Nasušno ljudski

„Možeš mirovati dok vrijeme teče pokraj tebe, možeš ga pokušati zaustaviti, a ponekad možeš i stvoriti iluziji o vraćanju vremena pa, leteći unatrag poput kolibrića, čeprkati po izgubljenom vremenu.“ U toj je, maloj i naizgled nevažnoj rečenici, lirskoj crtici više no gradivnom momentu romana, sadržana esencija Kolibrića, devetog proznog ostvarenja firentinskog književnika Sandra Veronesija, a ideja o (iluzornom) povratku kroz vrijeme i prekapanju po najranijim, području svjesnoga nedostupnim, sjećanjima kao ključu razumijevanja onoga sada, razbijanja strahova i ovladavanja željama, utkana je u srž psihoanalize.

Izd. Naklada Ljevak, 2022, s tal. prevela Ita Kovač

Od nje pak firentinski oftalmolog s rimskom adresom Marco Carrera ustrajno zazire. Osjeća, naime, da cijelog života sa, po njegovim shvaćanjima vrlo upitnom, granom (psihološke) medicine pleše mrtvački ples – pokušavajući izbjeći njezin dodir, ne uspijeva umaknuti njezinu posrednom zagrljaju. Psihoanalizi su se, razračunavajući se s vlastitim demonima, s nezavidnim uspjehom utekle njegova majka, sestra i supruga, a smještanje psihoanalitičkog u kodove „ženskog“ Veronesi pobija gotovo na samu početku svoje neobične narativne strukture. Nakon što, u uvodnoj sceni, o ženskim, konkretno problemima Carrerine žene Marine, u dvama liječnicima vrlo nepriličnoj sceni razgovaraju muž i vlastitom odlukom liječničke tajne odriješen psihijatar-psihoanalitičar, autor zamjenjuje uloge i Carreru, od subjekta, pretvara u objekt, a ovaj će, naravno, za svih pripovjednih epizoda i sistematske pretrage po polju njegova nesvjesnog, u svoju poziciju ostati potpuno neupućen.

Jer Marco Carrera psihoanalizu prezire. Posjet ženina liječnika neće poljuljati njegovo duboko uvjerenje, no bit će početna postaja sveobuhvatnog češljanja njegova života. Prikladnije bi, možda, bilo upotrijebiti termin potraga, ali ne postoji ono za kime se, ili čime, traga. Život Marca Carrere tek se secira kako bi se potom mogao secirati. Kako i dolikuje psihoanalitičkom postupku, zadire se duboko, još u vrijeme prije Marcova rođenja, kad su obitelj Carrera činili djevojčica Irena, majka Letizia, arhitektica, i otac Probo, inženjer. Premda čak i profesijama, disciplinarno bliski roditelji su, pokazat će se, emocionalno svjetovima udaljeni. Rođenje željenog sina s godinama će samo produbljivati jaz jer dječak odrasta u osjetljivo, krhko, pomalo pogrdno rekli bismo i kržljavo, biće kojem majka, kako bi istaknula uzvišenost njegove fragilnosti i nesvakidašnju ljepotu lica, od milja naziva kolibrićem. Ipak, na majčino će ustrajavanje biti podvrgnut eksperimentalnoj hormonskoj terapiji, od nje gotovo preko noći, poput Pinokija, postati „pravi dječak“ i time doživjeti prvu promjenu, ujedno i traumu, vlastitog života.

Veronesi će poslije, kao neosjetljiv lutkar, konce povlačiti nanoseći Carreri naizgled nepodnošljive udarce; moglo bi se pogrešno pomisliti da to čini ne bi li ga pretvorio u antičkog tragičara i tako ga pretvorio u mit ili, s druge strane, u kodovima kršćanstva od njega stvorio patnika, muškarca čija (nejaka, gotovo ptičja) pleća teret otežava, ali ih ne lomi. Autor ne čini ništa od toga, protagonista pušta da se u svojim nevoljama koprca sam bilježeći ih vjerno i precizno, poput revna kroničara.

Sestra koju je trebao čuvati, a čija su se pluća punila smrću dok je on stjecao neka od prvih ljubavnih iskustava, žena koju si je otad, kako bi okajao grijeh, zabranio ipak joj se neprekidno vraćajući, nevjerna supruga pretvorena u razuma lišenu bivšu suprugu, prošlošću opterećen odnos s bratom, smrt djeteta… U rukama manje vješta pisca, pripovjedača bez jasne misije, bili bi to momenti stvaranja neukusnog djela žanrovske književnosti. No Veronesi ispisuje literarnu bilancu jednog života – od sama se početka vodi prvim pravilom svake škole, ljetnog kampa ili studija kreativnog pisanja. Umjesto da jednostavno kazuje, on prikazuje, pripovijeda pomno gradeći svoje scene i likove, otvarajući tako i čitatelju prostor da u njima u potpunosti uživa.

Oblikovanje likova istovremeno je poligon najsnažnijeg izražavanja Veronesijeve stvaralačke izvrsnosti. Slojevitošću i životnošću nadilaze granice „književnog“, krvavi su i stvarni, bez uljepšavanja ili poštede. Štoviše, iako nije riječ o trileru, Kolibrić se na razini likova i njihovih odnosa može čitati kao pravi noir jer ni jedan se od protagonista ne prezentira kao isključivi pozitivac, nedostižni ideal ljudskosti.

Što, uostalom, ideal ljudskosti jest? Nakon predstavljanja plejade manjkavih protagonista Veronesi na scenu postavlja unuku Miraijin, „ženu budućnosti“, a njezina su vanjska pojavnost i osobnost prototip univerzalnog bića koje bi Zemlju trebalo vratiti u ravnotežu. Autorov je stav, ipak, posve jasan – njezino savršenstvo bez prostora za manu iritira gotovo koliko i nastojanje njezina djeda da ga salvom panegirika dodatno uzvisi. Naravno, zanimljiva se igra odvija između Marca, „čovjeka sadašnjosti“ i „žene budućnosti“ pa se on, kako i nehotice njoj ne bi prenio neku lošu naviku, trudi postati „bolji“ čovjek. A ideal je, raspleće se naposljetku, iluzija. Roman u čiju su narativnu strukturu dijalozi tek rijetko upleteni za cijelog čitateljskog procesa dijalog vodi s čitateljem, s njime se sukobljava i postavlja ga u nimalo ugodnu, ali potrebnu poziciju osvješćivanja činjenice da „normalnost“ nije lijepa i ugodna već je mnogo češće ono što bismo rado nazvali devijacijom, čak i perverzijom. Bile to ovisnosti (znamo, uostalom, da su najveći majstori iluzije oni od njih potpuno očišćeni), praznovjerja koja se ostvaruju samo ako se u njih vjeruje ili sudbina čijom se zaslugom proglašava svaka loša odluka u životu. Zaslugom ili krivnjom?

Naposljetku, pokazuje Veronesi u zadnjim sekvencama, na to se i svodi životna bilanca – jesmo li bili više zaslužni ili krivi? A na kraju i nije važno jer ponajprije smo baš to – bili. U kontekstu kraja zanimljivo je i upletanje asirske legende o kolibriću prema kojoj se ratnik poginuo u bitci u idućem životu vraća kao kolibrić. Je li Carrera time u posljednjim trenucima postao ono što je za života metaforički bio? I bi li, u slučaju povratka, išta što bi u sebi donio bilo, kao ovaj roman, nasušno ljudski?