Bez emocionalnog povezivanja s publikom

Djetinjstvo, jedino razdoblje života čiji se počeci ne upisuju u ljudsko sjećanje, istovremeno je i ono čijim se idealiziranjem, osvrćući se na njega iz doba odraslosti, ljudi najradije zavaravaju. Paradoksalno, iluzija se najčešće dokida upravo u polju književnosti pisane za djecu. Bez tužna ili tragična događaja, nezavidnih životnih uvjeta ili velikog gubitka gotovo da i nema klasika dječje literature. Ipak, gotovo svaki od tih primjera, a Ivica i Marica, Snjeguljica i sedam patuljaka, Uspavana ljepotica ili Ružno pače možda su najpoznatiji među njima, čitatelju, kroz sretan završetak, nudi nadu i olakšanje. Djevojčica sa šibicama, u tek nekoliko scena ispričana priča Hansa Christiana Andersena, koja se jedva može nazvati bajkom u granicama suvremene odredbe pojma, najpoznatija je iznimka od tog pravila.

Posredovanjem scenske magije Djevojčica pali šibice ne bi li se ugrijala i domogla komadićka sreće / Simila Mara Milin

Premda ga je danski bajkopisac za života interpretirao kao sretan, vjerojatno je upravo tragičnost svršetka djevojčičinim smrzavanjem jedan od temeljnih razloga što se ova pripovijest na scene dječjih kazališta ne postavlja često kao ostala Andersenova djela, među rijetkima je bez adaptacije s potpisom najveće animirane tvornice dječjih snova, a i ostale je kinematografije radije izbjegavaju. Kod publike je, stoga, s radošću i nestrpljenjem dočekana vijest da Gradsko kazalište Žar ptica upravo Djevojčicom sa šibicama otvara ovogodišnji repertoar tvornice kreativnosti s Bijeničke ceste. Režije se, na vlastitu dramaturgiju i adaptaciju, prihvatila Tamara Damjanović, a već na prvi pogled suviše veliku podjelu, uz Vini Jurčić u naslovnoj ulozi Djevojčice, u višestrukim ulogama čine Amanda Prenkaj, Ivan Simon, Berislav Tomičić, Dunja Fajdić i Ante Krstulović.

Inscenacija, za razliku od predloška, bezimenu djevojčicu ne zatječe u posve beznadnoj situaciji lutanja ledenim gradskim ulicama, već u nježnoj interakciji sa još živom bakom, od koje saznaje o padajućoj zvijezdi i usponu pokojnikove duše. Baka potom nestaje, a djevojčičinu igru s bratom, nevin prizor dječje svakodnevice, prekida uzrujani otac – išibavši dječaka remenom, djevojčicu tjera na ulicu opominjući je da „kući ne dolazi dok ne proda i posljednju šibicu“. Time, u izvorniku tek implicitna, prijetnja na pozornici postaje stvarna i počinje nesretno probijanje kroz prosinačku hladnoću do, pokazat će se, ledenih srca polaznika. S njihovim pojavljivanjem na scenu izlaze i problemi.

Vizualno komornu atmosferu, posve u tonu izvorne priče, razbija stalan moment žarke svjetlosti (scenografkinje su Sharon Pimpl-Steiner i Ivana Živković, a rasvjetu i videoprojekcije oblikovao je Luka Matić) kao simbol nade koja bi trebala isijavati iz plamena šibica što će ih, također posredovanjem scenske magije, djevojčica pri svršetku izvedbe i upaliti, ne bi li se tako pokušala ugrijati. No problematična je dramaturška potreba za (pretjeranim) osuvremenjivanjem. Kao i ostale Andersenove bajke, tekst Djevojčice sa šibicama u najvećem je dijelu bezvremenski pa ga je danas moguće razumjeti jednako kao i u vrijeme njegove prve objave, 1845, bez potrebe za većim tekstualnim intervencijama. Promijenjene su izvantekstualne okolnosti pa danas u djelo o okrutnosti života siromašna djeteta (a sjetimo se da suvremenog poimanja djetinjstva tada još nema) možemo upisati i kodove kapitalizma. Možemo, ali i ne moramo. Ono što ne bismo smjeli jest ostati u rascjepu, a upravo se to dogodilo na pozornici Žar ptice. Teško je povjerovati da će djevojčica prodavati šibice dok histerično nerazumna bogatašica (možda i najčvršće od svih pojavljivanja Amande Prenkaj) paradira scenom s posljednjim krikom tehnologije. Uvjerljivosti pojavljivanja pametnog telefona na sceni parira samo huliganski duo, originalnog imena Tim raketa čiji su članovi, repajući na kombinaciji zagrebačkog slenga i iskrivljenog engleskog, kao hommage moment svojim japanskim uzorima, djevojčici ukrali jedinu preostalu dragocjenost, bakina Mišića.

Trenutak njezina posljednjeg poraza, nakon odbacivanja od sličnih joj ljudi na ulici, nevidljivosti za sve sretnije od sebe i kratke ljubaznosti ukazane od društvenog otpadnika (ali brzo prekinute policijskom intervencijom), uvertira je u konačan kraj, paljenje šibica i odlazak u bakinu zagrljaju.

Brinući o osjetljivoj dobi potencijalnih gledatelja, predstava je namijenjena djeci od osam godina starosti, autorskom je odlukom izbačena posljednja sekvenca osmijeha olakšanja na zamrznutom dječjem licu. Golem je to gubitak jer se, prije svega, upravo u njemu ocrtava i poruka djela, kao i podloga autorovu tumačenju da Djevojčica sa šibicama ima sretan kraj jer dječje tijelo, kao preostala ljuštura, više ne osjeća prijezir i studen, ne strahuje od očeva bijesa, a duša se nalazi na nekom boljem mjestu. Ovako će gledatelju neupoznatom sa sadržajem (a djelo se, neublažena svršetka, nalazi u lektiri drugog razreda osnovne škole) ostati nejasno što se doista dogodilo, a otvorena interpretacija kraja za sobom povlači i neuspjelost poruke. Znamo li da Djevojčica sa šibicama klasičan status duguje upravo tužnoj intonaciji i poticanju na razmišljanje proizašlu iz životne okrutnosti, valja se zapitati koliko dobra činimo pretjerano od nje štiteći djecu. Jer, unatoč emotivnoj snazi predloška i vrlo dobroj igri Vini Jurčić, 45 minuta Djevojčice sa šibicama potrajalo je poput zimskog nevremena, a kljaštrenje od bitnih, ali „neprikladnih“ dijelova ostavilo ju je tek predstavom na pozornici. Hladnom poput te novogodišnje noći. Bez emocionalnog povezivanja publike.