Zagonetni Vanka i dalje intrigira

Hrvatski slikar Maksimilijan Vanka već desetljećima privlači pozornost stručnjaka i šire javnosti zbog osebujna slikarskog opusa, ali još više zbog jednako osebujna načina života i tajnovitog podrijetla. Legende o Vanki počele su se plesti još za njegova života, ponajprije zahvaljujući romansiranim biografijama koje je napisao njegov prijatelj Luj Adamič, pa se one i danas navode kao vjerodostojne, čak i kada ih demantiraju službeni dokumenti. Primjerice, popularna je teza da si je Vanka sam izabrao prezime ili da ga je dobio kao nadimak jer je bio odbačeno dijete, iako se ono nalazi uz zapis o njegovim roditeljima u matici rođenih crkve svetog Marka u Zagrebu, gdje se uz nepoznatog oca spominje majka Katarina Vanka, „posebnica“ (tj. poduzetnica) iz Brna. Nerijetko se kao Vankin otac čak navodi prestolonasljednik Rudolf, što znači da bi Vanka bio unuk Franje Josipa i njegove supruge Sissi, no podrijetlo svakako ima veze s jednom ili više plemićkih obitelji iz Moravske, a prema grbovima nađenima u njegovoj ostavštini moglo bi se raditi o obiteljima Von Fürstenberg i Zu Salm. Prema matičnoj knjizi Vanka je rođen 11. listopada 1889, a ne 11. svibnja, kako se pogrešno navodi, te je udomljen kod seljanke Dore Jug u Kupljenovu u Zagorju, gdje je za njegovo uzdržavanje redovito pristizao izdašan novac, što mu je poslije omogućilo solidno školovanje: u Zagrebu na realnoj gimnaziji i Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt te naposljetku od 1911. do 1914. na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Bruxellesu, gdje je ostvario i prva priznanja. Od 1920. Vanka je predavao na Višoj umjetničkoj školi u Zagrebu, a 1934. trajno odlazi u SAD, prethodno se oženivši Amerikankom Margaret Stetten. Živjeli su najprije u New Yorku, a od 1941. na imanju u Pennsylvaniji, gdje je Vanka imao atelijer i od 1947. do 1955. predavao na koledžu u Doylestownu. Neobičan život završio je na neobičan način, tijekom kupanja u moru kraj rta Porto Vallarta u Meksiku 2. veljače 1963. Govorilo se o utapanju, ali službeni uzrok smrti bio je srčani udar.

Projekcije dokumentarnog filma u Matici hrvatskoj / Snimio MIRKO CVJETKO

Najnoviji doprinos odgonetavanju Vankina zagonetnog života dokumentarni je film redatelja Branka Ivande Skriveni Vanka – na tragu jedne opsesije, zagrebačkoj publici predstavljen u Matici hrvatskoj 22. rujna. Vankin život prepričan je iz perspektive povjesničarke umjetnosti Nevenke Posavec Komarica, koja desetljećima živi u SAD-u i u svom životu nalazi zanimljive poveznice s Vankom. U Americi je igrom slučaja srela njegovu unuku, koja joj se obratila na zagrebačkoj kajkavštini, a imala je prilike upoznati i Vankinu udovicu i kćer te otkriti nepoznate Vankine crteže. Kako je kazao Ivanda uoči projekcije filma, Vanka je umjetnik čija je djela teško vidjeti, pogotovo njegov cjeloviti opus jer se uglavnom čuva u muzejskim depoima. Nevenka Posavec Komarica, koja je bila autorica Vankine retrospektivne izložbe održane 2002. u Klovićevim dvorima u Zagrebu, iznosi brojne nepoznanice iz Vankina života, a iz svjedočenja njegove unuke doznajemo kakav je bio kao otac kćeri Peggy i djed trima unukama. Kamera prikazuje brojne Vankine fotografije i djela iz obiteljske ostavštine, poput albuma s crtežima nastalima na putovanju po Aziji ili slike njujorških radnika i beskućnika koje je slikao noću, odlazeći na Bruklinski most. Sebe je crtao kako na skelama izvodi svoje najpoznatije djelo, ciklus fresaka u hrvatskoj crkvi svetog Nikole u Millvaleu kraj Pittsburgha, po narudžbi župnika Alberta Žagara. Neobična kompozicija u kojoj se isprepleće stil bizantskih ikona, europskih starih majstora, moderne i avangarde, kao i meksičkih murala, a uz sakralne motive uklopio je i elemente hrvatskog folklora te prizore iz američke industrijske svakodnevice i tegobnog života hrvatskih iseljenika. Unatoč aristokratskom podrijetlu, Vanka je imao istančan socijalni osjećaj (Adamič ga naziva gift of sympathy – dar suosjećanja) i osim hrvatskih seljaka, tvorničkih i lučkih radnika i rudara, portretirao je i manjinske i obespravljene skupine poput Afroamerikanaca i Meksikanaca. U mnogim djelima jasno se ocrtava Vankino pacifističko i antiratno uvjerenje. Vanka je poznat po kompozicijama pučko-religiozne tematike, ali i kao autor krajolika, mrtvih priroda, portreta i autoportreta. Manje je poznato da je izrađivao nacrte za kazališne kostime i scenografiju, plakate i likovnu opremu knjiga.

Uz Michener Art Museum u Doylestownu i Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, najveći broj Vankinih djela čuva Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, kojoj ih je donirala udovica Margaret Stetten Vanka, pod uvjetom da se izlože u obiteljskoj kući u Korčuli, gdje je 1968. otvorena Memorijalna zbirka Maksimilijana Vanke. Posljednjih godina zbog obnove kuće umjetnine su izmještene u Zagreb i trenutno su dostupne javnosti putem virtualne izložbe. U filmu Skriveni Vanka ne nedostaje zanimljivosti, primjerice buduća mu je supruga, nakon što se prethodno fatalno zaljubila, na dramatično teatralan način došla na Likovnu akademiju u Zagrebu. Iz Zagreba je Vanka u SAD dao prenijeti čak i pokućstvo, koje i danas postoji. Tijekom slikanja freski u Millvaleu Vanka je nekoliko puta u crkvenim klupama vidio utvaru, razgovarao je s golubovima, a s bliskom prijateljicom dopisivao se na posebnom pismu, mješavini etruščanskog pisma i glagoljice. I u SAD-u Vanka je ostao povezan s Hrvatskom, što se vidi iz njegova opusa, a nakon smrti pepeo mu je rasut u rijeku Potomac kako bi našao put do Jadrana i Korčule.

Kako je rečeno na premijeri Ivandina filma u Matici hrvatskoj, redatelj Mladen Juran o Vanki planira snimiti igrani film, a za to vrijeme njegov velik i raznolik opus još čeka primjerenu monografsku obradu.