O skliskosti troželjenja

Fantazija o ispunjavanju tri želje, bilo da to učini zlatna ribica, bilo duh iz boce ili svjetiljke – kao najčešće spominjani čudotvorci toga profila – ili pak kakav drugi za to sposoban stvor, zasigurno je mnogomu, ako ne i svakomu zemaljskomu čeljadetu katkad zgodno popunila vrijeme ili okupirala maštu. Baš kao, valjda, i podjednako prisutna sanjarija o neočekivanu nasljeđivanju golemog bogatstva od dalekog rođaka, za kojega dotad nismo ni znali, nastanjena na drugoj strani zemaljske kugle. Ta druga, u zbilji ipak nešto vjerojatnija, jedna je od, primjerice, osnova povremenog, nerijetkog nasjedanja pojedinaca na posljednjih godina učestalije prevarantske smicalice poduzetnika maglenih ekonomskih predjela tržišne ekonomije, onih koji izravnim pozivom na osobni mobitel – telefon, e-poštu... – obećavaju kako će baš tom sretniku, imenom i prezimenom, zajamčiti kartu za (novčanu) sreću, upućivanjem izabranika fortune u izvanredno ulaganje u ovo ili ono, koje će vrlo brzo prema njemu usmjeriti slapove monetarnog obilja. Samo na taj i taj račun treba uplatiti toliko i toliko, što je prava sitnica prema zlatonosnoj budućnosti.

Zamisao o trima željama malo se komu, bit će, čini doista ostvarivom. No to neće priječiti da se čovjek ovda-onda zabavi nastojanjima jasna oblikovanja takvih želja, da ga – snađe li ga, nikad se ne zna – takvo čudo ne zatekne posve nespremna. Može se primijetiti i da takvo mozganje zacijelo ima dobar učinak na psihu i um, jer pomaže upoznavanju sama sebe i izlučivanju bitnoga, a zahtijeva i napor precizna formuliranja želja koje će biti najkorisnije i obuhvatno. Spretnim srokom, izrijekom triju želja zahvatiti barem koju više, jedan je od izazova takva domišljanja.

Film prati uglednu londonsku znanstvenicu srednjih godina (Tilda Swinton)

No, kako se u suvremenoj bajkovitoj romansi Tri tisuće godina čežnje (Three Thousand Years of Longing, 2022.) Australca Georgea Millera izričito napominje, duhovi iz svjetiljke/boce smjesta će svomu trenutačnom gospodaru ispuniti svaku želju koju mogu, ali ne zbog velikodušnosti, nego zbog vlastita boljitka, da budu oslobođeni. Stoga će naivca u čijem su se privremenom posjedu našli nastojati navesti da brzopleto izlane štogod, bilo mu to na probitak ili ne. Junakinja filma, londonska znanstvenica srednjih godina, ugledna naratologinja Alithea (Tilda Swinton), po vlastitu uvjerenju zadovoljna samica, svojim je zanimanjem itekako upoznata sa skliskošću troželjenja i time da su sve pripovijesti o trima željama, pa čak i šale, zapravo pouke o tome da čovjeku vazda valja biti na oprezu i da o svemu treba promisliti barem dvaput. Stoga, kad za službenoga puta u Istanbul, gdje drži znanstvenopopularna predavanja o pripovijedanju i pripovijestima, slučajno protare bocu iz koje uistinu iziđe takav duh (Idris Elba), isprva tvrdoglavo odbija izreći ijednu želju, s razlogom smatrajući da bi joj to donijelo samo nevolje.

Australski filmaš George Miller, najpoznatiji po futurističkoj, postapokaliptičnoj akcijskoj tetralogiji o bijesnom Maxu (Mad Max; 1979–2015), ali i po animiranim uspješnicama Ples malog pingvina 1 i 2 (Happy Feet, 2006; Happy Feet Two, 2011), tijekom četrdesetak godina karijere režirao je deset cjelovečernjih igranih filmova. To nije velik opus, no svaki mu se slikopis – ni nastavci franšiza nisu mu rutinske prerade već viđenoga – odlikuje uočljivim nastojanjem ka vedrom, znatiželjnom stvaralačkom istraživanju, iskušavanju mogućnosti, vlastitih i najsuvremenije tehnologije, te težnjom oblikovanja djela koje će pitkošću zainteresirati široku publiku, mlađu i stariju, a opet ponuditi niz ekscentričnih i poticajnih odmaka od ustaljenoga, uobičajenoga.

I Tri tisuće godina čežnje, iznikao iz zbirke priča Džin iz slavujeva oka (The Djinn in the Nightingale’s Eye, 1994) britanske spisateljice A. S. Byatt – Miller je scenarij napisao s kćeri, Augustom Gore – svježe je, poletno, duhovito i romantično ostvarenje izvrsnoga tempa i ritma kojim se staloženi dijaloški prizori sadašnjosti u bijeloj hotelskoj sobi izmjenjuju s malne vratolomnim, intenzivnim koloritima zasićenim putovanjima u prošlost, sve do kraljice od Sabe i kralja Solomona. Glavni glumci plijene, pripovijesti opojno, ali i pregledno, previru i kovitlaju se, jedna izvire i iz druge, uvire u sljedeću. Zasićene boje čiste, uredne filmske fotografije osamdesetogodišnjeg Johna Sealea oku privlačno prisnažuju pričama i ugođaju, glazba Toma Holkenborga (Junkie XL) skladno i nenametljivo odražava stanja mirnoga i burnoga, a cjelinom se promišljeno propleću niti mudrosti izvezene rukom pripovjedača svjesna da će alegorijsku pouku najuspješnije prenijeti ne osjeti li publika da želi (i) poučavati.

George Miller (77) u izvrsnoj je formi. I prethodni film, Mad Max: Divlja cesta (Mad Max: Fury Road, 2015) i ovaj procijenili bismo ostvarenjima mladenačke energije i bodrosti te utoliko veseli činjenica da je ovoga ljeta dovršio snimanje Furiose, petog filma u nizu o bijesnom Maxu.