Krv, naslagana tijela i nezamislivo virtuozni položaji

Za gostovanje belgijske trupe Peeping Tom na 20. Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu Nataša Govedić pronicavo će i točno ustvrditi kako nam prikazuje malene smrti od praznine i dosade. Diptih: Vrata koja nedostaju i Izgubljena soba nastajao je tijekom drugog desetljeća 2000-ih. Predstavljen na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu u cijelosti s trećim završnim dijelom, Skriveni pod, u minucioznom show-boxu sumira polagani pad u prokletstvo i ludilo. Svako lice doživljava više smrti, bilo u majčinstvu, ljubavnom odnosu ili starosti, i nema mu se namjeru oduprijeti. Raspoloženje je apokaliptično i makabrično. Tehnika besprijekorna i virtuozna. Tijelo je kadro izvinuti se u nezamislive položaje. No ono je podložno i manipulaciji, u prvome redu kad je riječ o ženskom tijelu. Prelazi iz ruke u ruku poput lutke na koncu, čas je samo glava u rukama muškarca, čas se vani smrzava. Beskonačna vrata poput metaforičke nirvane u kazalištu stalno se otvaraju i zatvaraju te guraju protagoniste na rub. Poruka je jasna, bivanja koje gledamo u tih sat vremena na sceni jednolična su poput njihove scenografije. Može ih otpuhati lagani maestral. Unutarnjeg života nema.

Peeping Tom će za Diptih reći kako je riječ o umjetnosti koja ima vlastiti život. Osnivači Gabriela Carrizo i Franck Chartiere izgrađuju estetiku od 2000. na tjelesnosti, slici te sadržaju dokidajući granice plesnog i kazališnog, koristeći nerijetko akrobatske vještine. S ovim projektom kao da su svjesni dekorativnosti, ali ih zapravo i ne zanima ništa više od toga. U prvom dijelu građanskog stana nalik fotografijama noćnih scena Gregoryja Crewdsona gledamo kadriranu smrt jednog čovjeka (Konan Dayot). Mjesto zločina opsesivno čiste sluge (Wan-Lu Yu, Panos Malactos), oživljavaju predmeti, slijedi košmarna zabava gdje će se život ispočetka izvrtjeti poput stripa. Supruga (Lauren Langois) je poput izmaglice u odrazu ogledala, kostimirana i ubrzana inačica iz Café Müllera Pine Bausch. Zadnji momenti iznimno su klaustrofobični. Nema vrata koja se daju otvoriti, ali nema ni jasna razloga stalnog čovjekova sunovraćanja. Čistilište možda na razini slike sliči južnokorejskom neonoiru, no izvan tehničke discipline zatrpane ponavljanjem ne događa se mnogo toga.

Osnivači Gabriela Carrizo i Franck Chartiere izgrađuju estetiku od 2000. na tjelesnosti, slici te sadržaju dokidajući granice plesnog i kazališnog, koristeći nerijetko akrobatske vještine / Snimio Jesse Willems / Peeping Tom

Drugi nas dio nakon podugačke izmjene scenografije smješta na brod. Žena traži dijete, čuje plač, nalazi hrpu mrtvih tijela u ormaru, sve se ponavlja. Aluzija na tjelesne horore Davida Cronenberga tu je da zacementira strahove koji će lako iz psihičkih prijeći u fizičke. Sloboda je jednaka zatočeništvu, nema sigurne zone. Umirujuće glasanje ptičice tek je ljudski zvuk plesačice Fanny Sage, odvojen od tijela. Namještaj guta, propast je đavoljih proporcija. Sve je predvidljivo u labirintu gdje je odavno izgubljena Arijadnina nit. Fizička spremnost svih plesača kao i produkcijska razina koju prati savršeno pravodoban zvuk (Raphaëlle Latini, Ismaël Colombani, Annalena Fröhlich, Louis-Clément Da Costa i Eurudike De Beulfilmska), filmska scenografija (Gabriela Carrizo, Justine Bougerol), svjetlo (Tom Visser) i kostimi (Seoljin Kim, Yi-chun Liu, Louis-Clément Da Costa) ne mogu nadomjestiti pitanje smisla. Vojnička disciplina iscrpljena u preciznim detaljima oduzima umjetnosti upravo ono po čemu je specifična – njezinu osobinu da ne izaziva nužno uzdah, nego i da spremno postavi pitanje, koliko god bilo neugodno.

To je suočavanje umjetničkog djela i njezina recipijenta nužno, ali ne u smislu uporna zavirivanja pod tepih svakog buržujskog salona u nadi da će odande isplivati pokoji kostur. Tih smo se lekcija tijekom posljednjeg desetljeća u inozemnim kazališnim produkcijama naslušali. Kad u posljednjoj sceni Diptiha čujemo prve i jedine riječi: „Zatvori više ta vrata“, svjesni smo da stiješnjeni između techno-partyja i senzualnog vođenja ljubavi na brodu i nemamo nekog izbora. Izvođač je poput plesača na žici. Ispraćen ovacijama, dugačkim pljeskom, promatran s udivljenjem. Pomaknutost na kojoj je Peeping Tom izgradio imidž iscrpljuje se u nedostatku poetske, odnosno dramaturške snage i nizanju filmskih postupaka. Uostalom, zar ima iznenađenja u brižljivo slaganim paravanima? Dovoljno je tek nešto ukrasa da umiri praznu svakodnevicu. Po potrebi će se ionako začiniti s malo preljuba i njegovim posljedicama dok svira Cry Me a River. Krv i naslagana tijela u dobro nam znanoj dosadi.