Hrvatski bas u njujorškom Metropolitanu

-

Antu Jerkunicu intervjuirao sam prije sedam godina u Parizu prilikom njegova nastupa u Puccinijevoj La Bohème u Operi Bastille. Njegova je karijera i tada bila prepuna impresivnih uloga i nastupa diljem Europe s najvećim umjetnicima današnjice i bilo je samo pitanje vremena kada će se odvažiti na put preko Atlantika i nastupati u kućama poput Teatra Colón u Buenos Airesu, opere u Seattleu ili njujorškom Metropolitanu. U njegovu radu ne zapažamo linearan rast, meteorski uspjeh i slične odlike karijerizma, već se ocrtava umjetnički put pogonjen istinskim pozivom. Daleko od užurbanoga Pariza i u primjerenom vremenskom odmaku od bure u domaćim medijima koja je uslijedila uoči i nakon New Yorka, sastali smo se u opuštenoj ljetnoj atmosferi u blizini splitskog Đardina.

Snimio Valentino Bilić Prcić

Rijetke, ali ključne prilike

Počnimo od kraja. Kako ste dobili ulogu u Metu?

Smatram da se to dogodilo na najbolji mogući način. Peter Gelb, umjetnički menadžer Metropolitana, u vlastitom je aranžmanu gledao izvedbu Borisa Godunova, u kojoj sam pjevao ulogu redovnika Pimena. Dogodilo se to u berlinskoj Deutsche Oper, gdje sam tada radio kao stalni član ansambla. Sutradan me nazvao direktor moje kuće i zamolio me ako mogu to isto poslijepodne otpjevati još nekoliko arija za Gelba. Odmah nakon toga uslijedilo je potpisivanje ugovora. Drago mi je da nisam bio instaliran od agenta ili nekog trećeg interesa i da se sve dogodilo tako prirodno. To je možda sporije i takve su prilike rjeđe, ali neka je tako!

Pjevali ste ulogu Sparafucilea iz Verdijeva Rigoletta koju jako dobro poznajete. Je li bilo drukčije pjevati je na slavnoj pozornici i kakvo je bilo vaše sveukupno iskustvo Meta?

Možda će ovo zvučati čudno ili nekomu teško vjerojatno, no izlazak na scenu bio je bez ikakva pritiska, težine ili treme koju fama te operne kuće nerijetko nameće. Tako je bilo zasigurno jer sam tamo dospio već spomenutim putem, ali i zbog izvrsne ekipe s kojom sam imao prilike surađivati. S druge strane Metropolitan je organizirana kuća gdje se svaki poslovni trenutak koristi u svrhu maksimalnog uspjeha određene izvedbe. Na svaki e-mail odgovara se promptno i s unaprijed ponuđenim rješenjima. To su idealni uvjeti za rad.

Njujorški Rigoletto bio je u tradiciji Meta dramaturški originalno postavljen uz pomaknuto vrijeme radnje u vrijeme dvadesetih godina prošloga stoljeća, što je maksimum režijske intervencije koja se tamo može vidjeti.

Kulturološka razlika
njemačkog sjevera i juga

Njemačka je vaša baza, država u kojoj najviše pjevate, Berlin vaš dom. Surađujete i s opernim kućama Hamburga, Kölna i Münchena. Kakva je Njemačka po vama kao društveni i kao najrelevantniji umjetnički fenomen na svijetu?

S mnogo sreće uspio sam se realizirati kao pjevač u toj zemlji i jako sam sretan što je baš Berlin moj dom, no – kao što to glavni gradovi i jesu – on sam nije realna slika Njemačke. Ako razgovaramo o Njemačkoj u diskursu istok – zapad, onda nam ona može služiti kao primjer kako se radi na unifikaciji, pogotovo u današnjem svijetu koji se napreže u istovremenoj globalizaciji i s druge strane političkoj fragmentaciji. Kulturološki je meni zanimljivija razlika između sjevera i juga, tj. Hamburga i Münchena. Ljudi na sjeveru su hladniji, suzdržani, ali istovremeno opušteniji i neopterećeni, unatoč snažnu osjećaju za opći red. Katolički jug, naspram protestantskog sjevera, nosi neko čudno breme usađenog osjećaja dužnosti i krivnje.

Kad smo kod dužnosti i krivnje na njemačkom jugu, neki dan u Bayreuthu, nakon zadnjeg akorda Wagnerova Sumraka bogova, moglo se čuti jedno od najžešćih negodovanja publike dosad.

Razlozi su tomu kompleksni. Generalno mislim da je velik dio publike zatrovan tehnički očišćenim snimkama koje daju iskrivljenu sliku glazbene umjetnosti uopće. Gledatelji tako dolaze na predstavu s nerealnim očekivanjima i posve neotvoreni. To su sve posljedice pohlepnoga glazbenog biznisa, gdje se često glazba i ono humano u njoj gubi.

Smatram da je trenutno vodstvo, koje predvode Wagnerove potomkinje, izgubilo svoj put. Wagner je nacionalno blago i Bayreuth nadilazi partikularne i privatne interese i vizije.

Trebalo bi stoga nacionalizirati Bayreuth (smijeh). Publika u Bayreuthu u najvećoj mjeri protestira protiv takozvanog Regietheateara, gdje su intervencije redatelja ponekad potpuno besmislene. S druge strane i posve tradicionalno uprizorenje neke opere može također biti neuspješno ako je lišeno unutarnje logične sintakse i onoga ključnog titranja između protagonista na sceni, u orkestralnoj rupi i iza kulisa. Nažalost, još jedan čest fenomen jest osjećaj konfekcijske izvedbe i opće indiferentnosti. To što imate opću visoku razinu ne spašava vas od prosječnosti. Tada priliku dobiva pojedinac koji iz vlastitog mikrokozmosa može podići cjelokupnu razinu izvedbe na onu koja se pamti. Ponekad je za to dovoljna samo jedna osoba.

Pojedinac spašava od prosječnosti

Naravno, lakše je zabljesnuti iz visoke nego iz niske prosječnosti.

To je istina. Više se radujem pjevati na mjestima koja su profesionalno organiziranija, gdje se ničiji rad ne opstruira i gdje se mogu izraziti. Ti uvjeti ne moraju nužno biti na mjestima poput New Yorka, Glyndenbournea ili Madrida. Na kraju, važni su ljudi, a ne mjesto!

Koja vam je najdraža operna uloga?

Ne mogu reći da imam neku najdražu ulogu. Ona ne postoji sama kao izdvojen element u nekoj operi već je zavisna o situaciji i ljudima s kojima se realizira. U razdoblju pandemije, kad je cijeli svijet i pogotovo onaj operni stao, nisam se paralizirao pred tom novom realnošću, već sam se okrenuo prirodi, svom vrtu i masliniku, otkrivši u tome veliku strast. Upravo sam jutros prije ovog našeg razgovora slagao jedan suhozid. To me iskustvo naučilo uživanju u procesu. Umjetnik koji je isključivo fokusiran na cilj lišen je spoznaje zadovoljstva procesa stvaranja uloge. Čak bih možda i mogao odgovoriti na ovo pitanje kad se prisjetim pripremanja lika Gurnemanza iz Wagnerova Parsifala. Godinu i pol sam se dana suočavao i ponekad hrvao s beskrajnom količinom glazbenog i tekstualnog materijala, koji u konačnoj izvedbi funkcionira samo ako se uspije biti izvan njega sama. Sve to zahtijeva duboku potkovanost i istovremeno otvorenost prema idejama o onozemaljskom, religiji, duhovnosti i tajni Kristove muke. Da bi se napravio dobar Gurnemanz, moraš biti vjernik koji sumnja. Dogodila se i divna sinergija u radu s kolegama, posebno s režiserom i dirigentom. Sjećam se da sam pjevajući tu ulogu na sceni opere u Strasbourgu u sebi zamišljao svoga djeda, čiju sam jednostavnu životnu mudrost i unutarnju religioznost prepoznao u Gurnemanzu.

Wagner vas je pozvao da, pored davanja maksimuma kao umjetnika, u sebi evocirate i određene ljudske arhetipe u svrhu najiskrenije karakterizacije tok lika. Kako vam je bilo ponirati u sebe u ulozi mračnog i ukletog Bartókova Modrobradog kojeg ste pjevali u briselskom Théâtre Royal de la Monnaie?

S velikim se zadovoljstvom prisjećam te uloge i sveukupnog procesa od savladavanja izgovora mađarskog jezika do učenja kompleksnog notnog teksta. Bartók je kao i Wagner na trenutke rastegnuo moje profesionalno samopouzdanje do limita, no genijalnost same glazbe i izvrstan dirigent Alain Altinoglu s režiserom Christopheom Coppensom stvorili su opet onu sinergiju koja je zajamčila uspjeh. Režiser je zamislio Modrobradog kao umišljenog bolesnika i smjestio ga u invalidska kolica. Bilo je izazovno pjevati tu izrazito dinamičnu glazbu sjedeći. Unatoč situacijama, bilo od strane redatelja ili samog skladatelja, u koje je stavljen, pjevač uvijek ima moć i slobodu sam odrediti ne samo kako nego i koju će ulogu igrati te večeri. Uloga u ulozi ponekad je vrlo važna, pogotovo ako je podržana vrhunskom glazbom koja otvara bezbroj aspekata i gdje svaki od njih nalazi smisao i legitimitet u iskrenoj izvedbi.

U sličnom tonu bili ste vlastiti režiser svog recitala s Martinom Filjak ovdje u Hrvatskom domu u Splitu. Vodi li to prema snimanju nekog nosača zvuka s popijevkama ili arijama i ima li to uopće smisla u današnje vrijeme?

U ovom trenutku ne vidim smisao u snimanju takva medija. S druge strane ideja o recitalu nastajala je u meni dugo i formirala se kroz temu smrti. Nakon koncerta s Martinom kojeg smo složili po mojoj unutarnjoj estetici, sad ipak vidim mogućnost za promjenu. U životu se neke ideje rađaju i umiru, to je neizbježno.

Neka najava vaših budućih putova?

Raspored koji slijedi gust je i zanimljiv i vrlo je izgledno da će se projekti koje je zaustavila pandemija ostvariti u idućim sezonama u Metropolitanu. No odsad sve svoje profesionalne obaveze namjeravam usklađivati s radom na djedovoj zemlji.