Osobna i kolektivna autobiografija

Doris Lessing, Herta Müller, Alice Munro, Svetlana Aleksijevič, Olga Tokarczuk i Louise Glück suvremene su autorice koje su u posljednjih petnaest godina dobile Nobelovu nagradu za književnost. Taj niz ove je godine dopunila francuska spisateljica Annie Ernaux koja je već odavno prozvana živućim klasikom te se rijetko pamti takvo unisono oduševljenje izborom Švedske akademije.

Nobelovu nagradu, kao sedamnaesta žena, dobila je „za hrabrost i kliničku preciznost kojom razotkriva korijene, otuđenja i kolektivna ograničenja osobnog sjećanja“, što nije čudo jer piše razornu autobiografsku prozu koju, kada je upoznate, sigurno više nećete zaboraviti.

Rođena je 1940. u Normandiji, gdje je u rodnome Lillebonneu i potom u Yvetotu provela djetinjstvo. Studirala je na Sveučilištu u Rouenu te mnogo godina radila kao profesorica književnosti u srednjoj školi te u Nacionalnom centru za obrazovanje na daljinu. Počela je objavljivati 70-ih knjige koje su vrlo brzo stekle poklonike. Danas je jedan od najvažnijih i najangažiranijih glasova francuske književne i kulturne scene, a njezino se djelo proučava na katedrama za književnost diljem svijeta. Izdavačka kuća Gallimard većinu njezinih knjiga sabrala je u kolekciji Quarto, čime je Annie Ernaux postala prva žena koja je za života ušla u tu prestižnu biblioteku.

Annie Ernaux revolucionirala je pisanje originalnim spojem autobiografije, historiografije i sociologije u umjetnički tekst / Snimila Paradisi Alessia / PIXSELL

Njezine su knjige ljekovite i hrabre, bez lažna moraliziranja iznose osobne teme koje su uvijek i društvene, političke. Piše kako bi razumjela sebe, a mi čitajući ih, razumijemo i nju, ali i sebe i druge. U njezinim autobiografskim djelima za nju tabu-teme ne postoje, piše brutalno iskreno o odrastanju, prvim seksualnim iskustvima, o bulimiji, ljubavnim aferama, braku, pobačaju, majčinoj smrti, Alzheimerovoj bolesti, o iskustvu raka dojke.

Uz presjek francuskoga društva, koje dubinski skenira, zaslužna je i za osvještavanje ženskog pitanja nakon Drugoga svjetskog rata. Sve teme ispisuje s nevjerojatnom autorskom iskrenošću i komprimiranim izrazom kojim dokazuje da je zapravo manje uvijek više i da nije toliko bitno o čemu se piše, nego kako se piše. Njezine knjige rijetko obasežu više od stotinu stranica, no iako tanke, otvaraju goleme književne svjetove.

Vrhunska je stilistica u čijem tekstu ne možete promijeniti ni zarez i postmoderna pripovjedačica koja ogoljuje čin pisanja tako da imate osjećaj kao da tekst nastaje pred našim očima. Ona to naziva „skliskom poviješću“ koja se odvija u neprekidnom napretku, u ritmu kojim život teče i juri – zato je čitanje njezinih knjiga nalik prolasku kroz svojevrsni vremeplov. Uvijek razmišlja o tekstu dok ga piše, nije sveznajuća pripovjedačice, svjesna je da je to nemoguće, kako piše u Djevojačkim uspomenama, „sjećanje je šašavi rekviziter“.

Iako kaže da bi radije umrla nego izgubila sjećanje na ono što je vidjela i čula, svjesna da je naše sjećanje ograničeno. Kao neobični memoarist, ona ne vjeruje svojem sjećanju. Ne pretvara se da zna sve.

Revolucionirala je pisanje originalnim spojem autobiografije, historiografije i sociologije u umjetnički tekst te su njezine teme zapravo i naše, kolektivne autobiografije. Tu originalnu simbiozu ostvarila je u romanu Godine, koji joj 2008. donosi svjetsku slavu. Svjedočanstvo je to o šezdeset godina francuske povijesti, od Drugoga svjetskog rata naovamo, autobiografija koja je istovremeno i privatna i kolektivna, koju u hrvatskom prijevodu Vlatke Valentić čitamo u zborskom pluralu mi, koje ponekad prelazi u drugo i u treće lice. Za Annie Ernaux sjećanje na prošlost ne prenosi se „samo pričama, nego i onim kako se hodalo, sjedilo, govorilo i smijalo kako se dozivalo na ulici, kako se jelo, uzimalo predmete u ruke“, a baš za to autorica ima posebno izoštreno suptilno poetsko oko, koje nam podastire istinsku proživljenu sliku povijesti. U kaleidoskopskoj leći teksta bilježi teško izreciv tijek vremena sjećanjima iz prošlosti, doživljajima iz sadašnjice, pa čak i projekcijama u budućnost. Knjiga je to koja i rastvara i sažima život pružajući nam kroz mnoštvenost asocijacija teško protumačiv sukus života, donoseći riječi koje nam trebaju da objasnimo sebe i svijet oko nas.

Nije čudo da su je proglasili jednom od ključnih knjiga našeg vremena (Corriere della Sera) i knjigom koja je „U traganju za izgubljenim vremenom našeg doba“ (New York Times). Iako započinje Čehovljevim mislima o neminovnom zaboravu, tim je djelom autorica uspjela spasiti velik dio svojeg, a i naših života.

Annie Ernaux u knjizi piše o nekadašnjem studiju književnosti u Francuskoj, kada se o piscima govorilo sa strahopoštovanjem, tako da su njezini profesori na fakultetu govorili primjerice „gospođa“ Yourcenar ili „gospodin“ Malraux. Mi možemo reći da je ove godine ulazak u svjetski književni Panteon doista zaslužila „cijenjena gospođa“ Ernaux.

Uz spomenute Godine i Djevojačke uspomene (Oceanmore), na hrvatski su joj dosad prevedene i knjige: Samo strast (Vuković&Runjić), Događaj (Booksa i Mama), Jedna žena (Kulturtreger i Multimedijalni institut) i Mjesto (Disput). Nadamo se da će taj popis rasti.