Štulić protiv Štulića

Američki psiholog Rollo May mit je definirao kao način pronalaženja „kakva-takva smisla u svijetu besmisla i kaosa“ – ljudi jednostavno stvaraju narativne obrasce kojima našem postojanju daju novo značenje. Nešto konvencionalnije tumačenje mitove povezuje s nadnaravnim bićima ili junacima koji služe kao praiskonski tipovi ponašanja u primitivnom gledanju na svijet. U skladu s tim, u kontekstu domaće (i „bivše domaće“) rock-scene, teško se bilo koji mit može usporediti s onim Branimira Johnnyja Štulića.

Posljednji u nizu slikovitih argumenata koji govore o njegovu netaknutu polubožanskom statusu sadržan je u recentnoj vijesti da se cijela naklada od 2000 primjeraka trostrukog vinilnog reizdanja Azrina albuma Ravno do dna (Croatia Records, 1982/2022) rasprodala u rekordna dva tjedna – i to unatoč Štulićevu grčevitom i besmislenom protivljenju tomu da se ploča uopće pojavi na tržištu.

Što se njega tiče, publika bi, vjerojatno, pozornost trebala usmjeriti na novu zbirku snimaka objedinjenu naslovom Kavern koja je javnosti stavljena na raspolaganje u sklopu YouTube kanala PetrovicPetar. Dakako, nepregledna vojska Štulićevih obožavatelja to je i učinila, uvjerena da je njihov heroj još jednom urbi et orbi dokazao svoj skladateljski i izvođački genij. S druge pak strane, kritika (s kojom je Johnny ratovao i u najboljim danima Azre) nije bila oduševljena. S razlogom, jer Kavern, u skladu sa svojim „špiljskim“ referencijama, zvuči kao gomila nesređena, površno odsvirana i mutno snimljena materijala. Riječ je o obilju od 42 skladbe, o kombinaciji Štulićeva autorskog rukopisa i prerada tradicionalnih pjesama, među kojima se našlo i nekoliko makedonskih: Aber dojde donke osobito je teško stradala u nemilosrdnu naletu Johnnyjevih interpretatorskih škara. Premda je sve odsvirano u mahnitom tempu, ispostavilo se da se viškom energije nije mogao kompenzirati manjak discipline, a možda su najveći problem štulićevske vokalne „etno“-stilizacije, koje kvare dojam i na mjestima gdje glazba evocira autorovu bolju prošlost.

Bolja prošlost? Bilo bi nepravedno, a pomalo i neumjesno, uspoređivati Kavern s koncertnim albumom Ravno do dna, vjerojatno vrhuncem cjelokupnoga Štulićeva opusa. Azra je tada, ‘81, doista bila u punom naletu, afirmiravši se ondje gdje je najvažnije: u neposrednom srazu s publikom. Jedna od Štulićevih brojnih stalnih žalopojki odnosi se na činjenicu da na studijskim pločama – posebice na tanko produciranu prvijencu – nikako nije mogao postići zvuk kakav je želio, pa mu je Ravno do dna poslužio kao način da starim pjesmama napokon osigura neposredniji, životniji kontekst. Album je nastao u sklopu jednotjednoga koncertnog niza u zagrebačkom klubu Kulušić u jesen 1981, nakon što je, srećom, napuštena ideja o nastupu u Domu sportova – uostalom, Azra je kao stvorena za uzavrelu klupsku atmosferu. Pjesme su odabrane s koncerta održana u srijedu, 21. listopada, uz dodatak nekih izvedbi s ostalih nastupa.

Od uvodnih taktova Uradi nešto do zaključne Obrati pažnju na posljednju stvar, agilni bubnjar Boris Leiner, pouzdani basist Mišo Hrnjak i Štulić kao mrzovoljni majstor ceremonije ostavljali su dojam fokusiranog, usviranog, nadahnutog i podmazanog stroja. Prolazeći repertoarom s dvama dotadašnjim studijskim ostvarenjima (Azra i Sunčana strana ulice), uz dodatak singlica i četrnaest neobjavljenih pjesama, trio zvuči zapanjujuće autoritativno. S prolaskom vremena Ravno do dna nije izgubio ništa od izvorne vitalnosti i intenziteta.

Oslobođena studijskih okova i bačena pred noge publike u razmjerno skučenu koncertnom prostoru, glazba s tog utjecajnog albuma doista reflektira sve ono što je Azra u kreativnom pogledu namjeravala biti. Primjerice, to da je Štulić, najviše od svega, pjesnik grada i urbanog očaja (primjer: izvrsna izvedba ranog klasika A šta da radim). U skladu s autorovim karakterom, glazba nikad ne popušta u svojoj angažiranoj, „živčanoj“ tvrdoći: „Pojma nemam što donosi sutra / dekintiran sam totalno / tišina se spušta u grad / melje me tiho uporno (Svjetska Lada). Intimniji ljubavni motivi zastupljeni su u standardima poput Tople usne žene, Gracija i Marina, a među neobjavljenim je skladbama i amblematska Ravno do dna, s izravnom referencijom na film Fantom slobode Luisa Buñuela.

No kad se Johnny izravnije prihvati međunarodnih političkih tema koje uključuju radnike, sindikate i brodogradilišta (Poljska u mome srcu) stvari postaju pomalo pretjerane. Nije čudno da će se njegovoj ukočenoj društvenoj angažiranosti narugati ljubljanski sastav Buldožer na uzbudljivom, također koncertnom albumu Ako ste slobodni večeras, koji je početkom 1982, nota bene, snimljen na pozornici istoga kluba, Kulušića.

Osamdeset druga će se pokazati stvaralački ključnom godinom Azrine karijere. Samo nekoliko mjeseci poslije koncertnog magnum-opusa Ravno do dna svjetlo dana ugledao je (dakako, dvostruki) studijski album Filigranski pločnici koji je kakvoćom mjerljiv sa Sunčanom stranom ulice. Da je Azra odlučila prestati tada, u trenutku komercijalnog i kreativnog trijumfa – njihov bi opus, zajedno s vrlinama i manama, ostao upamćen kao besprijekoran pop-kulturni dokument vremena. Nažalost, uslijedile su nove, sve slabije ploče, od kojih nijedna nije usporediva s prva četiri ostvarenja. Kad se Štulić potom preselio u Nizozemsku, to očito nije učinio da bi našao unutarnji mir. Da je tako, ne bi se s nesmanjenom gorčinom obračunavao sa svime i svima: s bivšom diskografskom kućom, glazbenim kritičarima, s publikom koja ga ne pušta na miru, preostalom dvojicom članova Azre („najamnim radnicima“), ali najviše s vlastitom poviješću i ostavštinom, uključujući Ravno do dna za koji ne nalazi mnogo lijepih riječi. No ta je ostavština prije četrdesetak godina pokazala da je masovni uspjeh na tržištu „zabave“ moguće postići bez ijednog komercijalnog ustupka, glazbom koja nikad ne ostavlja dojam „živopisno zapakirane robe za široku potrošnju“.

Možda Štulić svojim mizantropskim medijskim istupima pokušava demontirati vlastiti mit; ako je tako, valja mu u tome poželjeti sreću. No, kako vidimo, rezultat je posve suprotan. Njegov kult živ je i zdrav i poprima sve neobičnije proporcije – ispada da je 69-godišnji Branimir Johnny Štulić, protiv svoje volje, najčešće spominjana rokenrol-zvijezda ove jeseni.