Poetski dijalog dvojice pjesničkih susjeda i osamljenika

Dobio sam elektroničkim putem Dvoglasje za samoću: nisku pjesama autorā Luka Paljetka i Iva Kramara, iz pridvorja dubrovačkoga doletjelih; naizmjence – Ivova pjesma, pa Lukova – i tako do kraja.

Lukove vodoravne sonete po četiri katrena i Ivove okomite slobodne uratke! Poput su apscise i ordinate koje zatvaraju polje sila dvojice potentnih autora, iscrtavaju poetske izboje stvaralački moćne samoće i nježnim dodirima slažu valove poetograma, svojevrsna EKG-a pjesnički podražene svijesti, a u neizgovorenoj (jer to nije ni potrebno) namjeri dokinuća samotničkog iskaza.

Organogram zaigranoga dvojca, jer o igri jest riječ, prizemljuje lebdeću, prijeteću osamnicu s obzorja i ukida idiosinkratsko dvoglasje preobražavajući ga u cjelovit pjev što pobuđuje čitatelja na djelatno sudjelovanje i zajedništvo, e kako bi dočitao i transcendirao osamu koju svaka istinska pjesnička osobnost u sebi nosi. S osamom i po osami, drhtavi i zabrinuti – iz očišta pada suvremena čovjeka – Luko & Ivo iznalaze krhotine smisla u razlomcima rijetko prirodna morskog svjetla što hrabri i podržava iscrpljeno ljudstvo da ne klone.

Paljetkova skupocjena prostirka poput bujne je, meandrirajuće cvjetne livade na koju se naslanja i liježe samonikla tvarnost  Kramarovih zabrinutih biljnih i naturalnih probojnica.

Iz pandemijske, velepošastne gozbe krunatoga virusa koji zapanji čovječanstvo, niču ovdje za sve nas rubni i gorki cvjetovi; zlom obilježeni, skupnom ugrozom predodređeni, rastu i ljudske zacjeljuju rane. Prihvaćamo ih netremice kano panaceju i meditacijski otklon od tištećega društvenog i tjelesnog rastojanja koje pokori naš virusnom olujom zatečen planet.

Dvoglasje za samoću postaje, paradoksalno ali i očekivano, dvoglasje za družbu i kreativno prijateljstvo dvojice pjesničkih susjeda i osamljenika; velikana hrvatske riječi Luka Paljetka i onoga koji visinama poetskim pouzdano teži, Iva Kramara.

Predajmo se poetskome nizu, s preskokom i bez njega, zaustavimo dah i uključimo u pjesmu, golemu kozmičku pjesmu sve manjega i ugroženijega svijeta pogubljenoga ljudstva.