Zagonetna Metuzalemova svjetiljka

Ove je godine u izdanju Matice hrvatske, u biblioteci Koloplet svjetske proze, izašao prijevod Pelevinova romana Metuzalemova svjetiljka ili posljednja bitka masona i čekista (Lampa Mafusaila, ili Krajnjaja bitva masonov s čekistami), koji je u Rusiji objavljen 2016. Roman je preveo Gabrijel Jurić, već dokazan prevoditelj djela ruskih pisaca na hrvatski.

Metuzalemova se svjetiljka sastoji od četiri dijela kolažno složena u cjelinu i povezana zajedničkom temom svjetske urote, odnosno rusko-američke borbe za financijsku i političku prevlast u svijetu. Prvi dio Zlatni skarabej. Konfekcijska pripovijest ispripovijedan je u prvom licu i potpisuje ga Krimpaj, kojega zovu Krim, što ima dodatne političke konotacije. Krimpaj Možajski je tipičan predstavnik 21. stoljeća koji radi kao trader, pravi trgovac novcem upućen u sve njegove vrijednosti i tokove.

Drugi dio romana zove se Avion Možajskog. Kozmička drama i pisan je također u prvom licu, bolje reći u epistolarnoj formi, a namijenjen je ciljanoj čitateljici – Elizaveti Petrovnoj. Markijana Stepanoviča Možajskog posjećuje tajno društvo iz budućnosti koje bi mu trebalo omogućiti da poleti na letjelici i time preduhitri Engleze, odnosno korigira prošlost i budućnost. Ni drugi dio nije oslobođen pitanja tko upravlja svijetom, uz ponavljanje (gotovo mantre) o tome da je dolar oslonac svjetske stabilnosti. Budući da se svjetski financijski sustav temelji na dolaru, da bi se uništio svijet, treba uništiti financijski sustav temeljen na njemu.

Prev. Gabrijel Jurić, izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2022.

Treći dio pod naslovom Hramlag. Povijesni ogled zagrabio je u povijest masonstva u Rusiji i objašnjenje deportacije masona za vrijeme sovjetske vlasti. Agent Metuzalem bio je jedan od onih koji su u Hramlag stigli 1937. i tu se konci romana skupljaju oko središnjeg žarišta. Obezvređivanje dokumentarnosti i povijesnih činjenica poznata je Pelevinova poetička igra pa se tako priča o Metuzalemu u Novoj zemlji temelji na knjizi Golgofskog Najnovija knjiga ruskog masonstva, koja bi trebala potvrditi vjerodostojnost iskaza. Romaneskne se niti moraju spojiti i na privatnom planu, a ne samo na povijesnoj razini. Metuzalem Možajski pradjed je Krimpaja iz prvoga dijela, čime je rodoslovna nit duboko ucrtana, a roman kompozicijski zatvoren. Pelevin kao u dobro skrojenoj detektivskoj priči ili trileru vodi čitatelja prema ključnom momentu – sjenilu za lampu, tom misterioznom abažuru koji je prema Metuzalemovoj oporuci napravljen od njegove posmrtne kože. Metuzalemova svjetiljka u peljevinskom svijetu nije tajanstvena lampa koja daje svjetlost, proriče budućnost, čime bi mogla podsjećati na Aladinovu čarobnu svjetiljku, nego je doslovno „Metuzalemova“, ali njezino sjenilo ipak čuva tajnu. O toj tajni saznajemo u četvrtom, posljednjem dijelu romana pod naslovom Kapustinov podvig. Operativna etida. Glavni je junak toga dijela Kapustin, koji u konačnici raspleće klupko zavjere u razgovoru s „bratom Suncem“, a zatim i „bratom Mjesecom“ preko pokušaja tumačenja značenja pojedinih hebrejskih riječi na znakovitom sjenilu Metuzalemove svjetiljke. Iščitavanje značenja temelji se na dekodiranju skrivenih poruka koje odgovaraju tumačenju ekonomske i političke situacije u svijetu koja će eskalirati krizom, a zatim ratom. Mjesec svome sugovorniku Kapustinu objašnjava da će nastupiti „strašni otkupiteljski rat koji će očistiti sve računovodstvene knjige“.

Apsurdna privlačnost

Pelevinova poigravanja političkom i ekonomskom situacijom u svijetu, dvostruke optike, skrivena značenja dobro poznajemo od ranije. Nije nam stran njegov junak Čapajev iz romana Čapajev i praznina, čije ime povezujemo sa stvarnim Vasilijem Čapajevom iz Građanskog rata ili pak naslov Pelevinove pripovijesti Burning Bush, koji možemo čitati i kao biblijski „gorući grm“ ili pak „gorući George Bush“. Moguće tumačenje, i ovako i onako, prepoznajemo i u naslovu romana Generacija „P“ jer ga čitamo kao „generacija Pepsi-Cole“, ali i ništa manje nemoguće – „generacija Pelevina“. Empire V pak možemo čitati kao „Peti Imperij“ i „Vampir“ (engl. Vampire). Slično je s Metuzalemom, čitatelju poznatu biblijskom junaku koji je doživio visoku životnu dob, ali je ujedno čovjek poslanja, zbog čega Metuzalemova svjetiljka objašnjava svijet, tumačeći njegovu prošlost i nagovještavajući budućnost. Drugi dio naslova, Posljednja bitka masona i čekista, trebao bi dodatno zagolicati maštu u vezi s masonskim upravljanjem svijetom. Pritom „čekiste“ čitamo dvojako, i kao sovjetske čekiste (ČK – rus. črezvyčajnaja komissija, tj. izvanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže), ali i kao suvremene financijaše, od engleske riječi check. Polazeći od takvih dualnih ili čak višeslojnih tumačenja, ne možemo zaobići ni ime Krimpaj koje se modificira iz Krim u Krym, što u načinu pisanja upućuje na ukrajinsko, a zatim rusko pisanje poluotoka, na što se u romanu i izrijekom ukazuje, te dodatno pojašnjava u hrvatskom prijevodu. Golgofski pak, koji piše knjigu o ruskom masonstvu, ističe se imenom (rus. Golgofa – hrv. Golgota; možda i aluzija na romanopisca i povjesničara Dmitrija Galkovskog), čime se priča o sjenilu za svjetiljku ne može smatrati znanstveno utemeljenom: „Na žalost, knjiga Golgofskog gubi karakter strogog znanstvenog istraživanja još i na onim mjestima gdje se on laća prepričavati glasine nedostojne znanstvenog pera.“ Budući da je u romanu iskazano da je ruska povijest apsurdnija od svake fikcije, nije neobično da je time i privlačna, a književna kritičarka Tatjana Lesteva piše u osvrtu na Pelevinov roman da je to prava enciklopedija ruskoga života i teške ruske povijesti 19. i 20. stoljeća.

Skrivena politička strategija, homoseksualizam i LGBT-zajednica, feminizam, teme su koje se u romanu također aktualiziraju, a tu je i intertekstualna veza s E. A. Poeom i njegovom pričom Zlatni skarabej (The Gold Bug). Ipak, najuočljivije su spone i asocijacije iz područja financijske i geopolitičke situacije, uz povijest koja nije bila onakva kakvom se predočava u udžbenicima, dok je budućnost neizvjesna, jer objašnjenja „brata Sunca“, potom „brata Mjeseca“ nisu potpuna pa konačno tumačenje svijeta ostaje nedokučivo. Tko je taj koji može odgonetnuti svijet? Zar to može Kapustin, čije prezime u prijevodu na hrvatski znači „kupus“ (rus. kapusta – kupus) i koji je već samim prezimenom slojevit? Dodamo li tomu i njegovo ime i patronim – Fjodor Mihajlovič – identične velikom klasičnom piscu Dostojevskom, jasno je da objašnjenje svijeta leži u slojevima knjige, odnosno – samo u fikciji.

Labirint nade

Pelevinov roman ima podnaslov Veliki polifonijski narativ, što upućuje na Dostojevskog i to ne preko njega sama, nego preko Bahtinova tumačenja proze Dostojevskog. Osim što jedan od glavnih junaka nosi ime i patronim ruskoga pisca – Fjodor Mihajlovič Kapustin (a tko je nego pisac mogao proreći budućnost?), i drugi elementi upućuju na Pelevinovo poigravanje klasičnim tekstom ruske književnosti. Tajanstveni gosti koji posjećuju Markijana Stepanoviča bliski su tajnoj družini iz romana Bjesovi Dostojevskog. Kapustin razgovara s vragom kao Ivan u romanu Braća Karamazovi, Tolstojevo se ime pak povezuje s oličenjem rada, a pasusi o progresu i „oslobođenju naroda“ povezuju se s romanom Nikolaja Černiševskog Što da se radi?

Pelevin ipak komplicira jer sižejne linije romana krivudaju u mnoštvu asocijacija. Potreba za tumačenjem, od prvoga dijela, u kojemu Fjodor Mihajlovič Kapustin postavlja pitanja Krimpaju, pa sve do posljednjeg, u kojemu Kapustin postavlja pitanja Suncu i Mjesecu, model je koji prepoznajemo kod toga suvremenog pisca, ali koji ne olakšava, nego opterećuje čitanje. Odnos učenik – učitelj, iz kojega proistječu traktati o novcu, o svjetskom poretku, o budućnosti i, model je kojim se Pelevin koristi kao zaštitnim znakom. Objašnjenja pak ne služe raščišćavanju, nego zamagljivanju mogućnosti konačnog odgovora ili, ako se do odgovora dođe, vrlo brzo nameće se novo pitanje. Prevoditelj Jurić spretno je i vrlo upućeno u fusnotama tumačio pojedine kratice, manje poznate riječi i izraze, žargonizme, političke događaje, a i sam autor dodavao je pojedina objašnjenja ili prijevode engleskih dijelova romana, pa se postavlja pitanje: pospješuju li takva dodatna objašnjenja tečnost čitanja, pa čak i užitak u njemu? Čitati Pelevina znači istodobno pratiti fabulu i fusnote, pretraživati druge izvore, zapisivati, provjeravati. Njegov tekst traži aktivna čitatelja, on je labirint s mnoštvom informacija koji će suvremenog čovjeka ostaviti zbunjena, ali mu dati nade da se snalazi u općim činjenicama iz površnog, vikipedijskog poznavanja svijeta, što je protkano finom ironijom. Metuzalemova svjetiljka ne osvjetljava romaneskni svijet masona i čekista, kako se obećava u produljenom naslovu. Ona je još jedna zagonetka za polifoni i zagonetni suvremeni svijet u kojemu živimo, jer ne smijemo zaboraviti da najvažniji dio te lampe nije ono što daje svjetlost, nego ono što svjetlost zaklanja – njezino sjenilo.