Dubrovačka djeca ljubavi

U prologu VI. komedije Nikole Nalješkovića, Držićeva suvremenika, možda i zavidnika, doznajemo da s Gospodarom kuće istodobno ostaju trudne tri njemu podložne osobe: mlada sluškinja Vesela, dojilja i tovjernarica (krčmarica), dok se njegova žena, koja je nedavno rodila pa zato imaju dojilju, neprestano izvlači i prenemaže, praveći se bolesnom. Nalješković izravno donosi na kazališnu pozornicu ono što je na intimnoj pozornici života dubrovačkog u to doba, a i poslije, svima bilo poznato. A poznato je bilo da stariji uspaljeni gospari silom ili milom spolno opće sa svojim sluškinjama, čupama, godišnjicama i spravljenicama, a mladi gospari i s tuđim i svojim. Kaže se da se ljubav i kašalj ne mogu sakriti. Nalješkovićev lik svoj trostruki problem rješava jednostavno: dojilju šalje na selo, krčmaricu u Rijeku dubrovačku, a Veselu u Ston, koji je u to vrijeme zbog malarije bio nezdravo mjesto i stoga prikladno da se takve žene oslobode nezgodne nezakonite trudnoće.

Vlada Dubrovačke Republike bila je svjesna činjenice da blizina vatre i slame izaziva požar koji za ishod ima velik broj tzv. djece ljubavi. Stoga je Dubrovnik, kao prva država u ondašnjoj Europi, donio odluku da se osnuje nahodište, ospedale della misericordia. U zapisnik Velikog i općeg vijeća Dubrovačke Republike, od 9. veljače 1432. unesen je prijedlog „o osnutku hospitala koji bi se morao zvati od milosrđa, za prikupljanje, odgoj i prehranu malenih stvorenja koja se nečovječno odbacuju. Prihvaćeno od svih.“ Istodobno, sastavljen je i Ordo et providimentum hospitalis pro creaturis que abjiciebantur inhumaniter. Naime: „Godine Gospodnje 1432. (…), dana devetog veljače, u Velikom i općem vijeću dubrovačke države, sakupljenom na zvuk zvona na uobičajeno mjesto i način, u kojem su sudjelovala stotinu dvadeset i tri vijećnika, donesene su i potvrđene niže popisane zakonske odredbe (…), to jest: Ako hoćemo bistra uma i zrelo gledati kakvo je prema nama milosrđe i milost višnjega Stvoritelja našega Boga (…) kako u napretku i sreći naših građana, množenju osoba i svakog drugog dobra Grada (…), priznajući da toliki dar i dobročinstvo nije po našoj kreposti ili pameti, nego po neizmjernoj dobroti i blagosti višnjega Boga, moramo baš kako priliči, čitavim srcem, pameću i vlastitim trudom njega tražiti i htjeti da bude milina, hvala i slava Djelitelju tolikih dobara, a na dobrobit, korist i milosrđe posebno onoj jadnoj i nevoljnoj djeci.

Ta stvorenja označuju njegovu sliku, došla su na ovaj svijet, ali nemaju nikakvu pomoć, ni ufanje, osim u Njegovo milosrđe i sažaljenje. Promišljamo koliko je neljudski i nečovječno odbaciti ova mala ljudska stvorenja od onih koji su zbog velikog siromaštva, ali i zbog drugih obzira i uzroka bacana po Gradu kao nerazumne životinje, a puno puta nisu bila ni sklonjena, niti su čovječno i prema potrebi potpomagana, zbog čega su često ginula bez sakramenta krštenja ili na drugi način zlo svršavala (…).

 Htijući dakle da se to ispravi iz poštovanja prema dobrom Isusu (…) u ime svemogućeg Boga, na dobročinstvo siromašnoj djeci, da bi se moglo učiniti i podići nahodište koje bi se moralo zvati po milosrđu, u kojem bi ta stvorenja, kako će se kazati, morala biti primljena i hranjena, to bi naše Vijeće moralo darežljivo dati kuću ili kućetinu koja je nasuprot samostanu Male braće na Placi pripadala Jakši Kotrulju.“

Ako putnik-namjernik, turist ili bilo tko što jednostavno tumara Dubrovnikom, idući s Pila Stradunom skrene desno u drugu po redu ulicu Dominka Zlatarića, naći će tu kuću koja danas ima sasvim drugu namjenu. Na pragu iznad ulaza zapazit će lijepim renesansnim slovima uklesan tekst što ga je netko beskrajno samilostan i reklo bi se ciničan, potaknut slatkogorkim vlastitim iskustvom, dao tu postaviti: CO/N/CHLAVIT. COR. MEU/M/ . /IN/TRA. ME. ET /IN/ . MEDITATIO/N/E. MEA. EXCARDESCET. IGNI/S/. Zna se da je to stih iz 39. psalma: „U meni srce je gorjelo, / na samu pomisao buknuo bi oganj.“ (Ps 39,4). O značenju tih stihova u tom kontekstu neka svatko razmisli. Možda se prisjeti riječi Jeremijinih: „Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj (…) / uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ (Jer 20,9). S lijeve strane vrata vidjet će danas cementom zazidan prozorčić. U njemu je bila rota, obrtaljka. Dijete bi se stavilo tu i okretom toga malog Fortunina kola dospjelo u nečije za to predviđene ruke s druge nevidljive strane. Drugi takav prozorčić bio je okrenut prema Placi.

Tajna nositelja/nositeljice djeteta bila je strogo zakonom zajamčena. A zakon je glasio: „Neka se nitko, koga god on bio stališa, ne usudi smetati nijednu osobu koja bi po danu ili po noći sa svijećom išla i nosila pokriveno ili zastrto dijete ili kakvu stvar u spomenuto nahodište, niti još što reći niti joj se protiviti niti joj bilo kako smetati, niti je ispitivati pod kaznom svakom prekršitelju, za svaki put da bude prisiljen čamiti dva mjeseca u podzemnim tamnicama.“ Donesenu djecu odmah su krstili i pribavila bi im se dojilja iz Grada. Tu su se djeca odgajala i hranila do šeste godine. Nakon toga davali su ih čestitim obiteljima u gradu ili na selo. Djeca su bila, napomenimo i to, odjevena u bijelo vuneno odijelo na kojem je bila izvezena golubica.

Spomenutu obrtaljku (rotu) uveo je papa Inocent III. 1198. godine u Rimu, u Ospedale de santo Spirito, nakon što je zapazio da ribati na Tibru u mreže ulove manje riba nego nasilno utopljene dječice. Sav novac koji bi pretekao od milodara dubrovačkog nahodišta davao se kao miraz djevojkama odgojenim u tom zavodu.

U pjesmi Nevjenčana mati, za koju mnogi tvrde da je najljepša Prešernova pjesma i uopće najljepša pjesma na svijetu napisana na tu temu, lirski ženski glas u dvojbi pita. „Što mi te imat potrebno bilo, / dijete ti lijepo, dijete ti milo, / meni mladoj djevojci / i nevjenčanoj materi?“ Ponavljajući isto pitanje glas odgovara: „Da li te potrebno bje, il ne, / ipak svim srcem ljubim te.“ U srcu je rješenje, u tom malom poprečnoprugastom mišiću koji se, sve brže kucajući, u ljubavi zagrije i onda bukne oganj. Opomena glasi: Ne ostavljajte zapaljive tvari na prilazima i stubištima, tako da vatrogasci mogu obaviti svoj posao.