Krčma kao univerzalni ambijent ljubavi

Gostionica, krčma, kafić, birtija, kako se već sve naziva, osobito je socijalno sjecište i koncentrat, amblematski prostor u kojem su ljudi istovremeno sudionici u kodiranom ritualu i ogoljeni do kosti, do same srži svojih emocionalnih i društvenih nastojanja. Uočili su to brojni, od hrvatskih klasika Krleže i Marinkovića, do Marguerite Duras. Njezin je roman Moderato Cantabile, svojevremeno ekscentrično popularan i zaslužan za autoričinu prepoznatljivost, dobrim dijelom sazdan upravo oko gostionice i u njoj, kao u kakvoj epruveti na rubu pucanja, sabranih emocija. Na spisateljičino iskustvo (ne)izravno se poziva i doziva ga Sara Stanić u predstavi moderato., koja je premijeru imala u Uraniji, programom sve zanimljivijem novom utočištu zagrebačke nezavisne scene, prostoru kreacije, kako ga nazivaju sami tvorci i voditelji.

Publika se dočekuje prikladno, ulaz je preko prostora scene, gdje se nudi pićem i usputno zapitkuje. Kada predstava počne, osovljena je oko tri stola i šanka (scenografija Petre Poslek), čime je okvir radnje odmah postavljen i zaokružen. U njoj tri plesačice (Martina Tomić, Ivana Pavlović, Petra Chelfi), dva glumca (Jasmin Telalović, Sven Medvešek) te plesač (Branko Baković) stvaraju, uglavnom pokretom i gestom, tek pokatkad i glasom, često tek polovično artikuliranim, scene i situacije snažna emocionalnog naboja. Ljubavnog, točnije. Ljubav pršti svedena na svoje osnove, na ono u njoj primordijalno, gotovo nagonsko, ali istovremeno i tako ljudski zapleteno da je dostojno psihološke studije. Kada bi i bila napisana, ne bi ta svom silinom znanstvenog aparata uhvatila ono što se može zbiti u četrdesetak minuta kavanske raskoši. Dječak (Rudi Marinčić), na sceni prisutan, amblematski ostaje po strani, uglavnom drijemajući ispod šanka. Njega tek čeka ono što mu odrasli pred očima izvode.

Likovi nemaju imena (osim konobarice), tako postajući svatkovići / Izvor Fakin Teatar

Sav taj košmar, borbe emocionalnih kovitlaca, nadzire konobarica Bojka (Kristina Kegljen, i dramaturginja predstave), lik kojim je kontekst upotpunjen, smisao dovršen. Ljubav je tu kao u kakvu socijalnom laboratoriju, ali ne čistom, s bijelim kutama i rukavicama, već onom znojnom, natopljenom alkoholom, dimom i ritmom glazbe. „Ova predstava nastala je između dva citata i jedne parafraze“, telegrafski zapisuju autori, nabrajajući tih nekoliko redaka. Prvi je već spomenute Marguerite Duras („Samo osjećajni ljudi piju“), drugi Željke Japec („Svi dolaze u birtiju da zaborave kaj su vani“), a parafraza pripada osobitoj ličnosti, nazvanoj „Nepoznat netko iz kafane, vjerojatno Krolo“ („Ljubav je opijum za narod. Da ne mislimo o tome koliko je život dosadan.“). I u tih je nekoliko rečenica zaista sabrano gdje se i kako smjestio moderato. Moglo bi se raditi o svakoj birtiji, ljubav i njezini socijalni odbljesci univerzalni su. Mogla bi to biti i Goldonijeva kafetarija i urbani café Marguerite Duras, ali opet je nekako koloritom i balkanska, sveprisutna krčma.

Osovljen oko tehnički i izvedbeno zahtjevnog scenskog pokreta obilježena ponavljanjima i repetitivnošću (koreografkinja Natalija Manojlović), moderato. traži posvećenost i preciznost. To i dobiva od sve četvero svojih aktera, koji kombiniraju vještinu u tehnici izvedbe i emociju, uspijevajući ostvariti oboje. Nema izdvajanja ni probijanja jednog od njih u prvi plan, suigra je ono što drži i pojedince i cjelinu. Likovi, u konačnici, nemaju imena (osim konobarice), tako postajući svatkovići. Univerzalni ljudi okupljeni oko ljubavi, emocije jednako univerzalne koliko i intimne, osobne.

Slojevi koje moderato. otvara duboki su, zasijecaju u srž ljudske potrebe da voli i bude voljen kao socijalno biće, željno da to ostvari u društvu i s drugima. Pritom, iako se bavi „velikim“ temama ljubavi, strasti i ljudske potrebe za životom u socijalnim odnosima, predstava uspijeva ostati do srži nepretenciozna, umjesto dociranja nudi blagu (auto)ironiju, a umjesto guranja poanti otvoren kraj, bez podcrtavanja zaključka. Emocionalna i emotivna potraga u kojoj se neće izgubiti, ali ni dobiti, koja nema sretna ni tužna kraja, samo siguran nastavak. Nije stoga čudno da je cjelina sva u repetitivnom pokretu, u kojem nema viška. Ljubavi, ma kako se svaka nova činila jedinstvenom, dio su (samo)ponavljajućeg mehanizma, a krčma njihov prirodni, univerzalni ambijent. Otvorivši ih i prepustivši sceni, moderato. je izrastao u uspjelu, nepretencioznu studiju života i njegove emocionalne srži.