Noćno voće

Noć opet kaplje

noć opet kaplje.

pokvarena je božanska pipa.

opet ću staviti srebro na kapke.

ja sam urbana Saloma.

da sam barem afrička vuna.

opet ću plesati sama

u crnoj prozirnoj spavaćici.

odavno su pali svi velovi

s mojih očiju. bože, to je zato

što sam morala plesati s

mravima. da, opet ću staviti

srebro na kapke. ludog li dana!

muškarac s knjigama i tikvicama.

čista komedija zabluda. to niti

Borges ne bi smislio. idu li uopće

knjige i tikvice zajedno? pa nije

mi danas rođendan. ako možda i

jest, za dar žudim zvučno umjetničko

djelo. recimo priču koja će barem

naslutiti moje postojanje, koralje i

alge u prostranoj ali tijesnoj sobi mog

djetinjstva. ali ovo je urbano ognjište.

ima li uopće ovaj grad muškarca

koji ne poklanja prosječnost i

rutinske darove kaosa prije odlaska

na spavanje u malu i veliku smrt?

ako ga ikad sretnem, reći ću mu:

više nisam slatki automat autizma.

dođi! ja sam sada veliko veselje.

priđi! moje ime je grešnica.

uđi! ja sam plesačica i grijeh.

Noćni rad

Teško je biti bog, jer to je

velika odgovornost. Razvrstati

bitno od nebitnog, kruške i

jabuke pomiriti u pobjedničkom

noćnom voćnom kupu, iznenaditi

Sotonu pravodobnim vražjim

odlukama i otkriti grijehe svetaca,

iz nereda spasiti dojmljive stihove

i gipka tijela od zaborava, ispraviti

krive rijeke i biti elegantno predziđe

kršćanstva, okopati urbane gredice

i unijeti ekološku svijest u zaostale

članove božjeg naroda, izvježbati

ono neprolazno prolaznim sredstvima,

komentirati smrt pod mrvicama

jutarnjeg snijega kad već curi raspored

za novi stari dan. ljubav i seks proglasiti

jednim bez bojazni da te proklinju

tankoćutni dežurni licemjeri za

vrijeme nedjeljnih misa i ručaka.

ujediniti pesimiste i optimiste na

zajedničkom projektu nestajanja.

Da, teško je biti bog, jer to je

velika odgovornost. Teško je

biti bog i raditi čitavu noć za šaku

stihova. i biti umoran kao pas za

opći spas i biti vapaj i biti psovka

u ustima pogana podanika.

Dan je varljivo spasenje. dan je

uvodna noć bez milosti. za ranim

doručkom već leluja bolna mjesečina.

visi jestiva luna na okrepljujućem izlasku

sunca. u glavi boga lunatici muče rime

sve do zadnjeg sloga, a dnevna rutina

je bijela od usijanja. i velika je to slava

biti rob svoje svemoći i blistati u nemoći,

ubijati se noću, uskrsnuti danju sa

šakom stihova: vječnim buketom,

vječnim buketom za treću smjenu.

izvjesnosti dana su plodovi noći,

lice i naličje stvoritelja. Teško je biti

bog i biti umoran kao pas i biti bog i

biti pas za šaku stihova: vječnozelenih

dionica dana i noći, i noći i dana.

Neuro noć

samo trenutak da ugasim

strast i lunapark, poznato

zabavište pune mjesečine.

a sada slijedi odmor

zadovoljenih lunatika.

crna učenice, nastavit ću tamo

gdje sam stao kad smo

blagovali večer na balkonu

i slušali jazz, grimiz na usnama,

vino i smokve bez lišća.

mila, ja sam Kàiros, izazivač

muze i dobra navigacija kroz

krizu drugih. za to vrijeme dok

izazivam muzu, češkaj mi

svilenu kožu. naoštri noćne nokte,

fatalna djevojko kružne radosti.

Misa criolla – ponoć

mali ponoćni down s plavim anđelima

djevojke su i ove godine dobro rodile.

ipak, samo sam tebe volio.

 

ponoć, to je naše vrijeme rekao si i

često obogatio mesnate bilance. sveta

glazba pretvorila me u svijeće. ja sam

vjernica noćnog nigdje. moj mali

mehanizam vedrine stavljam ti u usta:

prave misionarke dogorijevaju u praksi.

prošlost je razorena duša i samo hrabri

studiraju psihu. ove naše noćne molitve

obuzdale su kolektivni kretenizam. pri ruci

je pozirao užitak. na mahove obradovala

sam se kao ništa. i onda si bio Isus i ustrajno

si radio na meni. postala sam svetica: vesela

i izmoždena pionirka. obožavala sam misu.

prebirući te kao krunicu u katakombama

na tvoju nježnost nanizala bih kyrie, gloriu,

credo, sanctus i agnus dei. dok smo mi

trenirali službu božju napolju su nevjernici

proizvodili novi radni dan. tvoje janje malo

pred zoru je jenjalo. zaspalo. ruže su postale

san. ali jedne noći usred mise banuli su plavi

anđeli odjeveni u nevine uniforme neba.

ogromni Hasan, strah i trepet Maksimirske

šume, i njegov asistent zvan neupadljivi.

revolvere su nosili prokleto nisko, a

voki-toki nepodnošljivo visoko, jašta!

čeličnoplavim očima bezlično su proučili

naše osobne karte. siva izmaglica obavila

je njihova snažna čela. muk. onda je Hasan

odlučno protisnuo: lični i slični kontakti

u privatnom stanu nisu zabranjeni. otišli

su bučno i dostojanstveno. svjesni velike

odgovornosti isijavali su red i mir. sve je

podsjećalo na strogu dijalektiku. anđeli

čuvari nikada nisu znali za milost. isključio

si gramofon. molitvu smo dovršili u tišini.

ja i ti koji jesi. zauvijek sam posvetila ime

tvoje na sveta tri kralja. poljubila sam ljubav

i nasmiješila se. mise su čekale u redu. amen!

Leopardi su žderali jorgovan

najdraža, za sreću je potrebno

svašta i sunčana koncentracija,

malo povijesti i malo konjaka.

iz povijesti uzmeš hladan um i

djevojčicu sa žigicama pa imaš

plamenu renesansu. konobari tada

diskretno klize unazad. dodaš

zatim svinjsku mast, sve dobro

podmažeš i demokracija uspijeva

u neurednim gredicama nužnosti.

pojedinac se mrijesti u slobodi

kao individualnost u zavjetrini.

katkada zapleše salsu, skuha

špagete, svrne u narod, a sve u

namjeri da ostavi dojam gipkog

leoparda.

magični realizam: to se ego runi

pri pokušajima popularizacije.

sunce troši kožu za doček voljene

osobe. kolači su uvijek u pokretu na

Silvestrovo, na Valentinovo, na sajmu,

na aerodromu. hombre, jebi se! ništa

više nije isto. čak i prosjaci prose kulturu,

mole boga i klimatiziraju nebo. nova jutra,

novi jarboli u marini, nove djevojke ispod

čekića, nove pjesme u novom sladoledu

od vanilije. nije ni čudo što se osjećam.

nije čudo što mi se u vršama ukazuje more

i u njemu lijepe imenice i pridjevi: Zagreb,

Venecija, Brač, skliske ribice Dalmatinke,

blago izbuljene jastučaste crne čarobnice.

moglo bi se reći da neobuzdano vršljam s

gipkim egom kroz mekane zore kao

konceptualan nježnik u revitaliziranim

snohvaticama ljepote: tople profesionalne

juhe za neprilagođene ljevoruke zvijeri.

na rubovima noći jučer su leopardi

žderali jorgovan. danas, usred ružičaste

zore, liznem na tvojim kapcima probavljen

početak i proljeće. uzalud tražim okus

stida, ljupki začin za brzu malu smrt.

nema ga. da, dobro je činiti dobro.

renesansa je počela uz miris alkohola.

renesansa je počela s jorgovanom.

Glačanje glečera

                                       (requiem u noći)

opijelo tijela dovršava put

(materijalističko čitanje tijela)

trupu ponestaje truposti. u nama

sivi i tanki ćilimi leda kao istanjene

magnetofonske plahte istrošene

harfine strune-tralje. talasaju se

terasaste malje umora. umaramo

se sve glatkijim limom. (gdje su fine

runske ralje međunožja?)

hladni pasteli noći. to su naši

glečer-dodiri, suhi štapići dosade.

to su rekvijemske note zanovijetalice

crne ure njihalice, kazaljke hujalice

kurvice Vremena. gdje li je ritam

tam-tama, krvna partitura erekcije?

ne možeš više raširiti ljubav

erektivnim drajfovima.

postelja je bijela putanja lijesa,

truli sanduk sjećanja,

lutajuće rulanje smrti,

umrtvljen hitac utaman na

posljednjoj crti crvenog

grafikona. postelja označava

bijelu nevidljivu točku-rupicu.

kroz nju odlazi postojanje.

glačati glečer znači večerati

rublje Arktika ugašenim glačalom,

postati led, u kristale odlutati,

nestati, odglačati

Euforično stvaranje svijeta

Ciklus Noćno voće predstavlja autorski izbor noćne poezije u povodu ovogodišnje nagrade Matice hrvatske Sisak, Plaketa sv. Kvirina koju je za ukupan doprinos hrvatskom pjesništvu dobio Milko Valent. Na ovom mjestu nije moguće u par rečenica opisati bogat pjesnički, prozni, dramski i esejistički rad Milka Valenta. Ovaj ciklus pjesama pak sublimira razne aspekte autorove poetike tijekom godina. U setu narativnih pjesama, metaforičkih sočnih grozdova, nalazimo slike koje ocrtavaju zanos apsolutnog romantizma, postmodernu poetiku također, jer Valent u poeziju unosi niz referencija, dijalog sa suvremenim i klasičnim piscima i djelima, podsjećanje na antropološko-mitološke strukture. Dionizijski aspekt plesa, grijeh i užitak, primordijalna biblijska tema i pjesnik koji svojim kozmogonijskim noćnim radom iznova stvara svijet: „Teško je biti bog, jer to je / velika odgovornost. Razvrstati / bitno od nebitnog, kruške i / jabuke pomiriti u pobjedničkom voćnom kupu...“ kroz poetiku romantizma i modernizma i potpunu posvećenost pisanju kao teškom radu, jer se radi „čitavu noć za šaku stihova“. Pjesnik izražava i euforičnost stvaranja, ali i rezigniranost. „Teško je biti bog i biti umoran kao pas i ...“ Fatalnost, persuazivna ekspresija, hiperboličnost, pjesnik kao izazivač muze, pisanje iz pozicije ženskog božanstva, ponovo rušenje tabua, jer pjesnik je i Bog i urbana Saloma, povezivanje molitve, mise i nokturalnog, tenebrističkog,romantičkog, kristološkog, nizanje narativnih stihova frenetičnim ritmom u kojem se postiže supostojanje raznih vremenitosti, fantazmagoričnih slika – primjerice usred mise upadaju plavi anđeli odjeveni u nevine uniforme neba. U pjesmi Leopardi su žderali jorgovan Valent vrhunski parodira i suvremeno društvo: „sve dobro / podmažeš i demokracija uspijeva / u neurednim gredicama nužnosti“. I sama sloboda pojedinca, individualizam je ironično prikazan u globaliziranom svijetu: „pojedinac se mrijesti u slobodi / kao individualnost u zavjetrini“. Nalazimo i hladnoću svijeta u metafori glečer-dodiri , kroz sliku potpunog nestajanja dodira i tjelesnosti. Poezija kao borba i noćna molitva protiv „kretenskog kolektivizma“. I pjesnik pita: „gdje su fine runske ralje međunožja?“. Isto tako i „krvna partitura erekcije“ u sterilnom svijetu. Izvrsne su pjesme Milka Valenta i autopoetičke jer se on referira na vlastite knjige (Jazz, afrička vuna, dvanaesta knjiga poezije Otvorena rosa). Ipak, autor uspijeva ponovo biti svjež, inovativan, zaneseni pjesnik apsolutnog romantizma koji barem u noćima snatrenja piše i postoji, usred sveg tog nestajanja.

DARIJA ŽILIĆ