U samoćama je prazno

Zasigurno jedan od najtvrdokornijih mitova u povijesti umjetnosti jest onaj o osamljenu umjetniku, povučenu genijalcu koji u nekom potkrovlju danima kontemplira nad problemima, primjerice, slikarske forme. Postoji pretpostavka da su stari majstori renesanse radili u tišini i samoći, stoga zamišljamo Michelangela kako grozničavo slika ležeći na sikstinskim skelama, posve sam izuzev društva faustovskih sumnji. Naime, upravo je renesansa iznjedrila mit o osamljenu i od društva izoliranu genijalcu zbog potrebe, između ostaloga, da se status umjetnika jasno razgraniči od onoga zanatlija ili obrtnika. Ipak, renesansna povijest bilježi i prvo umjetničko druženje – ono Rafaela i Dürera, koje je započelo kada je najpoznatiji umjetnik sjevernjačke renesanse poslao Rafaelu, nažalost sada izgubljen, autoportret u gvašu. Srećom su ostali sačuvani crteži koje je Rafael poslao Düreru kao odgovor, uključujući najpoznatiji rad naslovljen Tri čovjeka koji stoje. Razmjena skica omogućila je umjetnicima da uče tehnike jedan od drugog jer crteži čuvaju gestualne detalje koji bi se, inače, pogubili u otiscima. Pretpostavljamo da su renesansni majstori, razmjenjujući iskustva i vještine, izgradili međusobno poštovanje, ali i prijateljstvo. Istina je da povijest umjetnosti bilježi brojne prijateljske portrete i pripovijesti o njima. Poznato je da je svakodnevno i intenzivno 25-godišnje druženje Francisa Bacona i Luciena Freuda završilo svađom i prekidom svake veze, ali ne prije nego što je iznjedrilo jedno od najskupljih umjetničkih djela ikada prodanih. Naime, Baconove Tri studije Luciena Freuda iz 1969. prodane su za 142,4 milijuna dolara. Prijateljstvo, pak, između Fride Kahlo i Lole Álvarez Bravo nastalo je zahvaljujući snažnim patriotskim emocijama prema Meksiku. Lola Álvarez Bravo, jedna od prvih meksičkih fotografkinja, bila je poznata po snimanju svakodnevnog života u postrevolucionarnom Meksiku, a srela je Fridu Kahlo zahvaljujući druženjima s umjetnicima. Iako fotografkinja nije uspjela snimiti planirani film sa slikaricom, njih su dvije ostale bliske čitav život upravo poput nadrealističkih slikarica Leonore Carrington i Remedios Varo ili apstraktnih ekspresionistkinja Helen Frankenthaler i Grace Hartigan.

Istančane interpretacijske veze

Suprotno povijesnoumjetničkim predajama, brojna nas umjetnička djela podučavaju da povijest recentne umjetnosti, dakle, nije priča o osamljenim pojedincima nego prije pripovijest o školama, neformalnim grupama, kolektivima ili pokretima – Grupi trojice, udruženju umjetnika Zemlja, egzatovcima ili gorgonašima – želimo li se fokusirati isključivo na domaću scenu. Pripovijest o umjetnosti često je priča o druženjima, zajedničkim senzibilitetima, plodnim nesuglasicama ili žustrim raspravama o kojima doznajemo čitajući pisma, dnevnike ili umjetničke manifeste.

Milivoj Uzelac, U atelijeru boema, 1920. / Snimio GORAN VRANIĆ / NMMU

Najnovija izložba Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, još jedna u nizu kvalitetno zamišljena projekta kojim se ističu i predstavljaju muzejske zbirke u različitim tematskim kontekstima, naslovljena je Umjetnici o umjetnicima – likovni panoptikum, a problematizira odnosno razotkriva veze i druženja umjetnika koji su utjecala na njihova djela – posredovanjem portreta. Autorica izložbe i postava kustosica Lada Bošnjak Velagić iznimnom posvećenošću i erudicijom plete izložbeni narativ naglašavajući autoreferencijalni značaj umjetnosti i odnos umjetnosti i društvenog konteksta te njihova katkad neočekivana sjecišta predstavljena uglavnom portretnom formom. Ponajbolji primjer prožimanja i suodnosa sudbina umjetnika i njihovih djela utkana je u sliku Crtač Lea Juneka. Slika nastaje kada se Junek, početkom Drugoga svjetskog rata, povlači u svoj pariški studio te, eksperimentirajući s automatskim slikanjem odnosno stružući s već obojene površine, izdvaja lik umjetnika. Simbolične i pikturalne vrijednosti rada postale su stanovita prekretnica, kako tumači kustosica, za Junekov opus, ali i domaće slikarstvo u cjelini. Za njezino spašavanje tijekom Drugoga svjetskog rata zaslužan je Radovan Ivšić, kojemu Junek, iz zahvalnosti, daruje sliku, koju pak s divljenjem promatraju i hodočaste joj umjetnici poput Miljenka Stančića, Josipa Vanište, Ivana Kožarića, Marijana Jevšovara, Ivana Švertaseka, Ivana Picelja ili kustosa Miće Bašičevića Mangelosa. Junek je, mnogo godina poslije, pojasnio da je, izdvajanje „crtača“, zapravo zdvajanje slike iz slike, što nužno povlači moguću interpretacijsku vezu s Junekovom trajno i hotimično izdvojenom pozicijom. Naime, Junek je odustao od angažirane umjetnosti grupe Zemlja, ali i priklanjanja poslijeratnim pariškim slikarskim trendovima. Paradoksalno, slikar koji je, čini se, nadasve cijenio samoću, tišinu i kontemplaciju, stvorio je rad koji će okupljati, povezivati različite naraštaje umjetnika te izazivati brojne interpretacijske veze i suodnose povjesničara umjetnosti.

Iz postava izložbe / Snimio GORAN VRANIĆ

Stanoje Jovanović, Prva izložba zagrebačkih umjetnika 1934. / Snimio GORAN VRANIĆ / Zbirka Borisa Vrge

Detektivske priče

O upućenosti umjetnika jednih na druge pripovijedaju slike – prizori iz atelijera u kojima se Bela Čikoš Sesija i Vlaho Bukovac uzajamno portretiraju. O brojnim i razgranatim suradničkim odnosima koje Bukovac stvara sa suvremenicima svjedoče i slike u kojima Mirko Rački pozira Bukovcu za studiju Glava Krista iz 1905, kao i za kompoziciju Krist na odru iz 1906. Pozornost plijene i veze generacijskih prijatelja koji su se umjetnički formirali u Pragu tijekom i neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata: Praške četvorice. Naime, Uzelca, Trepšea, Varlaja i Gecana vežu mnoge zajedničke teme odnosno srodna motivska i stilska ishodišta u rasponu od kubizma do ekspresionizma. Kustosica Lada Bošnjak ističe da je Milivoj Uzelac uključivao lik Gecana kao stanovit korektiv vlastitoj stvaralačkoj naglosti pa tako u slikama U atelijeru iz 1920. i Alegoriji ljepote iz 1922. Uzelac donosi posvetu građanski uglađenu Gecanu suprotstavljajući mu vlastiti boemski razbarušen lik. Jedna od ikoničkih slika Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, koja je neko vrijeme dočekivala muzejske posjetitelje na ulaznom stubištu jest Čovjek s crvenom bradom Zlatka Šulentića. Riječ je o remek-djelu iz 1916, najvažnijoj Šulentićevoj slici, izloženoj na Sedmom proljetnom salonu 1916, a u prosincu 1920. poslana je u Ženevu, na Međunarodnu izložbu moderne umjetnosti. Nakon završetka ženevske izložbe dio slika vratio se pošiljateljima, ali ih je nekoliko ostalo zagubljenih. Tako je nestao i Šulentićev Čovjek sa crvenom bradom. Sliku je 1976. pronašla muzejska savjetnica Moderne galerije Jelena Uskoković, zaboravljenu i nebitnu na nekom od ranžirnih kolosijeka ženevskoga kolodvora, šest godina nakon umjetnikove smrti, stvorivši oko slike fantastičnu, gotovo detektivsku, pripovijest. Malo je poznata činjenica da ta slika predstavlja slikara Stanoja Jovanovića, Šulentićeva supatnika odnosno regruta karlovačke kasarne čije slika naslovljena Prva izložba zagrebačkih umjetnika otkriva zaboravljene, ali iznimno zanimljive veze. Ta slika, u kojoj kustosica izložbe prepoznaje petnaest suizlagača i sedam izloženih umjetnina, istodobno je duhovita kritika revijalne izložbe u kojoj je sudjelovao i sam slikar, ali i svojevrsni komentar širega kulturnog konteksta onoga vremena. Naime, prema analizi vlasnika slike Borisa Vrge, ženski lik koji promatramo može se povezati s Irinom Aleksander.

Leo JUnek, Crtač, 1940.

***

Pripovijest o umjetnosti često je priča o druženjima, zajedničkim senzibilitetima, plodnim nesuglasicama ili žustrim raspravama o kojima doznajemo čitajući pisma, dnevnike ili umjetničke manifeste

***

Riječ je o rusko-hrvatskoj književnici i prevoditeljici koja je u salonu stana u Đorđićevoj ulici br. 7 u Zagrebu priređivala druženja s brojnim umjetnicima. Tu se u prijeratnom razdoblju okupljala kulturna elita, a posjećivali su je i Miroslav Krleža i Antun Motika. Irina i njezin suprug Božidar, bogati industrijalac i poznati umjetnički mecena, napuštaju Zagreb 1941. i odlaze u New York, a zatim u Pariz. Riječ je o istoj onoj dobrotvorki koju, u pismima, preporučuje Đuro Tiljak Juneku kao moguću izbaviteljicu od teških poslijeratnih stvaralačkih uvjeta.

Zlatko Šulentić, Čovjek s crvenom bradom, 1916. / Izvor MG-3874

Branko Šenoa, Slikarice, 1922.

Privrženost ispunjava

Uz prijateljstvo kao osnovnu stvaralačku potku, Lada Bošnjak Velagić ističe i portrete bračnih parova te izdvaja portret supruga Naste Rojc, portretnu bistu Rudolfa Valdeca koju potpisuje Helena Valdec, Glihin portret Mile Kumbatović te uzajamne portrete bračnog para Kamila Tompe i Marte Ehrlich. Od fotografija valja istaknuti sjajne portrete Mije Vesovića, Luke Mjede, Ane Opalić i Branimira Bakovića iz kojih je, zbog opuštenosti portretiranih ispred objektiva aparata, moguće pretpostaviti prijateljski odnos s fotografima. Umjesto zaključka, izložba predstavlja djela koja su ne samo umjetnički vrijedna nego i važni dokumenti vremena te istraživačima mogu poslužiti kao izvor brojnih interpretativnih pristupa. Također, izložba Umjetnici o umjetnicima ukazuju na složenosti i nijanse u razumijevanju umjetničkog stvaranja, odnosno važnost i zaboravljenu ljepotu zanimanja kustosa, napose u analizi tematskih podudarnosti i otkrivanju zapretanih veza – kako je to vješto pokazala Lada Bošnjak Velagić.

Premda idealizirana figura umjetnika samotnjaka vlada popularnom kulturom još od romantičnog razdoblja, teško je zamišljati Van Goghov opus bez utjecaja Gauguina, Picassa bez Matissea ili Duchampa bez Dalija. Čak je i Ralph Waldo Emerson, poznat po zalaganju za samotnu kontemplaciju, vjerovao da intelektualne moći rastu s privrženošću prijateljima, kako je napisao u eseju Prijateljstvo iz 1841. Na koncu, teško je zamisliti Emersona da postoji u povijesti književnosti na potpuno isti način bez Henryja Davida Thoreaua, prijatelja, kolege transcendentalista i učenika. Krležinim riječima: „S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno.“