Pad nuklearnog tabua

U trenutku kada su ukrajinski gradovi, uključujući Kijev, meta ruskog bombardiranja, rizik od eskalacije prema Trećem svjetskom ratu, s nuklearnom prijetnjom, podsjeća na kubansku raketnu krizu, iako su međunarodni i geopolitički konteksti različiti. Sve nalikuje na Clausewitzov ratni scenarij neprestanog rasta krajnosti iz kojeg je teško procijeniti ishod i kobne posljedice.

Dvosmislenost doktrine nuklearnog odvraćanja

Doktrina nuklearnog odvraćanja nikada nije bila sasvim jasna, a oslanja se na dvosmislenost semantike i sadržaja. Naime, sami specifični uvjeti i krizne situacije postavljaju granice, logiku i strategije kojima se koriste zemlje opremljene nuklearnom tehnologijom kako bi izbjegle međusobni rat i svijet dovele u opasnost od samouništenja. Države koje posjeduju takvo oružje postavljaju pravila uporabe – svoju doktrinu – ostavljajući prostor za manevar kao sivu zonu. Riječ je o namjeri širenja sumnje kod protivnika. Mnoge države koje posjeduju nuklearno oružje tvrde da bi napad na njezine vitalne interese doveo do nuklearnog odgovora, ali ne definiraju precizno te vitalne interese. Kad bi se povukla takva crvena crta, protivnik bi mogao doći u iskušenje da izazove takvu nepovratnu točku. U nedostatku striktne definicije pragova uporabe nuklearnog oružja, krajnja odmazda definirana je svojim učincima na općenit način: apsolutno neprihvatljiva šteta i uništenje centara političke, ekonomske, vojne moći. Ta semantička i doktrinarna dvosmislenost razvidna je u ukrajinskom slučaju i prijetnjama uporabe nuklearnog oružja. Kada je Putin prijetio da će posegnuti za nuklearnim odvraćanjem, ipso facto nuklearno oružje prestalo bi biti sredstvo odvraćanja.

Rusko nuklearno oružje na vojnoj paradi u Moskvi u svibnju ove godine / Snimio Yuan Xinfang / XINHUA / Pixsell

Za razliku od Nagasakija i Hirošime iz 1945, ali i kubanske nuklearne eskalacije iz 1962, sama doktrina nuklearnog odvraćanja suočava se s fenomenom tehnološkog ubrzavanja koji dodaje još veliku neizvjesnost. Naime, u slučaju nuklearnog napada, Europljani nemaju vremena reagirati, što se odnosi na ubrzanje koje je rezultat spajanja termonuklearnih eksploziva s interkontinentalnim balističkim projektilima početkom 1960-ih. Brzina i vrijeme od lansiranja do udara i eksponencijalna šteta uvelike umanjuju sposobnost donošenja odluka i mogućnost deeskalacije. To ubrzanje – koje se nastavlja s razvojem hipersoničnih projektila od strane Sjedinjenih Država, Rusije i Kine – također je primarni izvor materijalne ranjivosti sukobljenih strana, utoliko što čini gotovo nemogućim presretanje tih projektila. U tom kontekstu Benoit Pelopidas, specijalist za problematiku nuklearnog odvraćanja i autor knjige Rethinking Nuclear Choices, podsjeća da nema zaštite od namjernog ili slučajnog nuklearnog napada te da se strategija nuklearnog odvraćanja temelji na nizu pretpostavki, koje uzimaju ranjivost kao uvjet naše kolektivne sigurnosti. Te pretpostavke također podrazumijevaju da se u slučaju sulude naredbe s vrha države o uporabi nuklearnog oružja pojedinci koji bi je trebali izvršiti neće poslušati. Po njemu, dakle, imamo pravo na strah i na svijest o opasnosti, na tragu razmišljanja Günthera Andersa. Dakle, u toj geostrateškoj igri koja nalikuje na ruski rulet naša sudbina u potpunosti ovisi o volji neprijatelja ili pojavnosti slučajnih ili neovlaštenih udara. U tim se slučajevima više ne možemo zaštititi, a doktrina nuklearnog odvraćanja ne pruža stopostotnu zaštitu već samo obećanje zaštite.

Odvraćanje u Hladnom ratu

Istina je doduše da su Sjedinjene Države izgubile rat u Vijetnamu, a Sovjetski Savez u Afganistanu bez uporabe svog nuklearnog oružja, ali bi bilo pogrešno uvjeravati se u potpunu nemogućnost nuklearnog napada tumačenjem da on ne bi bio racionalan. Taj argument opisuje očekivanja teorije racionalnog subjekta nuklearnog odvraćanja. U situaciji neizvjesnosti odgovornost donositelja političkih odluka ostaje ključna. Doktrina nuklearnog odvraćanja često se shvaća kao strogo obrambena strategija, koja se temelji na prijetnji. Uobičajena ruska praksa ilustrira da prijetnja uporabom nuklearnog oružja može pokriti ofenzivne agresivne akcije kada su ugroženi vitalni interesi ruskog teritorija – kao što je današnji rat u Ukrajini – ili pakistanski upadi u Indiju kod Kargila 1999. i napadi 2001. i 2008. – koji se još tumače kao odvraćanje.

Za pristaše odvraćanja u Hladnom ratu nijedna sila ne bi bila dovoljno luda da pokuša napad, riskirajući istodobno vlastito uništenje. Stoga je mogućnost nuklearne apokalipse bila uvjet trajnog mira. Jean-Pierre Dupuy dovodi u pitanje tu paradoksalnu zaštitnu prijetnju i stvarnu učinkovitost odvraćanja, između sterilnog nepovjerenja, pogrešne procjene i automatizacije uređaja. Čovječanstvo se suočava sa s brutalnom dekonstrukcijom raznih svjetonazorskih i moralnih, ali i tehnomorfnih tabua, poput uporabe kemijskog i nuklearnog oružja. Naime, tako je protumačeno terorističko rušenje tornjeva blizanaca 11. rujna 2001. (Baudrillardov ekstremni događaj), a tada je istaknuto gotovo proročanski kako su najgori užasi postali mogući. Ratovi, prirodne nepogode, pandemije pa i prijetnja nuklearnog rata u središtu su dijalektike katastrofe (ne)mogućeg. Dakle, ako nešto postane moguće, to je zato što prije nije bilo moguće. U tom je smislu za filozofa Henrija Bergsona katastrofa nemoguća prije nego što se dogodi i počinje biti uvijek moguća kada se dogodi, a na isti način, u metafizici proročanstva propasti, katastrofa nije neizbježna prije nego što se dogodi i počinje uvijek biti neizbježna kada se pojavi.

U knjizi iz 2015. pod naslovom My Journey at the Nuclear Brink bivši ministar obrane predsjednika Billa Clintona William Perry napisao je: „Opasnost nuklearne sile danas je veća nego tijekom Hladnog rata, ali većina ljudi uopće nije svjesna te opasnosti. Bilo je tako mnogo prije nego što su dva šefa država upitne racionalnosti počela jedan drugomu prijetiti međusobnim uništenjem.“

I prije Putinove prijetnje uporabe nuklearnog oružja u ratu s Ukrajinom, između ljeta 2017. i siječnja 2018, u nekoliko se navrata svijet približavao nuklearnom ratu koji njegovi protagonisti, Donald Trump i Kim Jong Un, nisu željeli. Također, ulogu slučajnosti i povoljnog kairosa u takvim napetim situacijama dobro ilustrira film The Fog of War, u kojem američki dokumentarist Errol Morris pita Roberta McNamaru, bivšeg ministra obrane predsjednika Kennedyja, što je po njegovu mišljenju zaštitilo čovječanstvo od samouništenja tijekom Hladnog rata, kada su SAD i SSSR neprestano prijetili jedni drugima uz međusobno uništavanje-odvraćanje? „Ništa“, odgovara McNamara, „jednostavno, imali smo sreće!“

Nuklearno oružje
prometejske smjene

Uporaba nuklearnog oružja propituje trenutak „prometejske smjene“ o kojoj govori Günther Anders. To je razdoblje u kojem postajemo sve manje sposobni zamisliti ono što tehnologijom ostvarujemo i proizvodimo, stanje koje predstavlja „skandaloznu odsutnost biti današnjeg čovjeka“, njegovo stanje neodgovornosti i razlog zašto riskira da postane „zastarjelo biće“. Anders neprestano kritizira „našu lijenost pred apokalipsom“. Ona je ta koja nas nastoji pretvoriti u kotačiće u megastroju i učiniti da izgubimo svaki osjećaj za ljudskost. Na sličnom je tragu i Baudrillard u Simboličkoj razmjeni i smrti, koji ističe kako naša svjetska civilizacija, dosegnuvši točku samoreferencije s društvenom religijom znanosti, jednostavno više nije mogla percipirati stvarnost niti krivotvoriti ili proizvoditi.

Također ne treba zaboraviti da je pojam nuklearne, radiološke, biološke i kemijske prijetnje (NRBC) već nekoliko godina usko povezan s prijetnjom terorizma. Sam akronim NRBC, koji je izvorno koristilo samo nekoliko stručnjaka i sigurnosnih profesionalaca, toliko su popularizirali mediji da su razmišljanja o njegovu značenju i granicama paradoksalno rijetka. Glavni razvoj 1990-ih bilo je uzimanje u obzir radiološke prijetnje, koja je proizašla iz razgradnje nuklearne prijetnje. Zračenje neutronskog tipa posebno je karakteristično za vojno nuklearno oružje. Tada prijetnja oružjem za masovno uništenje potpuno integrira svijet terorističkog potencijala. Dotad se činilo da je oružje za masovno uništenje suvereno oružje čija je uporaba bila zamisliva samo u kontekstu sukoba između država. Proliferacija novih nuklearnih igrača (Pakistan, Izrael, Sjeverna Koreja…), kao i pojava novih prijetnji (asimetrični islamistički terorizam), postavljaju pitanja o valjanosti nuklearnog odvraćanja u 21. stoljeću, jer modeli odvraćanja izmišljeni u vrijeme Hladnog rata više ne odgovaraju današnjem multipolarnom svijetu. „Cijela je poteškoća shvatiti nedostatak temelja naših uvjerenja“, apostrofirao je Ludwig Wittgenstein. Metafora nuklearnog ekspres-vlaka od 1945. do danas najbolje ilustrira utrku u naoružanju i povećanju rizika sve do nepovratne točke. S dolaskom na terminal iz 20. stoljeća taj je vlak samo usporio u stanici, zakvačio nekoliko vagona i nastavio put prema nepoznatom, s izumom novog oružja s nenadmašnom razornom moći.

Eshatološki narativi
o nuklearnoj apokalipsi

Eshatološki diskurs sastavni je dio političke teologije, ali i temeljna dimenzija suvremene globalne geopolitike. Geopolitika stoga obuhvaća i eshatološki aspekt međunarodnih odnosa, budući da američki i ruski čelnici dviju najvećih nuklearnih sila svijeta primjenjuju teološki rječnik poput Armagedona, apokalipse, dihotomije Dobro/Zlo, Sotone i Antikrista. Politička povijest SAD-a puna je primjera teološko-političkih, mesijanskih civilizacijskih narativa koji se odnose na kraj vremena. Novost je u kontekstu rata u Ukrajini eshatološki pomak u diskursu najviših ruskih čelnika i velikoruskih ideologa koji Rusiju vide kao novi katehon (kraj koji kasni) koji štiti zemlju i čovječanstvo od dolaska Antikrista utjelovljena u dekadentnom Zapadu. Na tom tragu, Günther Anders također govori o eshatološkoj situaciji koju proizvodi nuklearno oružje. Prema Andersu, tehnicizirani svijet tvori totalitet čija je opća svrha isključivanje čovjeka, svedena tek na sirovinu u proizvodnim režimima.

Manje pesimistični analitičari smatraju da se nuklearno oružje koristi kao retorika koja je oružje sama po sebi, pa se Vladimir Putin njime koristi bez suzdržavanja. Riječ je o retorici namijenjenoj mobilizaciji i homogenizaciji ruskog stanovništva i zapadnom javnom mnijenju sa željom da ih se prestraši, nakon čega će utjecati na ukrajinske vlasti. Prijetnja uporabe nuklearnog oružja neizbježno se uklapa unutar semantičkog, mentalnog, simboličkog i psihološkog rata, kojemu je cilj inhibirati neprijatelja širenjem straha i diskreditirati ga prije nego što počne borba na materijalnom terenu. Iako se rizik od eskalacije povećao, razina pripravnosti ne čini se usporedivom s velikim epizodama napetosti Hladnog rata, gdje je prijetnja bila izravna eksplozija između dva suparnička bloka. „To nema apsolutno nikakve veze s nuklearnim krizama koje smo imali tijekom Hladnog rata“, naglašava André Dumoulin, stručnjak za nuklearno odvraćanje na Kraljevskom višem institutu za obranu (IRSD). Od presedana u Hirošimi i Nagasakiju i utrke u nuklearnom naoružanju koja je uslijedila najistaknutija prijetnja bila je kubanska raketna kriza iz listopada 1962, na koju je aludirao Joe Biden. No paroksizam Hladnog rata doveo je do uspostave izravne linije između Bijele kuće i Kremlja, crvenog telefona, koji još funkcionira, dok u sadašnjoj situaciji s Ukrajinom još nije poznato postoji li ikakva komunikacija između Washingtona i Moskve.