Književnost s ruba naseljivog svijeta

Gejziri, vulkani, Vikinzi, pjevačica Björk, glavne su asocijacije koje globalno izaziva Island, a Hrvati će tomu dodati i činjenicu da je riječ o prvoj već postojećoj državi koja je 1991. priznala samostalnost Hrvatske. Iako je od nje gotovo dvaput veća, broj stanovnika deset je puta manji i iznosi oko 360.000, no upravo toj zemlji s jednim od najmanjih knjižnih tržišta na svijetu bila je posvećena ovogodišnja Revija malih književnosti održana od 27. do 29. rujna u zagrebačkoj Booksi. S mnogo razloga jer na Islandu je književnost snažna i propulzivna, s mnogo pisaca i zahvalnom publikom. Prosječno Islanđani kupuju osam knjiga godišnje, navodno svaki drugi stanovnik piše makar iz hobija, a kad je Halldór Laxness 1955. dobio Nobelovu nagradu za književnost, Islanđani su se hvalili da imaju najviše književnih nobelovaca po glavi stanovnika. Ta strast nije od jučer – još od srednjeg vijeka stanovnici „zemlje leda i vatre“ o sebi i drugima pripovijedali su sage koje i danas mogu čitati jer je jezik ostao nepromijenjen.

Kao jedna od najvažnijih karakteristika suvremene islandske književnosti istaknuta je otvorenost utjecajima / Snimila Mirna Pibernik

Zagrebačkoj publici uživo se predstavilo čak deset islandskih autora, predvođenih šezdesetogodišnjim Sigurjónom Birgirom Sigurðssonom, poznatijim pod imenom Sjón. Dosad je objavio sedam romana i devet zbirki poezije, a djela su mu prevedena na 35 jezika. U mladosti je pisao tekstove za Björk, a za svoj peti roman Plava lisica 2005. osvojio je književnu nagradu Nordijskog vijeća, najviše priznanje koje se dodjeljuje piscima nordijskih zemalja. Knjiga je 2016. objavljena i na hrvatskom, a Sjón je u njoj Island definirao kao „rub naseljivog svijeta“. Za potrebe Booksine Revije malih književnosti Sjón je odabrao dvanaest suvremenih autora i skupio ih u antologiji pod naslovom Svjetlucaju ledene perle. U antologiji koju je uz Sjóna uredila Miljenka Buljević prvi su put u prijevodu na hrvatski predstavljeni pjesnici i prozaici različitih generacija, izričaja i poetika. Jónas Reynir Gunnarsson preispituje svevremenski odnos između čovjeka i prirode u kontekstu obiteljske traume, a Ásta Fanney Sigurðardóttir u treptajima traži i sanja plavu svjetlost. Poljska književnica s islandskom adresom Ewa Marcinek igra se s idejom poliranja Islanda i igra riječima (Polishing Iceland), pionirka islandske eksperimentalne književnosti Kristín Ómarsdóttir u stihovima se razračunava s nepravednim društveno-političkim obrascima, a u poeziji nadrealističkih slika Brynje Hjálmsdóttir otkrivaju se „strašne i divne teme“. U priči Eve Rún Snorradóttir obožavateljica hard-rock-benda u ludom scenariju susreće se s njegovom bubnjarkom, a višejezični autor Elías Knörr, rodom iz španjolske Galicije, konstantno je u potrazi za novim izrazima i značenjima. U priči Sölvija Björna Sigurðssona glavni lik suočava se s prijateljem na obducijskom stolu, Sigrún Pálsdóttir piše o islandskoj stjuardesi koja se našla u „bizarnoj i ponekad jezivoj stvarnosti“, iz ulomka romana Bergþóre Snæbjörnsdóttir saznaje se može li se smiriti djetetov plač opsesivnim brojanjem, dok Ragnar Helgi Ólafsson napušta stvari koje voli i rješava se očeve biblioteke, pritom vježbajući tugovanje. U antologiji je i „dobri duh islandske književnosti“ Guðbergur Bergsson, kojem je devedeset godina i nije došao u Zagreb, no Sjón ga je prve večeri Revije predstavio biranim riječima kao nezaobilaznog autora koji je šezdesetih godina napravio revoluciju u islandskoj književnosti. Kao njezinu trajnu karakteristiku Sjón je istaknuo otvorenost utjecajima sa strane, od davnina pa sve do današnjeg doba, kad se na Island doseljavaju građani drugih zemalja i iz različitih kultura te postaju dio književnosti svoje nove domovine. „U posljednja dva desetljeća Island prolazi kroz golemu društvenu promjenu, od homogenog prema multikulturnom društvu, i ima mnogo neizrečenih emocija“, rekla je Ewa Marcinek, koja književnu scenu na Islandu opisuje kao nevjerojatnu i živu, s novim glasovima koji se pojavljuju svake sezone. Ragnar Helgi Ólafsson objasnio je pak kako biti književnik u maloj jezičnoj zajednici i malom tržištu: „U takvim se situacijama rađa osjećaj zajedništva između umjetnika, ali i osjećaj odgovornosti da se zajednica njeguje i njoj pridonosi. Zadaća umjetnika prestaje biti tek pisanje poezije ili romana, oni preuzimaju aktivnu ulogu u zajednici, organizaciji čitanja, izvedbi, izdavaštvu... To je, mislim, najbolja stvar koju ta ‘malenkost’ donosi, ljudi si međusobno pomažu i, što je vrlo važno, tu su jedni za druge.“ Ólafsson je u Zagrebu spomenuo islandskog skladatelja Pálla Ivana zbog neočekivane poveznice s Hrvatskom – on je naime unuk pjesnika Ivana Slamniga. Među neobičnim je Slamnigovim pjesama i ona s naslovom Čitao sam stranu literaturu u kojoj je zabilježio vlastito iskustvo čitanja tekstova iz brojnih inozemnih književnosti. A ljubiteljima pisane riječi koji žele nešto novo i nepoznato zanimljivo iskustvo bit će i književnost s „ruba naseljivog svijeta“.