Dojmljivi mozaik ljudskih grijeha

Nakon odrađenog osmogodišnjeg intendantskog mandata Dubravke Vrgoč, zagrebački HNK dobio je intendanticu Ivu Hraste Sočo, koja sudeći po prvoj mandatskoj dramskoj premijeri – Molièreovu Don Juanu – ne namjerava, poput prethodnice, eksperimentirati sa živcima publike i umjetnika, nego slijediti provjereno. Po viđenom u predstavi publika više neće nagađati što će vidjeti nego će unaprijed, naročito ona starija, znati što je čeka i čemu se nadati, a umjetnici će se moći uspoređivati s prethodnicima. Stoga, i jednima i drugima preostaje da misle kako će to nekada provjereno, Sada i u Budućnosti, biti umjetnički dostatno, kreativno i uspješno. Da to potvrđeno ima šansu najavio je uspjeli Don Juan, izveden 8. listopada na pozornici HNK-a u režiji makedonskog redatelja Dejana Projkovskoga.

Tu činjenicu ne može poništiti nikakvo negiranje i bezrazložno navijanje, u hrvatskom teatru uobičajeno i inaugurirano kao kriterij. Ne mogu je obezvrijediti ni nostalgični zagovornici klasičnoga i tradicionalnog baštinskog kazališta ni glasni praktičari hrvatskog modernoga i eksperimentalnoga teatra – od kojih su mnogi među njima tek scenski skretničari – koji su se prije i poslije premijere pitali zašto je tu nastupnu režiju morao dobiti baš stranac. Zašto je nije dobio netko od njih? Zašto?

Vjerojatno zato što se oni ne pitaju čime su pamtljivim zadužili sadašnji hrvatski teatarski teatar i zašto ne žele shvatiti da se predstave rade radi publike, a ne zbog njihova egzibicionizma. I jer im nije palo na um da kažu, barem šapatom, koliko su sami krivi – odnosno da je kriva njihova nekreativnost – što za njih već dugo nema mjesta ne samo u glavnom nacionalnom kazalištu nego i u većini ostalih hrvatskih kazališta.

To spominjem zato što ih ne želim poniziti i zato što bez hrvatskih redatelja nema ni hrvatskoga kazališta, bez obzira kakve predstave režirali gostujući redatelji. A najviše zato jer je prva HNK-ova premijera pod upravljanjem nove intendantice pokazala kako bi hrvatsko kazalište, s više brige o svevremenosti i suvremenosti koju živimo, moglo učiniti više za sveukupnu hrvatsku kulturu, nego što to čini tzv. moderni teatar prežvakavanjem već ižvakanoga. A onda i na koji bi se način ubuduće glavno nacionalno kazalište trebalo baviti ozbiljnim sadržajima doba u kojemu život(inj)arimo.

Predstavi, u kojoj su se posebno istaknuli Igor Kovač i Dušan Bućan, bit je u obmani  / Snimio Saša Novković

Naime, Molièreov Don Juan ili Kamena gozba, bez obzira na dramatizaciju Mirne Rustemović i na vrijeme nastanka – a to je druga polovica 17. stoljeća – sadržajem odlično ilustrira i razobličava epohu u kojoj živimo. A njegov istoimeni protagonist; vječni zavodnik, prevarant i šarmer, jednima borac za više slobode, a drugima bogohulnik i licemjer, itekako raskrinkava našu stvarnost, koja u svemu tome nije nevina. Don Juanova društvena subverzija kojoj je poticaj razvratnički život – vara koga treba i ne treba, ne poštuje oca, zlostavlja vlastitu ženu, odbacuje ljudske zakone, ruga se bogobojaznima, izaziva Boga... – dio je onoga što u našem dobu sve više postaje kanon protiv svih tradicijskih i institucijskih regula, koje su nekada kršili pojedinci, a danas ih krši većina žitelja konzumerističke „civilizacije smeća“. Pa i zagrebačkoga.

Dakle, za naše Sada nije jedini krivac Molièreov dramski protagonist nego i sveprisutni hedonisti koji se nalaze na nekom trgu ispred neke turističke atrakcije, kakva su i naznačeni obrisi svodova neimenovane gotičke crkva – scenograf Valentin Svetozarev – gdje se odvija većina radnje haenkaovske predstave, nego su to manje-više svi životi suvremenoga, odljuđemoga čovjeka. Odnosno svi prostori globalizma – u predstavi naznačena i titlovima Molièreova francuskoga jezika – potpomognuti lijenošću čovjekova duha, koji se s agresivnom stvarnošću bojažljivo suočava možda još jedino pred nekim simbolom davnosti, na nekom atraktivnom mjesto, koje još više podebljava civilizaciju hedonizma.

I u kazališnoj knjižici redatelj Projkovski piše da Bit njegova Don Juana „nije u zavođenju, niti u erotomanskoj kolekcionarskoj strasti“ – iako ga sve vrijeme predstave prati kolekcija njegovih ljubavnica – „nego u samoj obmani“. On nije samo „buntovnik protiv svih društvenih normi“, nego mu je „cilj da netko izgubi ono što je imao“. Zato je „za neke infantilan i benigan a za neke je zao i maligan“.

Slijedeći višeznačni esejistički naputak, u kojemu je mogao napisati i da je beskrajno osvetoljubiv, redatelj je režirao predstavu kao mozaičnu slagalicu ljudskih grijeha, u kojoj je nanizao i predočio sekvence života glavnog subverzivca i njegova pomagača, sluge Sganarella, kao i usputnika u prostorima gdje su griješili. Inzistirao je na snažnoj glazbi, (Goran Trajkoski), prepoznatljivim elementima fizičkog teatra i prizorima ilustrativnoga tjelesnog užitka, koji su često nepotrebno dominirali i usporavali, a ne osnaživali, dojam koji je zamislio.

No bez obzira na sve spomenuto, Projkovski je režirao veoma uspjelu i efektnu predstavu u kojoj su se osobito istaknuli glavni glumci; odlični Igor Kovač (Don Juan) i veoma dobri Dušan Bućan (Sganarell), koji su likove predočili uvjerljivo i nijansirano te dokazali da ih se u budućim predstavama HNK-a ne smije zaobilaziti. Pamtljive epizode ostvarili su Tesa Litvan (Charlotta), Ivan Jončić (Dimanche) i Ivan Colnarić (prosjak Francisque). Zanimljive kostime kreirala je Doris Kristić, a svjetlo Deni Šesnić.