Entropija kadra

Početkom ovoga mjeseca, točnije 6. listopada, u Galeriji Josip Račić predstavljena je izložba fotografija Stanka Hercega pod naslovom Prirodno / Neprirodno. Izložena je serija od dvadeset kadrova u boji uhvaćenih fotoaparatom Fujifilm X 100, s objektivom Fujinon Aspherical Lens Super EBC f = 23 mm 1 : 2 u razdoblju od 2015. do 2022. Autor izložbe i koncepta postava je Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti. U kontekstu muzejske ponude, u Galeriji Račić i NMMU-u nastavljen je niz izložbi suvremene fotografije – Sergei Borisov, Josip Klarica, Nino Vranić, Josip Kučera, Saša Ćetković samo su neka od imena koja su predstavljena u proteklih godinu dana. Za ovu prigodu odabrana je serija Hercegovih radova, odnosno ciklus fotografija koji odskače od njegova prijašnjeg fotografskog rada. Za razliku od primjerice ciklusa dokumentarne fotografije (Djeca Vrlike, serija iz Domovinskog rata, crno-bijeli portreti...) sada nam je u prvome planu svakodnevni prostor protkan metafizičkim i pomalo nadrealnim nabojem.

Predmet i njegovo okruženje nisu kontradiktorni, već međusobno upotpunjuju kadar

Plišani medvjed na balkonu višekatnice

Po vokaciji filmski snimatelj, režiser i sveučilišni profesor, a po životnom izboru fotograf, Herceg fokus stavlja na prepoznatljive javne prostore, ulice, haustore, dvorišta – prostore s kojima se makar neizravno susrećemo tijekom dnevne rutine te ih kombinira s raznoraznim fizičkim elementima koji kao da ne pripadaju u zabilježeni prostorni kontekst. Treba napomenuti da ti elementi, ili je možda jednostavnije nazvati ih predmetima, nisu namjerno postavljeni zbog postizanja željene atmosfere i simbolike, već su pronađeni in situ.

Neutralno betonsko pročelje suprotstavlja se mekanoj tkanini dječje igračke, kao da su paralelno
postavljeni svijet odraslih i svijet djece

Prvi primjer takve opservacije zanimljiva je fotografija velikoga plišanog medvjeda na balkonu modernističke višekatne stambene zgrade. Njezino neutralno betonsko pročelje suprotstavlja se mekanoj tkanini dječje igračke, kao da su paralelno postavljeni svijet odraslih i svijet djece. Naravno da oni međusobno koegzistiraju, ali istodobno predstavljaju dva odvojena stadija ljudske prolaznosti. Zanimljivo je da plišani medvjed unutar dječje igraonice ne pobuđuje osobitu misaonu reakciju jer je očekivano da se on tamo nalazi, unutar umjetnog konteksta koji je nastao kao dogovor uvriježenih normi. Može se ići korak dalje i zaključiti da je sada ono što smatramo umjetnim / dogovorenim konstruktom pridobilo karakter prirodnog / normalnog.

Nedovršena barka na parkingu

U drugom slučaju / fotografiji predstavljena nam je nedovršena barka prepuštena zubu vremena na nekom parkiralištu. Ispred barke lokva je vode preostale od nedavne kiše te komad otkinute narančaste zaštitne mreže. Barka se nalazi izvan svog prirodnog konteksta – vodene površine, koja je pronašla svoju manifestaciju u lokvi vode koja polako nestaje. Također, tu je i zaštitna mreža koja može implicirati ribarsku mrežu kao neizostavan detalj romatičarskog poimanja ribarenja i ribarskog prigovaranja. Ono što smatramo prirodnim habitusom, u ovom slučaju određenog predmeta, postaje neprirodno u onom trenutku kada nije u suglasnosti s našim naučenim poimanjem tog predmeta. Iz kontradiktorne relacije predmeta i njegova neprirodnog konteksta dolazimo do preispitivanja osobnih uvjerenja ili, kako piše kustos izložbe u popratnome katalogu: „Zapravo promatramo preobrazbe konteksta kadra odabrana fokusiranim motivom.“ Iz suprotnog kuta gledanja možemo tvrditi da je prostorni kontekst taj koji je prirodan, dok je predmet taj koji je anomalija nastala prijašnjim ljudskim djelovanjem. Na fotografiji gdje nalazimo zeleni stup u sredini kadra okružen šumovitim terenom evidentno je da je prostorni kontekst taj koji je uzurpiran. Iako stup sam po sebi nije visok ni nametljiv, on i dalje uzbunjuje vizualne receptore.

Posebno mi je intrigantna fotografija koja je usto i glavni vizual kataloga izložbe. U pozadini vidimo detalj ulaznog pročelja jednog od paviljona Zagrebačkog velesajma, simbola modernističke arhitekture bivše države. Na betonskom platou ostavljena je poveća hrpa iskorištenog i zgužvanog papira. (Moguća) simbolika papira kao reprezentacija nekadašnjih faktura, poslovnih izvještaja, proračuna i raznoraznih dokumenata koji su odbačeni i nepotrebni u današnjem vremenu. U ovom slučaju predmet i njegovo okruženje nisu kontradiktorni, već međusobno upotpunjuju kadar.

U podzemnu garažu

Što se tiče metafizičkog naboja, izdvojio bih fotografiju na kojoj je scena ceste koja vodi prema ulazu u podzemnu garažu. Pročelje garaže lišeno je bilo kakva osvjetljenja osim sama ulaza kao glavnog akcenta kompozicije, dok na cesti bijelo označeni indikatori pokazuju smjer kretanja. Fotografija pobuđuje osjećaj puta u nepoznato, puta prema katarzi te istovremeno izokreće poznatu uzrečicu „svjetlo na kraju tunela“ smještajući ga na sam početak. Prihvatili tu interpretaciju ili ne, činjenica ostaje da Herceg ovim ciklusom propituje ono nešto što nadilazi osjetilno iskustvo. Poigrava se okom promatrača prezentirajući mu varljivo viđenje ustaljenih normi.

Treba napomenuti da je u ovom ciklusu posve izostavljen prikaz žive osobe. Izostanak ljudske prisutnosti pridonosi propitivanju arhetipskog konstrukta kolektivnih obrazaca razmišljanja, dok nam statičnost pojednih kadrova daje potreban trenutak kontemplacije. U tom slučaju ostaju nam dva glavna čimbenika: prostorni kontekst i element koji se u njemu nalazi, da iz njih sami ispočetka procjenjujemo što je prirodno, a što neprirodno.