Ljubavlju hipnotizirana pjesma

Riječanin Valerio Orlić neumorni je djelatnik u kulturi: pokretač književnih časopisa i međunarodnih književnih festivala i manifestacija, član je niza kulturnih asocijacija, dobitnik niza međunarodnih nagrada i priznanja, od kojih se posebno ističe naslov The Knight of the World Poetry – Vitez svjetske poezije (nagrada Saveza nezavisnih bugarskih pisaca). Uza sve to njegova bibliografija bilježi 25 naslova, od toga su 24 pjesničke zbirke. Najnovija zbirka naslovljena je Ljubav rasuta morem. Ta metaforička sintagma otkriva srodnost afektivnih suglasja koja otvaraju nove prostore ljubavi, tvoreći ljubavnu polifoniju: „Takneš li nebo / postat ćeš najljepši oblak / nadohvat mojih dlanova“ (Postat ćeš moja pjesma i njen dah).

Izd. Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2022.

Ta ljubavna višeglasja koja sugeriraju hiperboličan psihički habitus ostvaruju prihvatljiv, simboličan prolaz kroz riječi, kad se kretanje stiha ulijeva u liniju stiha, kad svaka riječ ima punu melodijsku samostalnost: „Ti si nosila cijeli svijet na dlanu, / ti si mogla pomaknuti otoke kako bih vidio prostranstva tvojih tajnih uvala.“ (Danas ćemo slaviti ljubav). Čini se kao da nas pjesnik želi opčiniti riječima premda su one neosporno prirodne i jednostavne. No u tom kretanju i mijenama slika pjesma je podvrgnuta imaginativnoj hipnozi i ne pruža otpor. Naprotiv, ona duhovno pročišćena u emotivnom srazu donosi lirsku katarzu, osjećaj ugode i boli, komunicira prepoznatljivim poetskim sentimentom: „Razlila se mjesečina ko da nekud bježi, / rasule se zvijezde u velikom roju“ (Mjesec).

Ljubav, ta vječna tema, u zbirci Ljubav rasuta morem otvara nam jasnom porukom svijet povjerenja u ljubav, u život. Nema tu paradoksalnih suočenja s beskrajem svemira ni naslućivanja kozmičke samoće, nema tu polifonije osjetila, jer pjesnik Valerio Orlić meditira nad imaginativnim svijetom svoje ljubavi. Psihološka stvarnost njegove ljubavne poetike njegov je pjesnički čin, a tradicionalni poetski metar u skladu je s njegovim poetskim sanjarijama: „U beskraju snivam o tvojim najljepšim čarima, / obasjava me ljepotom tvoj oblak drag. / Razmrsio sam misli u pjesme trag, / život je protkan ljubavlju i s malim stvarima.“ (Dok čitaš pjesme). Ljubavni kontinuitet osmišljen je meditacijama. U neizmjernosti lirskog kazivanja suprotnosti se spajaju u hipnotizirane koncentracije na ljubav. U supostojanju i istodobnosti, u odabranom valoriziranom prostoru rasprostire se fenomen intimnosti: „I sve diše, živi baš svako slovo, / riječi donosi čista, bistra voda. / Stih i pjesma moja su sloboda, / u dubini duše ćutim – rađa se nešto novo.“ (Najljepša pjesma).

Prihvaćajući paradigmu da poezija pripada svijetu i opčinjeno zazire od svakovrsnih limita i izama, a prihvaća duhovnu ravnotežu, ljubavlju hipnotizirana pjesma, iznijansirana i inspirativna, promiče pripadnost osebujnom svijetu koji je još lijep i poželjan. Zato se i čitatelj vraća čitanju stihova koji ga vraćaju u vrijeme, kad je lirika bila nepresušna žudnja i obnavljanje duhovnih evokacija, kad se vjeruje da u njoj možemo pronaći svoju mladost, da se čitanjem ponovno možemo prepustiti sitnim ludostima poezije. A to je već raskoš i trajnost bića koje nosi u sebi vlastitu sanjariju. I bez obzira na sukus idealiziranja i preuveličavanja, treba ponavljati ono što pjesnik kaže, treba promicati sveprisutnost pjesme. Riječju, trebamo hipnotizirati sami sebe da bismo se bez opiranja prepustili psihičkom habitusu pjesme, da bismo joj vjerovali: „Dok moje misli i snovi plove, / Ljubav rasuta morem / izranja iz dubina / opirući se vjetru i valovima, / kako bi se udomila u srca i snove.“ (Ljubav rasuta morem).