Londonski razgovor s Vladimirom Pavlinićem

Potkraj prošloga mjeseca zauvijek nas je napustio teolog, novinar, urednik, intelektualac i slikar, prvi glavni urednik Glasa Koncila Vladimir Pavlinić – posljednji svjedok i aktivni dionik izazovnih vremena unutar Katoličke crkve četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća. Za smrt se, iako ga je zdravlje dobro služilo, dugo pripremao – volio je, o tom vječnom neprijatelju Života, razgovarati, razmišljati, čitati. Sjećam se da me je, prije dvije godine, zamolio da mu pošaljem Predsmrtni dnevnik Igora Mandića, a jedan od razloga zbog kojih sam se veselio nedavnom rujanskom putovanju u London bio je i susret s njim. Doživljavao sam ga kao ugodna i fantastična učitelja i sugovornika. Najavio sam mu svoj dolazak, a odgovor koji sam dobio duboko me rastužio. Umjesto Vladimira, javio mi se njegov sin Daniel, kazavši kako mu je otac teško bolestan i slab i dodao: „Poručuje tata da će biti sretan ako ga više ne nađete živa.“ Tako je i bilo. Vladimir Pavlinić zauvijek je sklopio oči 25. rujna, a na vječno je počivalište ispraćen 17. listopada.

Imao sam ga čast upoznati tik pred pandemiju COVID-a19, kada sam se, u veljači 2020. uputio u London kako bih za potrebe jednog teksta istražio život, lik i djelo njegova velikog prijatelja, a moga sugrađanina, Rolanda Jovanovića Barolde, arhitekta, pjesnika i predsjednika londonskog ogranka Matice hrvatske. S Pavlinićem sam stupio u kontakt preko Hrvatske katoličke misije u Londonu te smo se susreli u pabu u Wimbledonu, gdje je živio od 1973. godine. Pri tom susretu Pavlinić je već bio ušao u deseto desetljeće života, ali na mene je, kao mladoga 22-godišnjeg novinara u pokušaju, ostavio dubok trag. Erudicija, inteligencija, znatiželja, blagost, konkretnost u mislima, stilski sofisticirano izražavanje, čak i duhovitost – sve su to bile odlike Vladimira Pavlinića s kojima sam imao čast provesti više od četiri sata uz brunch i pivo.

Vladimir Pavlinić (desno) u Londonu

Bio bih i duže, da me vrijeme nije stiskalo, a vjerujem da bi i on – jer, imao sam osjećaj da mu nedostaje netko s kime bi, nadugo i naširoko, mogao razgovarati upravo na svom materinjem hrvatskom jeziku. Pogotovo jer su nas zanimale iste teme – društvo, politika, povijest, religija, Crkva i književnost.

U zatvoru sa 17 godina

Pavlinić se rodio 1929. u Dubrovčanu, u Hrvatskom zagorju, te o svom regionalnom porijeklu, u razgovoru s Ljubomirom Šimunovićem za časopis Most – The Bridge, kazao: ,,Od rođenja do posljednjeg izdisaja čovjek je neizbrisivo obilježen rodnim krajem, i njegovim vrlinama i njegovim manama, on mu oblikuje potku karaktera”. Karakterna crta Zagoraca, kaže Pavlinić, jest pobuna, a ona je resila i njega sama: ,,Nezadovoljstvo i pobuna uglavnom protiv svakoga novog stanja u kojem bih se u životu našao. To je uvijek imalo svoju cijenu i učinilo mi je životni put prilično zapletenim, neki kažu zanimljivim.“ Takva, buntovna – makar u stavovima, pamtim ga i ja. Slušajući ga, ili čitajući njegova pisma, ostavljao je dojam osobe pune duha i to mladenačkog i dobrodušnog, a često su mu stavovi bili i reaktivni – što se suprotstavlja onoj poznatoj: Tko u mladosti nije bio buntovnik...

U Zagrebu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te završio Katolički bogoslovni fakultet, a studirao je i slikarstvo. Njegovu knjigu Rakete komunistički je režim zabranio pedesetih godina, a čak je tri puta završio i u zatvoru. ,,Moje je robijanje bilo zbog domoljublja samo utoliko što sam, kao katolički djelatnik, bio remetilački faktor političko-ideološkoga reda i poretka u zemlji roda svoga.“ Prvi put bio je zatvoren na dva tjedna kao sedamnaestogodišnji gimnazijalac te je tada svjedočio ubojstvu jednog uglednog seljaka. Drugi put kaznu je služio u Nišu i Staroj Gradiški i to 1954, kada je, kao bogoslov, vojsku služio u Pirotu. Njega, zajedno s još desetak drugih bogoslova, zatvorili su s ciljem odbijanja od zvanja. S trećinom su, zapisao je, i uspjeli.

,,Gledajući danas unatrag, bilo je to davno i prohujalo kao ništa. Ali kada je čovjeku 25 godina i pred njim se odjednom rastvori provalija od tri godine isključenja iz života i čamljenja u ambijentu zla, ta mu se perspektiva učini kao vječnost.“ Treći odlazak u zatvor bio je zbog optužbe prve susjede da „djecu sili na vjeronauk“. Nije htio platiti nekoliko tisuća dinara kazne, pa je samovoljno dva tjedna odležao u Karlovcu. Jedan od razloga zbog kojih je postao dijelom hrvatske povijesti i utkao se u tokove naše kolektivne memorije jest i to što je bio prvi urednik i jedan od osnivača Glasa Koncila.

Glas koncila bile su jedine nerežimske novine u Jugoslaviji

Jedine novine bez partijske cenzure

„Ta vremena su nešto kao pradavna prošlost, koja je novim generacijama, pogotovo ovim kompjutorskim i mobitelskim, tuđa kao recimo doba napoleonskih ratova. A ni novim velikim Hrvatima nije milo u tu povijest ulaziti, zato se o njoj jedva govori i piše.“ Tako je, na prijedlog Šeperova tajnika Vladimira Stankovića, uz potporu dvojice mladih profesora teologije – Bonaventure Dude i Tomislava Šagi-Bunića, nadbiskup pozvao Pavlinića da mu povjeri novu zadaću koja je trebala biti privremena, dok traje zasjedanje Koncila u Rimu na kojem su sudjelovali i svi jugoslavenski biskupi. Pavlinić se latio tog zadatka te je šesti broj Glasa Koncila bio tiskan u 120 tisuća primjeraka – tiraža, za hrvatski tisak danas, nezamisliva. Riječ je o jedinim novinama u komunističkoj Jugoslaviji, a vjerojatno i u ostatku Istočnog bloka, koje nisu podlijegale režimskoj cenzuri. Jezik Glasa Koncila bio je u potpunosti hrvatski, a sam je Pavlinić pridonio i pokretanju Maka (Malog koncila) te obiteljske revije Kana koju izdaje Kršćanska sadašnjost. Nekoliko puta novina je bila zaplijenjena, a ti brojevi danas naprosto žude za ponovnim čitanjima i tumačenjima. 1972, pod novom prijetnjom uhićenja, odlazi iz Hrvatske, isprva u Beč, gdje je pisao za austrijski radio i jedne švicarske novine, a potom i u London u kojem je, nakon što je napustio svećenstvo, osnovao i obitelj. „Usto sam se izbliza suočio s dramom nepreglednog mnoštva našeg naroda rasuta širom svijeta. Počela me je zaokupljati nacionalno-politička problematika toga našeg izgubljenog svijeta. Povezao sam se s urednicima emigrantskih novina Nova Hrvatska u Londonu. I opet se dogodilo nepredviđeno: samo četrnaest mjeseci nakon odlaska iz Zagreba preselio sam u London, postao članom uredništva tih kulturno-političkih novina, koje je pokrenuo i vodio Jakša Kušan.“

Potom je, nakon pet godina rada u Novoj Hrvatskoj, s Brankom Salajem, Tihomilom Radjom i Gojkom Borićem pokrenuo Poruku slobodne Hrvatske. Taj je list imao vrlo dobar odjek, posebice među obrazovanim ljudima, čak i izvan hrvatskih krugova. ,,Izdavali smo časopis uz goleme napore do kraja 1984, kada smo se financijski iscrpli. Bio sam glavni urednik i izdavač. Kuća nam se bila pretvorila u kaotičnu radionicu, koju je supruga Marija s djecom morala podnositi i spremno to činila“, posvjedočio je. Onda ga je, u lipnju 1990, Franjo Tuđman pozvao da organizira prvu hrvatsku novinsku agenciju koju je ubrzo i oblikovao, ali dalje je sve išlo bez njega, ,,stvari su uzeli u ruke iskusni kadrovi iz starog režima“.

 Početkom 1992. pozvan je da za Ministarstvo informiranja pokrene novine na engleskom jeziku, ali ni to nije dugo trajalo jer, kazao je jednom, bilo je novca za sve i sva, no za ovo predstavljanje Hrvatske vanjskom svijetu presušilo je te ironično, u svom stilu, dodao: ,,Da sam uposlio prokušane kadrove iz bivše države, možda bi bilo još i potrajalo.“ Radio je i na OTV-u, osnovao i malu novinarsku školu u agenciji HINA, a 21. stoljeće proveo je u Londonu, pišući za obiteljski mjesečnik Kana i za portal Autograf.hr.

Dakanje zamijenjeno kakanjem

Posljednja kolumna na tom portalu izašla mu je prvog kolovoza, ni dva mjeseca prije smrti, naslovljena Pet zakona ljudske gluposti, koju je zaključio mišlju: ,,Već u staroj Bibliji stoji da je broj ludih beskrajan – Stultorum numerus est infinitus.“ Citirao je tako, u svojoj posljednjoj rečenici, kutiju olovnih slova koja ga je pratila od prvih trenutaka života. Bog ga je blagoslovio dugim, u jednu ruku avanturističkim, a u drugu povučenim, a nadasve ispunjenim životom, a njegov odlazak duboku je prazninu ostavio u našoj inteligenciji. Hrvatsku je posljednji put posjetio u rujnu prošle godine, a iz tog doba pamtim i jednu njegovu kritiku: „Vidim, i Vi ste upali u mrežu hrvatskog novogovora – izrični i namjerni prijedlog da izbačen je, umjesto njega rabi se načinski kako. Dakanje zamijenjeno kakanjem. Čujem, hrvatski jezičari dižu ruke. Njihova struka ostaje unutarnje bavljenje zatvorene male elite.“ Otad sam se zauvijek vratio dakanju, a njegov priručnik, koji sam dobio na dar – Stil i jezik novinara, korisno je štivo za svakoga tko se bavi ovim poslom.

Pišući ove retke pišem i svoj prvi nekrolog te se istovremeno pitam – što bi sada Vlado, kako su ga prijatelji voljeli oslovljavati, mislio o ovim napisanim riječima. Bi li mi, kako je to, na moju veliku čast, dobronamjerno običavao – uputio pokoji komentar koji se ticao jezika ili stila? Bi li mu ova slova bila draga? Ili bi ih cinično odbacio? Tko zna! Ono što ja znam jest da mi je žao što ga više toga nisam pitao jer, kako je to jedan pjesnik zapisao, ne odlaze ljudi, već odlaze svjetovi. Pavlinićev svijet vrijedilo je, i vrijedi istraživati, te možemo biti zahvalni što nam je ostavio toliko toga u amanet.