Dva zagrebačka jahača u jednom liku

Danas će u moju rubriku Rakova djeca ujahati dva zagrebačka spomenička jahača, a zapravo jedan, ali u dvije izvedbe. Riječ je o sv. Jurju, vrlo popularnom svecu i Zapadne i Istočne crkve, a slave ga i u Anglikanskoj, Luteranskoj te u mnogim manjim Crkvama. Taj grč. Geórgios, lat. Georgius (280–303), stekao je popularnost legendom po kojoj je građanima Lydde (Loda) donio svojim hrabrim činom oslobođenje od hudoga zmaja. Njemu su kao žrtvu najprije prinosili ovce, a onda i djecu. Hrabri Juraj obrušio se na zmaja kad je ovaj izvirio iz jezera baš kad je na red za žrtvovanje došla kraljeva kći i tako spasio živote mnogim budućim žrtvama. Naravno, običaj je poganski, a svaki takav Crkva brzo uzme pod svoje i pretvori ga u svoju pobjedu, pa je svladani zmaj počeo simbolizirati ne samo pobijeđeno zlo nego i pobijeđeno poganstvo. Samo ime Juraj davalo se djeci da ih štiti od napada i hrabri u svakoj opasnosti. Po njemu su prozvana i mnoga naša mjesta (Đurđevac, Sućuraj, Kaštel Sućurac, Suđurad, Jurjevo kod Senja, Sv. Juraj na Bregu, Sv. Juraj u Trnju u Međimurskoj županiji i dr.), a mnoge su ga države ili pokrajine odabrale za svojega zaštitnika (Engleska, Portugal, Armenija, Litva, Katalonija). Po njemu je nazvana i Gruzija (Georgija).

Snimila JELENA ŠPORČIĆ PRTORIĆ

Naravno da je taj i takav hrabri pravednik zastupljen i u likovnim umjetnostima, pa ni Zagreb kao grad nije htio zaostati u njegovu čašćenju. Ovdje su dva spomenika sv. Jurju. Jedan je djelo austrijskoga kipara i ljevača Antona Dominika Fernkorna (1813–1878). Njegov cinčani odljev kupio je zagrebački nadbiskup Juraj Haulik i svečano ga postavio na ulaz u park Maksimir (Jurjaves) 1867. godine. No tu se kip nije trajno nastanio. U Beču je 1908. odliven u bronci i te godine, nakon kratke epizode na Stross­mayerovu trgu, postavljen je na prijedlog agilnoga kulturtregera Izidora Kršnjavog ispred Trgovačko-obrtničke komore kod HNK-a. U Maksimiru je sv. Jurju (ne Juraju, kako sve češće, nažalost, čitam i čujem u medijima) podignuta kapelica, no kad god sam onuda prolazila, bila je zatvorena, pa ne znam kakva je iznutra.

Fernkornov je sv. Juraj dinamičan, prikazuje viteza usred žestoke borbe sa zmajem razjapljenih ralja u koje mu junak nastoji gurnuti koplje, borba je gotovo opipljiva i zmaj se još batrga, no nije još ni izdaleka svladan. Onaj drugi zagrebački sv. Juraj na Trgu Braće Hrvatskoga Zmaja ispred Kamenitih vrata sušta mu je suprotnost. Borbe više nema ni u tragovima, zmaj se više i ne miče, mirno leži vitezu do nogu, a i ne izgleda kao neka strašna neman, nego više kao veliki bezopasni brkati som. Pobjednik je skinuo s glave i kacigu, a koplje stavio u položaj kojim ubijenoj životinji zapravo odaje počast. Njegova spuštena glava, kao i glava njegova konja, kao da odaju zahvalnost Bogu na pobjedi, ali bez likovanja nad neprijateljem. Više su u kontemplativnoj molitvi, što otkriva viteza i kao negdašnjega lovca – jer i lovci su nekoć iskazivali poštovanje ubijenim životinjama, nisu likovali nad njima pobjedničkim dizanjem ruku u zrak ili gaženjem po životinjinu mrtvom tijelu, u kakvim se pozama mogu vidjeti mnogi današnji šminkerski ubijači po Africi, kojima valjda lovinu i navedu na puškomet. Tvorce toga kipa slabo poznajem: to su austrijski kipari Andreas Winder i Arthur Kompatscher. Oni su kip izradili 1906. za rezidenciju geologa dr. Edmunda Mojsisovicsa iz Mallnitza (Austrija), gdje je i stajao sve do 1937. godine, kada ga kupuje odvjetnik Želimir Mažuranić za dvorište svoje kuće u Jurjevskoj 5. Tako je i dojahao do svoje druge rezidencije, dugačke prizemnice s vrtom, kakav imaju sve kuće čiji se posjedi prostiru iz Jurjevske ulice do negdašnjega Sofijina, danas Dubravkina, puta. Ta je kuća bila dom bana Ivana Mažuranića, a Želimir Mažuranić (1882–1941) bio je banov unuk (sin Vladimira Mažuranića) i mlađi brat Ivane Brlić-Mažuranić (1874–1938). Postolje za kip izradio je Ivo Kerdić, a zmaj se sastoji od dva komada crvene rapske breče. Nisam znala što je to breča, no ono što ne znam nastojim saznati, pa sam otkrila da je breča vrsta kamena i da naziv potječe od lat. breccia, što znači lomljeni kamen. Ovaj kontemplativni sv. Juraj nije se dovijeka zadržao ni na svojoj banskoj adresi, nego je i iz te svoje baze u Jurjevskoj ulici još jednom izjahao i 15. studenog 1994. dojahao do svojega sadašnjeg odredišta na Trgu Braće Hrvatskoga Zmaja pokraj Kamenitih vrata. Nakon smrti Želimira Mažuranića obitelj je kip darovala Gradu Zagrebu, koji ga je lijepo smjestio u mali ograđeni prostor, pa ispada kao da su i sv. Juraj i ubijeni zmaj našli svoj mir u urednoj maloj cvjetnoj oazi. Svatko tko se uspinje prema Kamenitim vratima ima priliku zastati uz rukohvat malih stuba i izbliza pogledati taj neobični spomenik – neobičan po tome što ne slavi razmetljivo pobjedu, nego pobuđuje na razmišljanje što je zapravo junaštvo i kako se pobjednik s njime nosi (a ne zanosi).

Drago mi je što se u mojem gradu nalaze dva tako različita kipa sv. Jurja: jedan koji prikazuje iscrpljujuću borbu (Fernkornov spomenik), a drugi smirenje i kontemplaciju (spomenik kod Kamenitih vrata). Zapravo se cijela priča o sv. Jurju i njegovu oslobođenju građana od svemoćnoga silnika može promatrati i filozofski. Jer što uopće u jednom vremenu znači borba, pobjeda i poraz, a kasnije vrijeme razmiče nekoć suprotstavljene pojmove, otupljujući njihovu oštrinu i brišući sve prijepore?! Mislim npr. na tolike generacije koje u Stogodišnjem ratu između Engleske i Francuske (1337–1453) nisu znale ni za što drugo doli za ratne strahote, a mi o cijelom tom ratu (i o tolikima prije i poslije njega) govorimo tek kao o golim činjenicama bez ikakvih emocija.