Čaruga kao suvremeni naš uglednik

Sudeći po reakcijama i pljesku publike osječko Hrvatsko narodno kazalište ima predstavu koja će dugo biti na repertoaru. Riječ je o komediji Čaruga Ivana Kušana, koju je režirao Boris Svrtan, a premijerno je izvedena 14. listopada na pozornici osječkog kazališta.

Svoj uspješan kazališni život, poslije i filmski, ta je komedija s pjevanjem i pucanjem započela davne 1976, od kada je dugo vremena bila na repertoaru veoma uspješnoga Teatra u gostima. Tadašnja praizvedba, u kojoj je naslovnu ulogu, Jovu Stanisavljevića Čarugu, glumio Relja Bašić, osnivač i vlasnik Teatra u gostima, polučila je velik uspjeh na prostorima bivše Jugoslavije. Nakon kazališne izvedbe već 1980-ih komedija je doživjela i filmsku verziju u režiji Rajka Grlića i maestralnoj interpretaciji Ive Gregurevića.

Autor Čaruge i brojnih drugih uspjelih romana, dramatizacija i scenarija Ivan Kušan tom je odlično napisanom komedijom sebi osigurao trajno mjesto na hrvatskom komediografskom Parnasu. Kao jedan od rijetkih naših književnika on je i prije Čaruge svojim djelima uspijevao zaintrigirati čitatelje sadržajima u kojima je na duhovit, ironičan i provokativan način pisao o stvarnosti koja je čak i u davnosti, kakva je iznjedrila Čarugu, prožimala stvarno i prošlo te govorila o svevremenome.

Sadržajno i tematski, bez obzira što je riječ o kraju Prvoga svjetskog rata – kada se po šumama i selima tadašnje Hrvatske, a osobito Slavonije, gdje su Jovo Stanisavljević Čaruga i njegovo Kolo gorskih tića vodili svoj privatni rat u kojemu je stradao svako tko im se našao na razbojničkom putu, naročito imućni – komedija je iznimno aktualna. Po pohlepi, osvetoljubivosti, korumpiranosti i beskrupuloznosti likovi u Čarugi itekako žive u hrvatskoj sadašnjosti, pa se na trenutak čini kako smo o njime čitali u tek odbačenim novinama ili vidjeli na televiziji, da ih predobro poznajemo i stalno susrećemo.

Svatko od glumaca pridonio je koliko zajedničkom toliko i svakom pojedinačnom ostvarenju / Snimio Kristijan Cimer

U Čarugi je Kušan svu tu stvarnost fantastično raskrinkao i uobličio u metaforu koja traje. Njezina neprolaznost čini je živom, nekom vrstom arhetipa, a „pravedni“ Jovo Čaruga osoba je koja nas, barem na trenutak, oslobađa zla koje nas neprestance snalazi. Zbog Čaruginih „vrlina“ naši će kriminal i korupcija, čini se, nadživjeti sve naše političke i povijesne mijene, sve borbe protiv tih pošasti, te će nam kao biljeg biti i ostati dugotrajniji od svakog stradanja kojemu smo izloženi i iz kojega se ne uspijevamo iščupati. Kušanov će Čaruga, kako u kazališnoj afiši piše redatelj Svrtan, „i kada nas ne bude ostati vječan spomen našoj smiješnoj ljudskoj težnji za pravdom i boljim prilikama na ovom tlu“.

Poput Čehova u Tri sestre i Kušan je u Čarugi uvjerljivo predočio čežnju protagonista za promjenom stanja u kojemu se nalaze. Doduše njegovi likovi ne sanjare o odlasku u daleku Moskvu, nego je njihova čežnja kudikamo prostodušnija. Ali i životno okrutnija i krvavija. Oni smišljaju kako se riješiti onih koji im u ljubavnim i poslovnim pothvatima stoje na putu.

Bezobzirni i pohlepni poduzetnik, gazda Adornjak, sličan brojnim suvremenim našim poduzetnicima, smišlja kako prisvojiti što više tuđega, njegova bolesno ambiciozna žena Anica Toplak, inačica „Lucrezije Borgia iz našeg sokaka“, smišlja kako se otarasiti muža i pasti u zagrljaj mjerniku Možboltu, svojevrsnom lokalnom Don Juanu, koji je studirao u Beču, a zaglavio u slavonskoj provinciji, Adornjakov tajnik Frankić čini sve kako bi sačuvao položaj i osvojio Možboltovu sestru Tonku, sluškinju kod Adornjakovih. U tom kolopletu nauma i zavrzlama nisu tek promatrači pragmatični žandar Adam i njegov nadređeni kapetan Gile. Bez grijeha nije ni seljak Zeljić, koji se brine kako sačuvati stečeno i ne nastradati od Čaruge i njegovih razbojnika. Na početku i kraju svega jest Jovo Stanisavljević Čaruga, koji je, kako piše redatelj „unajmljen da razriješi cijelu zavrzlamu, ali je istodobno toliko fizički nespretan i umno snalažljiv da naplati ubojstvo koje nije bio u stanju izvesti. Njegov vedri bezobrazluk i lukavost preživljavanja stvara ozračje u kojem smo mu spremni sve oprostiti.“ Uspješna režija slijedila je sadržaj te izvrsno smišljene i napisane komedije u kojoj je pljačkaš i razbojnik iz šume postao cijenjeni pripadnik korumpirane društvene zajednice. Poštujući zadanosti satire, Svrtan je kombinirao elemente komedije zabune i vodvilja te realizirao vizualno iznimnu – odlična scenografija i kostimi s elementima secesije Jasmine Pacek – i glumački veoma uspjelu ansambl-predstavu. Svatko od glumaca pridonio je koliko zajedničkom toliko i svakom pojedinačnom ostvarenju, što je u našem suvremenom kazalištu rijetkost.

Aljoša Čepl je dojmljivi slabovidni, nespretni i lukavi Čaruga, a njegovu pratnju i suradnika u „zločinu” nad Adornjakom, seljaka Zeljića, glumio je Ivan Ćaćić. Miroslav Čabraja u kreativnom glumačkom rasponu odigrao je zahtjevnu ulogu veleposjednika Adornjaka, a njegovu ženu Anicu glumački precizno i nijansirano osmislila je i kreirala Antonija Mrkonjić. Lik Adornjakova tajnika uspješno je glumio Antonio Jakupčević. Matija Kačan uvjerljivo je predočio lik mjernika kicoša i Aničina ljubavnika Možbolta, a njegovu sestru Tonku, sluškinju kod Adornjakovih, šarmantno i vrckavo Matea Gabrić Ćaćić. Izbjegavši maniru inteligentno i šarmantno uloge žandara odigrali su Duško Modrinić (desetnik Adam) i Mario Rade (kapetan Nikola). Glazbu je komponirao Ozren Depolo, a aranžirao Igor Valeri.