Varljiva lica stvarnosti

Izvorni korejski naslov filma, Heojil kyolshim, znači „odluka o raskidu“, što je vjerno preneseno i u engleski, međunarodni prijevod naslova, Decision to Leave. Prema pojašnjenju autora, južnokorejskog redatelja Chan-wooka Parka, on i suscenaristica mu Jeong Seo-kyeong djelo su tako naslovili s mišlju o tomu da, po njihovu mnijenju, zapažanju i iskustvu, čvrste odluke najčešće rezultiraju fijaskom. U nas je procijenjeno da je naslov zgodnije prevesti kao Dvostruka prijevara, što, čini se, ovdašnjem uhu i jest privlačnije, zvučnije, a istovremeno posve odgovara duhu i sadržaju ostvarenja. K tomu, ne promašeno, priziva poveznicu s Dvostrukom obmanom (Double Indemnity, 1944) Billyja Wildera, jednim od najglasovitijih i najcjenjenijih predstavnika film noira. Time sugerira i nemale naznake noarovskih tradicija u Parkovu kriminalističko-ljubavnom filmu, koji je redatelju priskrbio nagradu za najbolju režiju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Wilderova Dvostruka obmana, podsjetimo, kod nas je također gdjekad prikazivana pod naslovom Dvostruka prijevara.

Prijevara i zabluda, zbiljskih, a još više onih u zraku, u Parkovoj Dvostrukoj prijevari ne nedostaje. Protagonist, busanski policijski istražitelj Hae-jun (Hae-il Park), rješava slučaj u kojemu se s planinskog vrha stropoštao i poginuo sredovječni službenik imigracijskog ureda. Nesreća ili ubojstvo? Znatno mlađa udovica stradaloga, Kineskinja Seo-rae (Wei Tang) ne doima se odveć ucviljenom te postaje osumnjičenicom. Između nje i Hae-juna plane snažna privlačnost, na prvi pogled. Kako to zna biti, možda u kulturi Dalekog istoka i izraženije, sredovječni (mogući?) zaljubljenici nisu skloni iskazivanju osjećaja. Hae-jun je, pritom, oženjen, a dakako dvoji i o tome manipulira li Seo-rae ženskim čarima ne bi li ga navela da joj, zaveden, progleda kroz prste, ako je doista gurnula supruga s litice. Do svršetka priče uz Seo-rae vezat će se još dvije tuđe smrti/ubojstva, a Hae-jun, miran, razuman čovjek koji svomu poslu pristupa temeljito i pošteno, ostat će razapet između odgovornosti, kojoj prirodno teži, i snažnih osjećaja prema osumnjičenici koje ne uspijeva suzbiti ni uz najbolju volju.

Park dezorijentira ponajprije pričom koja se više bavi postavljanjem pitanja negoli davanjem odgovora

Odluke o raskidu, donesene i potencijalne, također su višestruko prisutne. One o raskidu bračno-ljubavnih veza kod Seo-rae čvrste su, ukoliko jest počiniteljica, kod Hae-juna u neprestanom su previranju, a posve je jasna ona njegove supruge Mi-ji Yoo (Yi-seo Yung). Raskida se i s dotadašnjim načinima života, mijenjaju se mjesta stanovanja i prioriteti, no donošenje odlučnih odluka o promjenama je jedno, dok životne okolnosti nerijetko uvjetuju drugo, ne surađujući s planovima pojedinca. Ipak, jedna će radikalna odluka biti uspješno provedena do kraja i neopozivo će, bespovratno, promijeniti mnogo. Ostvarena u samoj završnici filma, donijet će i jedan od začudnijih, neobičnijih filmskih prizora samoubojstva – morskom plimom – te dojmljivu kulminaciju u kojoj se skladno i burno kovitlaju tragedija, romantika i audiovizualna poezija.

Prikaz varljivosti lica stvarnosti kroz pripovijest o detektivu koji se tijekom istrage zagleda, zaljubi, zanese osumnjičenicom bio je čest oslonac klasičnog američkog noira, a jedna od izrazitijih odlika te stilske struje bilo je i naglašeno priklanjanje chiaroscurima i noćnim ugođajima u kojima štošta ostaje u mraku, nerazaberivo, čime se i stilski dočaravalo tematiziranje opće dezorijentacije. Možda, doima se i vjerojatno, i bez nakane pozivanja na noarovsku poetiku, Park dezorijentira ponajprije pričom koja se više bavi postavljanjem pitanja negoli davanjem odgovora. Noćnih prizora je malo, bez noarovskih neproničnih mrklina. Dvostruka prijevara isprva se, štoviše, nadaje uvelike standardno oblikovanim djelom urednoga izlaganja i čiste, pregledne fotografije u kojoj se sve vidi, bez zamjetnijeg pristupa osvjetljenju ili kolorističkim sugestijama. Postupno, gotovo kradom, unose se i razvijaju montažni i pripovjedni otkloni koji naglašavaju nepouzdanost vidljivoga, predočenoga, da bi nakon otprilike trećine trajanja pretezali prizori znatno više oslonjeni na opojnost valova i zapuha pomno usklađenih ritmova, pokreta, glazbe (Yeong-wook Jo), boja (mahom pastelno maglenih tonaliteta; ravnatelj filmske fotografije je Ji-yong Kim), negoli na pripovijedanje kakvo se može zapisati riječima i scenarijem.

Dosad najstaloženiji, izražajno najmanje ekscesan i najmanje agresivan Parkov film, Dvostruka prijevara iznimno je, zavodljivo gledateljsko iskustvo staloženoga znalca koji razmjerno jednostavnu osnovicu umije uslojiti brojnim tananostima, naslutama i zakučastostima te ponuditi dvostruko zadovoljstvo – zanimljive kriminalističko-ljubavne priče za publiku koja ne traži više i složenih svjetonazorskih promišljanja za one koji su skloni takvim zahtjevima.