O patuljcima i divovima

Mladene, čuo sam te! Tako bi general De Gaulle („Čuo sam vas“) započinjao svoje govore, pripremajući francuski narod za još jedan referendum. Nisam general, i ne obraćam se čitavome narodu, već kolegicama i kolegama povjesničarima umjetnosti. Pokaže li se da moj odgovor prijatelju i kolegi Lučiću sadrži i ponešto od interesa za druge, srodne discipline, za humanistiku općenito, pa i za širi krug zainteresiranih čitatelja, bit će mi drago, tim više što mi se čini da smo zapustili lijep običaj javnog polemiziranja o problemima ne samo naše struke nego hrvatske kulture općenito. Mladene, tvoj članak (Struko moja, jadna li si, Vijenac, br. 746, od 6. listopada), trenutno stanje povijesti umjetnosti u Hrvatskoj ocrtava u tamnim bojama, gotovo apokaliptički. Pretpostavljam da si i sam očekivao nekakav odgovor, možda si ga želio isprovocirati; jer, kada bi takav odgovor izostao, naša bi javnost bila u pravu zaključiti da su se povjesničari umjetnosti pomirili s bezizlaznošću situacije, ili joj nisu dorasli. Ne sumnjam da bi i ti bio razočaran. Stoga, evo pogleda iz drugog kuta, kojemu nije cilj dokazivati da nisi u pravu kada spominješ brojne primjere gdje se može učiniti da je naša struka doista zakasnila, ili zakazala, kao i kada uspoređuješ trenutnu situaciju u struci s našim prethodnicima, pa se može učiniti da smo nekoć živjeli u zlatno doba, a danas slušamo sve glasniju zvonjavu zvona.

Tradicija stara 140 godina

Doista, moramo se zapitati što je preostalo nakon što smo vidjeli novi hotel u Postirama na Braču, koji je od mora zaklonio čitav stari grad, pogazivši „Mediteran kakav je nekoć bio“ – zgodan, ali ne uvijek vjerodostojan slogan koji nas promovira na turističkim tržištima. Gdje su bili konzervatori, gdje urbanisti, gdje je, naposljetku, bila čitava javnost, dok je čudovišno zdanje nicalo? Kako to da nismo izvršili pritisak na izabrane političare – od lokalne, do nacionalne razine – putem medija, ili marširajući na Banske dvore?! Slično je i s hotelom u središtu Crikvenice, koji spominješ u svome članku. Ali iskustvo nas uči da su, i kada se povjesničari umjetnosti i konzervatori svojski i srčano angažiraju, politički interesi, ili obična uobrazilja političara, često moćniji od osamljenoga pojedinca, kako svjedoči knjiga Drage Miletića o slučaju Medvedgrad, spomenika opterećena neproporcionalno velikom težinom simbola.

Teško mi je polemizirati s Mladenom, zato što sam svjestan da smo mogli – i trebali – učiniti više. Ipak, valja reći da bi detaljniji uvid u slučajeve koje on spominje pokazao da su problemi znatno slojevitiji i nadilaze samu struku. Ovdje bih, međutim, želio ponuditi i drugu stranu medalje, koja će pokazati da je povijest umjetnosti itekako živa disciplina i da povjesničari umjetnosti i dalje imaju važno mjesto u našemu društvu, čak i kada se čini da gube bitku za bitkom. Promjene koje su se dogodile od kraja 80-ih godina prošloga stoljeća naovamo zatekle su naše društvo nespremno, pa tako i humanističke znanosti, među kojima je povijest umjetnosti uvijek imala pomalo povlašteno mjesto. Koliko li smo samo puta čuli od naših sugovornika, kada bi doznali što studiramo, ili čime se bavimo, kako je to najljepši posao na svijetu, odnosno, poziv. Stoga je i naš dug prema struci još veći, pa tako i naša odgovornost prema društvu koje u nama vidi posebnu vrst autoriteta. Doista, privlačnost je naše struke takva da danas imamo odsjeke za povijest umjetnosti na sveučilištima u Zagrebu, Zadru, Rijeci, Splitu, Dubrovniku i Osijeku; pomogli smo osnovati studij povijesti umjetnosti na sveučilištu u Mostaru; predavali smo na sveučilištima u Sarajevu i Podgorici; imamo dva, ili više poslijediplomska studija, imamo Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, koji svi nastavljaju tradiciju započetu na Zagrebačkom sveučilištu prije više od 140 godina. Dapače, zahvaljujući pojedincima kakvi su bili Ivan Kukuljević-Sakcinski, ili Izidor Kršnjavi, te redovitim vezama s Bečom, gdje je potkraj stoljeća nastala Bečka škola povijesti umjetnosti, u Hrvatskoj je naša disciplina zarana pustila čvrste i trajne korijene. Na njima su izrasli veliki povjesničari umjetnosti 20. stoljeća, kao što su Đuro Szabo, Ljubo Karaman, Cvito Fisković, Grgo Gamulin, Milan Prelog, Kruno Prijatelj, Vera Horvat Pintarić, Radovan Ivančević i brojni drugi. Njihov je doprinos hrvatskoj kulturi nemjerljiv.

Jesmo li mi danas patuljci koji sjedimo na leđima divova? Možda, ali mali kakvi jesmo, ipak vidimo dalje no što vidi div. U svakom slučaju, količina radova, članaka, knjiga, kataloga, doktorata, konzervatorskih studija – riječju, znanstvena i stručna produkcija – nikada nije bila veća nego danas; nikada nije bilo toliko skupova, simpozija i tribina, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, nikada toliko projekata, sve češće europskih. Razloge zbog kojih takva aktivnost povjesničara umjetnosti nije u dovoljnoj mjeri vidljiva valja tražiti drugdje, ne u samoj struci. Mediji, koji su nekoć imali stalne rubrike s osvrtima na izložbe i događanja u likovnoj kulturi, danas samo povremeno izvještavaju o tome, gurajući povijest umjetnosti, kao i druge humanističke discipline, na rub medijskoga prostora, kojim vladaju politika i estrada. Pojedine TV-emisije, kao što su Vijesti iz kulture (HRT 1) nemaju dovoljno prostora za sve što bi trebalo popratiti, još manje za istraživačko novinarstvo. Društvene mreže dijelom su popunile tu prazninu, ali subjektivnost i neselektivnost toga medija ne pogoduju razvoju zdrava dijaloga koji bi utjecao na društvo u cjelini. Osim Matičina Vijenca gotovo da i nema redovitih tiskovina koje sustavno prate kulturu. U takvoj atmosferi, nesklonoj strpljivu i samozatajnu radu, teško je dokazivati razloge zbog kojih moraju postojati humanističke discipline, pa tako i povijest umjetnosti.

Aureola autora

U suvremenom društvu, obilježenu demokracijom i pluralizmom, ali i tržišnim natjecanjem, svaka se struka mora izboriti za mjesto pod suncem. Možda su akademska sloboda i relativna sigurnost institucija unutar kojih se razvijala s vremenom za struku postale poput zlatne krletke, zbog čega je došlo do zatvaranja u sebe – pojedinačna istraživanja i projekti ne korespondiraju uvijek s prioritetima u društvu. Uostalom, što su prioriteti humanističkih disciplina danas i tko su ti koji ih određuju?! Trenutno vlada pomama za digitalizacijom baštine i svi se okreću na tu stranu, želeći uhvatiti komad kolača iz kase europskih fondova, zaboravljajući da srž humanistike nije u popisivanju, prevođenju, arhiviranju, etiketiranju. Metode uobičajene za STEM-područja nastoje se nametnuti humanističkim disciplinama. Ide se tako daleko, da pobornici „napretka“ polako istiskuju pojedinačnog autora, nastojeći ga zamijeniti skupnim radovima, u kojima više neće biti prepoznatljive rečenice, kakva je bila svaka rečenica Tonka Maroevića, neće biti važno tko i kako piše, već samo kompatibilnost s proklamiranim strategijskim planovima i prioritetima. Ne želim dodavati već dugu popisu nedostataka koje navodi moj prijatelj Mladen; umjesto toga, nastojim vidjeti okvir unutar kojeg trenutno djelujemo, kao struka i kao pojedinci. Naš je najveći adut i dalje aureola autora koji može napisati knjigu i popuniti prostor među koricama pametnim, lijepo sročenim rečenicama koje će čitatelju približiti neki od fenomena iz svijeta likovnosti, ili ga upoznati s pojedinim, ili nizom spomenika određene vrste. Ako budu imali sreće, naići će na autora koji će znati lijepo predstaviti sintezu umjetnosti pojedinog razdoblja, na nacionalnoj ili svjetskoj razini. Uživat će u lijepim reprodukcijama, diveći se starim i upoznajući nove majstore. Sve to povjesničari umjetnosti i dalje mogu, sve to i dalje čine, potrebno je samo malo više zagledati iza zastora virtualnog i medijskog privida i vratiti se dobro poznatim navikama – čitanju knjiga, posjećivanju galerija i muzeja, praćenju predavanja (uživo, po mogućnosti), razgovoru s kolegama i prijateljima.

Rijetko tko nije osjetljiv na umjetnost, čak i kada mu nije jasno što se pod tim pojmom doista krije; utoliko je na nama povjesničarima umjetnosti odgovornost da učinimo sve kako bi naše znanje našlo put do što brojnije publike – od predavaonice na fakultetu do istupa u javnosti. To je i uloga Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, koje postoji od 1956. (jedno je od najstarijih strukovnih udruženja) i koje okuplja struku oko časopisa Peristil, godišnjih i životnih nagrada, publikacija, izložbi i javnih tribina, pri čemu nastoji surađivati i s drugim humanističkim znanostima. Ta je sinergija osobito važna, jer danas je sva humanistika u jednako nepovoljnu položaju, pod stalnim pritiskom nepodnošljive lakoće postojanja u svijetu u kojemu ponestaje koncentracije i vremena za velike opuse, djela i, općenito, promišljanje. Stoga treba oprostiti povjesničarima umjetnosti ako ne uspijevaju na vrijeme reagirati na sve pojedinačne ekscese u društvu, nagrđivanje ili uzurpiranje prostora, neadekvatnu ili presporu obnovu. Valja se boriti, dakako, ali djelo povjesničara umjetnosti ne može se mjeriti samo rezultatom obračuna s neprijateljima harmonije i lijepog; ono nadilazi našu svakodnevnicu i upisuje sebe u dugom trajanju i stalnom dijalogu s prethodnicima, dijalogu koji prenosi i namiruje novim generacijama. Neke se bitke ne isplati voditi, savjetovao bi Sun-Tzu, ali taj rat ne smijemo izgubiti.