Kobni kumulonimbus

Godine 1878. britanski fotograf i izumitelj Eadweard Muybridge, nastanjen i djelatan u SAD-u, objavio je više znamenitih nizova od šest do 24 fotografije konja u trku, imenovanih Konj u pokretu (The Horse in Motion), kojima je dokazao – po okladi – da konj u galopu u jednom trenutku nijednom nogom ne dotiče tlo. Iste godine predstavio je i svoj izum zoöpraxiscope, projektor za filmsko prikazivanje takvih fotografija-dijapozitiva. I tako je u povijest upisan i kao jedan od pionira filmske fotografije. Zasluženo. Konji i jahači sa spomenutih kronofotografija ostadoše anonimni. O njima nije zabilježeno ništa.  

Izvor YT

U drami fantastike i strave Nikako (Nope, 2022) Jordana Peelea, smještenoj u današnjicu, nakon 144 godine napokon se otkriva identitet crnoputog jahača s jednog od tih slavnih snimaka, ako smo dobro utvrdili, šesnaestoniznog Tabloa 626 (Plate 626). Posrijedi je Alistair E. Haywood, „prvi filmski krotitelj životinja, kaskader i filmska zvijezda“, kako ga predstavlja Emerald Haywood (Keke Palmer), njegova prapraprapraunuka, članica obitelji uzgajivača i dresera konja koji svoje usluge profesionalno nude filmskim i televizijskim ekipama. Haywood Hollywood Horses. Posao je trenutačno zastao, jer glava obitelji, Otis Sr. (Keith David), stradala je u bizarnoj nesreći. Dok je lijepoga, dotad posve obična dana na svom ranču u Agua Dulceu, u osamljenom predjelu okruga Los Angeles u Kaliforniji, mirno sjedio na konju bjelašu, s neba mu je na glavu pala kovanica, američki novčić od pet centi, i usmrtila ga. (Nakon ovoga ćemo, zar ne, dobro promisliti kad sljedeći put pomislimo kako bi bilo zgodno da novac pada s neba.) Djeca Otisa Sr.-a, usporeni Otis Jr., zvani OJ (Daniel Kaluuya) i dinamična Emerald očito nisu naslijedili očeve vrline i vještine poslovanja te se suradnja s filmašima, čini se, primakla kraju.

Kobni novčić, kao ni drugi sitni predmeti koji su se sunovratili na ranč, nisu doletjeli iz vedra neba. Službeno je zaključeno da su ispali iz aviona (?!), no OJ u to sumnja. S pravom, pokazat će se. Nad predjelom se, u velikom, nepomičnom, niskom oblaku, kumulonimbusu, sakrio neidentificirani leteći objekt, pogolemo živo onostrano biće, u osnovnom obličju nalik kakvu plosnatom klobuku gljive, primjerice bukovače, koje, zaključit će se, polaže prava na teritorij te usisava i jede ljude koji se ondje neovlašteno zateknu. A poslije s visina izbacuje neprobavljive predmete koje je s njima usisalo. Bez priljeva sredstava, OJ i Emerald nakane snimiti izvanzemaljskoga stvora te, nadaju se, dobro privrijediti prodajom materijala kakvoj televizijskoj kući. Dragocjena medijska senzacija. U ostvarenju nauma pridružit će im se prodavač i stručnjak za elektroničku opremu Angel (Brandon Perea) i glasoviti, ekscentrični filmski snimatelj Antlers Holst (Michael Wincott). Lov na snimke bit će, dakako, pun opasnosti, neizvjesnosti i napetosti, za neke i pogibeljan. Hoće li snimke biti uspješno prodane, nećemo doznati. 

Američki filmaš srednje generacije Jordan Peele (1979) s tek je tri cjelovečernja igrana filma – prethodni su Bježi! (Get Out, 2017), Oscar Peeleu za izvorni scenarij, i Mi (Us, 2019) – a sva su tri i komercijalno i kritički uspješna, stekao vatrene poklonike te ga neki već proglašavaju jednim od najboljih autora filmova strave uopće, pokoji njegov film najboljim slikopisom stoljeća i tomu slično. Zašto ne, remek-djelo može se uočiti i prepoznati odmah, vremenski odmak za to nije potreban. Uvažavajući određenu osebujnost Peeleova audiovizualnoga rukopisa, ona se, međutim, doima podjednakom osebujnosti ostalih suvremenih filmaša – a nije ih malo – koji zapadaju za oko i privlače više pozornosti od većine. Bez tih posebnosti ne bi se, je li, ni izdvojili u nepreglednom moru godišnje audiovizualne proizvodnje.

Peele pripovijest gradi polaganim tempom, sukladnim tempu misli i djelovanja glavnoga lika, OJ-a, suprotstavljajući njegovoj nespokojnoj tromosti vrelo nervozne živosti sestre mu Emerald, s kojom se ne slaže najbolje. Široke panorame ugodnih prostranstava pjeskovitih kolorita i nebeskoih modrina izmjenjuju se s napadnim kič-šarenilom cirkuskoga zabavnoga šou-parka (začudno smještena u nigdini), plemenita pojavnost konja s umecima stravične priče o čimpanzi neobjašnjivo podivljaloj u televizijskom sitcomu prije četvrt stoljeća. Baš kao što je neobjašnjiv i klobučasti predator ponad ranča. Jeze i ugođaja cjelini ne nedostaje, no unatoč dosjetljivosti u osmišljavanju ponekih sastavnica i značajki, završni dojam može biti onaj već viđenoga, pomalo otrcana, klišejiziranoga, pa i nezgrapnoga u podosta scenarističkih i redateljskih rješenja. 

Identitet Muybridgeova jahača s Tabloa 626 je, ne zaboravimo upozoriti, izmišljen za ovu priliku. Crnoputi džokej u zbilji je i nadalje anoniman.