Anđeo povijesti Waltera Benjamina

U godini u kojoj se obilježava pola tisućljeća dovršenja Lutherova prijevoda Novog zavjeta na njemački jezik mnogo je toga u znaku jezika i prijevoda. Jezik i prijevod tako su našli svoje mjesto i u institucijama u kojima ih ne bismo očekivali, kao što je muzej Bauhausa u njemačkom Weimaru. Grad koji je bio dom Goethea, Schillera, Liszta i Nietzschea postao je nakon Prvoga svjetskog rata sjedište jedinstvene arhitektonsko-dizajnerske škole, no ne zadugo. S usponom nacionalsocijalizma u Tiringiji Bauhaus se preselio u Dessau u susjednoj pokrajini Sachsen-Anhalt, a nekoliko godina poslije u Berlin, gdje je 1933. dočekao kraj. Međutim, Bauhaus je u međuvremenu postao magnet koji u Weimar privlači turiste barem jednako snažno kao likovi i opusi njemačkih klasika, pa se 2019, u povodu stote godišnjice utemeljenja Bauhausa, muzej uselio u novu zgradu u kojoj organizira sjajne izložbe.

Jedna od izložbi zbog koje se trenutno putuje u Weimar nosi naslov Prevođenje svijeta. Suvremeni pogledi na Waltera Benjamina. Izložba polazi od pretpostavke da je prijevod transfer te da se kao takav ne ograničava na razinu prijevoda jezičnog sadržaja s jednog jezika na drugi, nego na transfer ideja. Prevođenje svijeta povezalo je lik Martina Luthera s likovnim djelom slikara Paula Kleea, njegov s radom filozofa, prevoditelja, teoretičara i kritičara kulture Waltera Benjamina i konačno Benjamina i troje suvremenih vizualnih umjetnika (Esther Shalev-Gerz, Ori Gersht i Aura Rosenberg).

Krug i tangenta kao simboli originala i prijevoda / Izvor: Muzej Bauhausa

U središtu izložbe ipak se nalazi Walter Benjamin, rođeni Berlinčanin upamćen između ostaloga po tezama o filozofiji povijesti predstavljenima u eseju O konceptu povijesti, jednom od posljednjih koji je njemački filozof židovskog podrijetla napisao prije nego što si je 1940. stiješnjen nadiranjem nacista oduzeo život u južnoj Francuskoj. U Devetoj tezi o filozofiji povijesti Benjamin uvodi pojam Anđela povijesti, lika koji ne utječe na tijek povijesti niti ima moć anđela čuvara, nego u ulozi objekta promatra kaotičan tok povijesnih zbivanja. Benjaminov Anđeo povijesti ne kreće se svojom voljom, nego povučen povijesnom olujom juri prema budućnosti – okrenut joj leđima, promatrajući u maniri pasivnog promatrača događaje oko sebe. Anđeo je u Benjaminovoj viziji potpuno humaniziran, nema nikakve nadljudske moći kojima bi eventualno mogao utjecati na tijek zbivanja, a događaje koje nosi budućnost zapaža tek kada oni nastupe – kao i mi. Tijek povijesti koji Benjaminov Anđeo opaža oko sebe sve je mračniji i sve udaljeniji od raja iz kojega je Anđeo odvučen, baš kao što je kraj tridesetih za njemačkog filozofa židovskog podrijetla bio sve sumorniji. Devetu tezu o filozofiji povijesti Benjamin ironično zaključuje riječima da je oluja koja vuče Anđela u sve sumorniju budućnost ono što nazivamo povijesnim napretkom.

Benjaminov Anđeo povijesti nije slučajno zaštitno lice Bauhausova muzeja u godini posvećenoj jeziku i prijevodu. Walter Benjamin nije upamćen samo kao sjajan prevoditelj, nego i kao teoretičar prevođenja. Slikovita je njegova teorija o književnom izvorniku i prijevodu, koje je Benjamin usporedio s kružnicom i tangentom, pravcem koji u jednoj točki dodiruje kružnicu. Izvornik književnog djela je prema Benjaminu kružnica, zaokružena i jedinstvena cjelina koja, nakon što je autor stvori, djeluje samostalno, ali i statično. S druge strane, prijevod je beskonačan dinamični pravac inspiriran izvornikom, kružnicom s kojom ima samo jednu dodirnu točku. Beskonačnost tangente simbolizira beskonačno mnogo prijevoda nekog izvornika.

Benjaminovu teoriju o izvorniku i prijevodu autori izložbe „preveli“ su vizualiziravši je, a skica s kružnicom i tangentom zanimljiv je eksponat koji posjetiteljima približava lik i djelo Waltera Benjamina. No i Anđeo povijesti svojevrstan je prijevod, i to crteža Angelus novus iz 1920, čiji je autor njemačko-švicarski slikar Paul Klee, profesor na školi Bauhausa. Angelus novus danas se nalazi u Izraelskom muzeju u Jeruzalemu, no kao njegov najpoznatiji vlasnik ipak je upamćen Benjamin. Iako su živjeli u istom gradu, ne postoje naznake da su se Klee i Benjamin poznavali, a izvornik Angelus novus Benjamin je kupio 1923. u jednoj galeriji. Crtež mu je toliko prirastao srcu da je svakodnevno uživao u njemu do odlaska u egzil u Francusku, pa ne iznenađuje da ga je Kleeova anđeoska vizija nadahnula na Devetu tezu o filozofiji povijesti i konačno Anđela povijesti.

Jasno je dakle kako je Benjamin „preveo“ crtež Paula Kleea, no još su dvije prevoditeljske karike na kojima se temelji izložba muzeja Bauhausa: prva je Martin Luther, a druga troje suvremenih vizualnih umjetnika. Do danas nije jasno radi li se o pukoj slučajnosti ili promišljenom potezu Paula Kleea, no činjenica je da je Klee nacrtao Angelus novus na poleđini reprodukcije Friedricha Theodora Müllera s likom Martina Luthera. Nije sigurno radi li se o ciljanom „prijevodu“ Luthera u Kleeova Angelusa ili tek o pukoj nestašici papira neposredno nakon završetka Prvoga svjetskog rata, koja je Kleea natjerala da posegne za poleđinom otiska s Lutherovim likom, smatra jedan od autora izložbe Marius Hoppe. No ono što sa sigurnošću znamo jest da je Benjaminov Anđeo povijesti kao izvor inspiracije novih „prijevoda“ živ i danas, i to u recentnim djelima troje vizualnih umjetnika izloženima u muzeju Bauhausa. Možda je najzanimljiviji od njih vizualna instalacija Aure Rosenberg u trajanju od desetak minuta, koja je vizualizirala Benjaminova Anđela upravo kako ga je on zamislio. Aura Rosenberg pritom je sjajno predstavila tijek povijesti, i to kao smetlište povijesnih događaja na kojem susrećemo bačene simbole pobjednika i gubitnika iz prošlosti, umjetničkih djela i povijesnih likova. Dok nas budućnost kao Benjaminova Anđela povijesti vuče naprijed, ne preostaje nam ništa drugo nego promatrati događaje oko sebe i uživati u sjajnim izložbama kao što je ova.