Uzroci i posljedice

Pitanje nacionalnog identiteta jedno je od najsloženijih pitanja uopće. Europske nacije, u suvremenom smislu, postoje nešto više dva stoljeća, od dobrog Korzikanca Napoleona, koji je pokazao što je francuski pogled na ujedinjenu Europu te istovremeno što je šovinizam. Dakle, šovinizam nije hrvatska dosjetka, već je dobio naziv prema Nicolasu Chauvinu, izmišljenom Napoleonovu vojniku (politički nekorektno, ali vizionarski – bio je črni Moro) fanatično odanu caru i domovini. Od početka 19. stoljeća moderne europske države nastoje oblikovati svoje identitete probirući elemente (što starije!) povijesti, jezika i kulture, koji trebaju uobličiti građanina pokornog i nacionalno osviještena.

Ako se sada malo spustimo s globalne razine u našu malu, slikovitu Hrvatsku – susrest ćemo dvije jezične Amazonke. Stjecajem neobičnih okolnosti, obje su rođene u Osijeku. Njihovo kreševo traje dugo, krvavo je (metaforički!) i iscrpljujuće... Kraj se nemilosrdnog boja ne nazire... Sanda Ham (1959) bila je profesorica Snježani Kordić (1964). Obje su doktorirale na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. No potom su im se putovi posve razišli. Snježana Kordić tvrdi da se u slučaju Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca „ne može govoriti o nekoliko standardnih jezika, nego o standardnim varijantama jednog te istog policentričnog standardnog jezika“.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2022.

Suprotivo tomu Sanda Ham inzistira na tome da su hrvatski i srpski dva standardna jezika. Problem nije (samo) u gramatici i leksiku – nego u cjelokupnosti nacionalnog identiteta. Mi se, dakle, prilično razumijemo (i) bez prevođenja, no iste (ili slične) riječi znače nam, u svojoj mračnoj dubini, posve različite stvari. Jer naša iskustva, koja sežu duboko u prošlost, posve su različita. Ipak su Turci donedavno svoj Beograd zvali Dar Al Jihad (Vrata Svetog rata). Skupština Srbije (beskrajno dugo građena, dovršena uoči Drugoga svjetskog rata, starijim kremen-Hrvatima poznata kao Skupština Jugoslavije) izniknula je na temeljima Ejenehan-begove džamije, podignute 1585, a srušene 1869.

Bez unutarnje kohezije

Ne sumnjajući u dobre namjere Sande Ham, na njezinu knjigu Po jeziku Hrvati imam više zamjerki. Ne sviđa mi se eliptičan naslov – jer imam dojam da sam zakasnio na početak predavanja. Ne sviđa mi se ni njegova pretencioznost. Naime, poslije takva naslova očekivao bih monumentalnu studiju na tisuću stranica, s tri tisuće bilježaka. No u predgovoru autorica objašnjava da je knjiga zapravo patchwork: „Radovi su u ovoj knjizi nastajali godinama, ne znajući da će postati knjigom. Pisani su i objavljivani prigodno od 1998. do 2021, kao pojedinačni radovi uz hrvatske obljetnice ili znanstvene skupove o znamenitim Hrvatima i događajima presudnim za hrvatski jezik.“

Sve je prigodničarsko, pa knjiga nema ozbiljniju unutarnju koheziju. Svaki članak ima svoju logiku i ide u svom smjeru. Tu se tekstovi poput: Kukuljevićev saborski govor iz 1843, Uloga Narodnih novina u oblikovanju hrvatskog književnog jezika u 19. st., I abeceda ima svoju filozofiju, O slovopisnim raspravama u Babukićevim slovnicama, Časopisi Hrvatski jezik i Jezik, Ljudevit Jonke i časopis Jezik, Dalibor Brozović i Telegram, Radoslav Katičić i časopisi Kritika i Jezik, Dvije Marakovićeve Žetve – 1941. i 1943, Hrvatski jezik u Ljubićevu Ogledalu jugoslavjanskom, Ježićevo tumačenje serbokroatizma u Hrvatskoj književnosti, Jezična povijest u Vodnikovoj književnoj povijesti... Ukupno 25 članaka grupiranih u šest cjelina. Glavni problem s knjigom ipak nije u onom što je u njoj, već u onom što nije. Ne postoji (nužan) sintetski uvodni tekst koji bi dao širu povijesno-jezičnu sliku, u koju bi se onda uklapali komadići monumentalnog mozaika hrvatsko-srpskih jalovo-krvavih jezičnih (i inih) prijepora. Na primjer, kad piše o Kukuljevićevu saborskom govoru iz 1843, prvom na hrvatskom jeziku, objavljenu u Branislavu 1844, te općenito o Ljudevitu Gaju i ilirizmu, nedostaje kontekst. Povijesni kontekst (možda) ne zahtijevaju pojedinačni članci o jeziku, no u ovakvoj je knjizi taj kontekst nužnost. Povijest i politika određivali su približavanja i udaljavanja hrvatskog i srpskog jezika, a sve što je ostalo nerazriješeno do Snježane Kordić i Sande Ham započelo je četrdesetih godina 19. stoljeća.

Pa, vratimo se u 19. stoljeće.

Hrvatski Lav

Grof Albert Nugent, sin (uskoro) feldmaršala Lavala Nugenta, najmoćnijega hrvatskog političara tog doba, dolazi u Hrvatsku potkraj 1841. i objavljuje dvije pjesme u Gajevoj Danici ilirskoj – Boj Španjolske proti Napoleonu i Na Kosovo polje. U sjemeništu u Zagrebu održao je 7. veljače 1842. vatreni domoljubni govor koji mu je donio nadimak Hrvatski Lav. U to doba taj Irac rođen u Napulju smatran je najvatrenijim domoljubom u državi. Govorio je hrvatski, dok je većina plemića to izbjegavala. Zahvaljujući tome što mu je otac bio najmoćniji ilirac i zapovjednik Vojne krajine, 18. listopada 1842, uoči instalacije bana Hallera, ušao je u Zagreb na čelu svoje privatne vojske od 160 slobodnjaka iz Bosiljeva, demonstrirajući hrvatsku odlučnost u nadmetanjima s Mađarima. Prilikom sukoba s mađaronima u Zagrebu 9. prosinca 1843. opet su njegovi ljudi branili hrvatske interese. On je osobno štitio Ljudevita Gaja i njegovu tiskaru, u kojoj se tiskala Danica Ilirska. U travnju 1844. boravio je u Beogradu, gdje je razgovarao s turskim pašom, ali i srpskim knezom o položaju Južnih Slavena. U blatnjavoj mahali, s petnaestak tisuća stanovnika i osamnaest džamija, 5. travnja 1844. grof Albert Nugent našao se s knezom Aleksandrom Karađorđevićem. O njihovu razgovoru sačuvano je svjedočanstvo poljskog agenta, češkog pravnika Františeka Zacha. Aleksandar Karađorđević „izrazio se protiv ilirskog imena, a na Nugentovo objašnjenje da su se Hrvati odrekli tog imena zbog Srba i više ga ni sami ne žele, ali da prema njegovu mišljenju treba zadržati stvar, ideju korisnu za sve nas, knez mu nije odgovorio.“

Zach je autor panslavenskog programa o suradnji Srbije s drugim Južnim Slavenima, no Ilija Garašanin, tadašnji ministar unutarnjih poslova, pretvorio ga je 1844. u Načertanije – temeljni program agresivnog velikosrpstva. Zach i Albert Nugent usto su autori poljsko-hrvatskog podsjetnika o rješenju južnoslavenskog i istočnog (turskog) pitanja, dostavljena vladama Velike Britanije i Francuske.

Sudar dviju koncepcija

Iste 1844. proširio se u Zagrebu rascjep između grofa Janka Draškovića i Ljudevita Gaja, pa je Narodna čitaonica preseljena iz Gajeva stana u kuću grofice Sermage (Opatička 14). Unutar tih previranja list Branislav postao je središnja točka otpora, tako da ne iznenađuje da se na stranicama tog lista traži reforma Hrvatskog sabora i proširenje njegove kompetencije, osnivanje posebne vlade za Hrvatsku, uvođenje hrvatskog jezika i podizanje pravoslovnog (pravnog) fakulteta na razinu sveučilišta. List je izlazio od listopada 1844. do veljače 1845, ukupno četrnaest brojeva. Tekstove je pisao Bogoslav Šulek (stvarni urednik i Gajeve Danice) u Zagrebu, no zbog cenzure list se tiskao u Beogradu. Rukopise je, jašući na konju, nosio Albert Nugent (koji je mogao prelaziti granicu preko Save, između Zemuna i Beograda, bez kontrole), potom je čekao da se časopis otisne i sam ga distribuirao povjerenicima od Zemuna do Zagreba. U Beogradu je objavljena (anonimno) 1844. i programska Šulekova knjižica Šta naměravaju Iliri? U ožujku 1848, dok je Nugent bio u Beču, Mađari su proširili vijest da je otišao u Srbiju i da želi postati kraljem južnoslavenskih zemalja. Prilikom postavljanja Jelačića za bana, 4. lipnja 1848, ispred njega je ušao u Zagreb s banskom zastavom.

Dakle u to doba sudarile su se dvije koncepcije: panslavenska, izvorno poljska, u osnovi antiruska i antigermanska, prilagođena južnoslavenstvu u Zagrebu. Ta južnoslavenska, antimađarska i antiaustrijska, inačica porodila je 1918, nakon nakaradna srpskog preoblikovanja u duhu Načertanija, beogradsku Jugoslaviju kao mrtvorođenče, uz bonus – krvave ratove započete 1941. i nastavljene 1991. (kad će završiti – ne zna se). Hrvatska inačica izvorno je zastupala ideju Hrvatske u sklopu Habsburške Monarhije, a danas je modificirana kao Hrvatska u sklopu Europske Unije. Srbija je i dalje neobična orijentalna despocija, no ne više povezana s Istanbulom, nego s Moskvom. Vječne istine su tu da se povremeno oplemenjuju novim sintagmama.

Ukratko, Po jeziku Hrvati zanimljiv je zbornik radova Sande Ham, kojim je mogla ostvariti značajnu prednost u raspravi sa Snježanom Kordić. Ali nije.