STRUKO MOJA, JADNA LI SI

Naslućivao sam tragove jedne raskošne, zgasle i prohujale civilizacije i osjećao da su tu nekoć jednim posve drukčijim životom živjeli neki nama pomalo slični ljudi, no da su ta vremena odavno prošla i da smo i mi pomalo drukčiji od tih ljudi – da smo od njih siromašniji, krhkiji, potišteniji i
provincijalniji.

_{Orhan Pamuk, Istanbul}

Nedavno je još jedna strukovna udruga (ULUPUH) donijela, po mom konzervativnom i anakronom mišljenju, čudnu odluku da se Irena Bekić imenuje predsjednicom njihova Suda časti. Nemam ništa protiv kolegice Bekić, kao što ni u ludilu ne mislim da je riječ o nečasnoj osobi, ali s obzirom na još vruć i svjež slučaj izbora ravnateljice Umjetničkog paviljona mislim da nije trebala prihvatiti tu časnu dužnost. Kolegama se pak čudim da su je, s obzirom na sjenu što se nadvila nad spomenutim natječajem, uopće predložili. No to su neki moji stavovi koje je vrijeme davno pregazilo, tako da nisu relevantni, kao što ni tekst koji slijedi nije in jer moje (a ima nas još) poimanje profesionalne etike i morala sve češće nailazi na slijeganje ramenima, nerazumijevanje pa i podsmijeh.

Spomenuta afera nastala je nakon izbora za ravnatelja Umjetničkog paviljona, gdje je, kako govore izvori, tijekom vijećanja upravnog vijeća program Leile Topić (Večernji list je izvijestio da je izabrana za ravnateljicu) stekao prednost pred programom Irene Bekić, ali nakon navodnih usmenih poruka iz Gradskog ureda za kulturu neki članovi vijeća promijenili su mišljene te je izabrana Irena Bekić s tri glasa za i dva suzdržana. Zbog takva postupka član upravnog vijeća Petar Prelog podnio je, uz očitovanje, ostavku. Razočarana rezultatom provedenog natječaja Leila Topić zatražila je 6. srpnja od svoje strukovne organizacije HS AICA-e (Hrvatska sekcija međunarodnog udruženja likovnih kritičara) da se očituje o slučaju, a izvršni odbor sekcije nakon analize izbornog postupka 21. srpnja zaključio je da nema formalne osnove za javno očitovanje protiv legalnosti spomenutog natječaja, što je, nakon duge rasprave, zaključila većina od sedam članova izvršnog odbora. Nezadovoljan takvom odlukom ostavku na članstvo u odboru podnio je ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi smatrajući da je strukovna udruga morala reagirati.

Te dvije odluke strukovnih udruženja (u obama sam član) dovoljno govore o struci i njezinu javnom djelovanju, a nažalost to nije prvi put da se šuti o stvarima na koje bi trebalo reagirati.

Gromoglasna šutnja struke

Stalno slušamo i povremeno čitamo od stručnjaka kako ih preskaču i kako ih više nitko ništa ne pita, a onda kada treba donijeti stav – šute. Miljenko Jergović u Večernjem listu od 24. srpnja piše da poraz Leile Topić nije u tome što bi konačno mogla shvatiti što je njezina politička opcija (aktivni je član Nove ljevice, koja je u koaliciji s platformom Možemo!, gdje je zbog brojnih aktivnosti bila i na izbornim listama – op.a.) „nego u tome što bi joj možda moglo sinuti da je njezin ceh, da su njezini kolege, da su umjetnici za koje je i s kojima je radila, jedno golo i korumpirano ništa...“

Hoće li umjetnički paviljon sačuvati svoj karakter? / Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Apsolutno se slažem s Jergovićem, koji je ovim tekstom progovorio o onome o čemu je trebala struka, a citiranim je pasusom i ponudio mogući odgovor zašto je tomu tako. Primjera izostanka adekvatne reakcije bliskih kolega bilo je nebrojeno mnogo, a više sam ih puta osjetio i na vlastitoj koži.

Nažalost, zbog trenutnih, partikularnih interesa ili iz straha kako bi izjašnjavanje po savjesti moglo prouzročiti reperkusije vlasti ili rukovodne hijerarhijske ljestvice ustanove u kojoj se radi, te ugrozilo karijere i radna mjesta (ne sjećam da li je itko zbog toga dobio otkaz, koji je i inače u našoj državi teško dobiti), naše se kolege ne izjašnjavaju, čime i njihova savjest postaje upitnom. Pojedinačni sitni interesi zamagljuju pogled na bitne probleme, a to se prije ili kasnije obije o glavu i rezultira sramotnim padom ugleda struke i marginalizacijom stručnih mišljenja, što je u nas već desetljećima slučaj.

Struka se prije više cijenila

U bivšoj socijalističkoj državi, gdje su moguće sankcije bile daleko pogibeljnije nego što su danas, struka se znatno više cijenila upravo zbog toga jer je bila aktivna. Sjećam se protestnih i argumentiranih novinskih članaka profesora Radovana Ivančevića o devastiranju urbanističke i spomeničke baštine (prema onom što se danas događa to su bili benigni slučajevi), niz suprotstavljanja (čak i u studentskom tisku) nestručnom preuređenju zagrebačkog Jezuitskog samostana u Muzej Mimara, odnosno Muzejski prostor, kao i niza polemika koje su se s društvenim djelatnicima na položajima ili među pripadnicima struke vodile. Konačno, da su stručnjaci šutjeli, ne bi li na partijskim kongresima potkraj četrdesetih godina proteklog stoljeća bila zabranjena apstraktna umjetnost? Bi, jer je „narod ne razumije“, pa je vladajućima tada trebalo štošta objasniti, a stručnjaci su to i činili, unatoč realnoj opasnosti udomljavanja na Golom otoku.

Oblikovali su estetiku i pojam i model kulturnog ponašanja u jednopartijskom, nimalo liberalnom sistemu, za što je trebalo imati znanja, hrabrosti i morala. Danas struka šuti, a da o reakcijama i pobunama mladih i ne govorimo. Ilustrativno je da se ne reagira kada se ne raspisuju natječaji za javne spomenike ili ako se oni ipak provedu u stručnom žiriju su likovni kritičari i umjetnici u manjini, a najčešće su pomno izabrani kako bi potvrdili izbor investitora bez obzira što je na natječaj pristiglo i mnogo kvalitetnijih prijedloga. Katastrofalni spomenici niču diljem Hrvatske, a da se nije iznašao sustav kako to spriječiti. Kada je spomenik dovršen, u medijima se ne spominje njegov autor, a na to se ni struka ni umjetnički cehovi ne obaziru. Nema očitovanja strukovnih udruga ni kada, kao ovog ljeta, za kavanske stolove (pardon, stolove kafića jer kavane smo ugasili) u središtu Zagreba zasjednu neproporcionalne, amaterski izrađene skulpture koje bi trebale predstavljati znamenite povijesne osobe, a sav taj kič još nazovu Staza hrvatskih velikana. Tko je to uopće dopustio, koga se uopće pitalo i dokle će nas Turistička zajednica zasipati ortodoksnim kičem pod izlikom da radi na turističkoj promociji grada?

Politici odgovara
tromost struke

Naravno da takvu tromost i nespremnost struke spremno i objeručke prihvaćaju vladajuće strukture te bez većih problema kroje svoje kadrovske križaljke. Tako je bilo oduvijek, eskaliralo je od početaka hrvatske države i uspostave demokratskog društva, a kraj se takvu ponašanju nažalost ne vidi. Stranka Možemo! obećavala je da toga u njezinu mandatu neće biti, a što je najgore, mnogi su u to (pogotovo kulturni djelatnici) povjerovali konačno očekujući obećani kraj klijentelizma i nepotizma. No stvarnost govori drukčije. Osim natječaja za ravnatelja Umjetničkog paviljona sumnje u regularnost izazvao je i natječaj za ravnatelja Muzeja grada Zagreba, kao i navodno od gradskih vlasti dirigirano postavljanje Zdenke Badovinac za ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti. Zanimljivo je i da je Grad u upravno vijeće tog muzeja postavio dugogodišnju kustosicu te institucije Nadu Beroš, sestru Rade Borić (zastupnica vladajuće koalicije u Gradskoj skupštini), dok njezina nećakinja sjedi u Vijeću za kulturu Grada Zagreba. Ovdje ne sporim da je riječ o stručnim osobama, ali se nad njihovim imenovanjima nadvila sjena nepotizma, što nije u skladu s predizbornim obećanjima i proklamiranim stavovima stranke Možemo!

Sergej Pristaš, jedan od inicijatora nastanka pokreta Možemo!, u intervjuu Svijetu kulture (Jutarnji list, 1. 8. 2022.) na pitanje o regularnosti natječaja za Umjetnički paviljon kaže: „Godinu dana javno smo pozivali da se što više ljudi javi na natječaje jasno pokazujući da nećemo smjenjivati zbog političke osvete ili birati prema stranačkom članstvu“, što se kosi s upravo navedenim činjenicama. Strašno pak zvuče rečenice kada kaže da Leila Topić „ovim natječajem nije izgubila svoje vrlo istaknuto mjesto u MSU, niti mogućnost djelovanja izvan MSU“, kao i „dobili smo još jednu vrsnu kustosicu na čelu ustanove a da nitko nije žrtvovan, pa čak ni bivša ravnateljica“.

Mislim da je to retorika kakvu nisu upotrebljavali ni najrigidniji kadrovi u prijašnjim garniturama vlasti, ali se itekako koristila u apsolutističkim desnim i lijevim režimima, protiv čega se stranka Možemo! proklamirano i zdušno bori. Što je trebalo s Leilom Topić – izbaciti je na ulicu i zabraniti svaki stručni rad, a Jasminku Poklečki privesti pred paviljon i kamenovati? Demokratski je da se slobodno i neometano, legalnim sredstvima napreduje u zvanjima i položajima, kao i da se mijenjaju radne sredine, a po Pristašu takve ambicije mogle bi biti kažnjene, ali eto, stranka na vlasti velikodušna je pa im oprašta grijehe. Tako govori dokazani i proslavljeni scenski umjetnik, prekaljeni borac za slobodno društvo, izvaninstitucionalnu i neovisnu kulturu te profesor na Akademiji dramske umjetnosti. Razumljivo je i potpuno legitimno da novi vladajući stavljaju svoje kadrove na važne položaje, ali čemu onda isforsirane tvrdnje da oni to ne rade, da im je najvažnija stručnost i da nema klijentelizma i revanšizma?

Umjetnički paviljon kao eksperimentalni laboratorij suvremene umjetnosti

Zanimljivo je da se u medijima (osim teksta Branimira Pofuka u Večernjem listu), a očito ni na upravnom vijeću, nije ozbiljnije razmatrao program dosadašnje ravnateljice Jasminke Poklečki. Njezinu se dvostrukom mandatu ne može previše toga zamjeriti, a obilježile su ga međunarodne izložbe gdje su predstavljeni velikani moderne umjetnosti; Mirò, Rodin, Giacometti, Calder, Braque, Chagall, Balthus i Calder. Nisam vidio njezin program, kao ni program nove ravnateljice, koji uostalom još nije postavljen na mrežnim stanicama Paviljona (toliko o transparentnosti vladajućih), ali pretpostavljam da je bio u okvirima onoga što je dosad radila. Taj program, kao i onaj Leile Topić, koji je Petar Prelog kao dokazani znanstvenik, povjesničar umjetnosti koji se godinama bavio Umjetničkim paviljonom, a i dobitnik je Državne nagrade za znanost za knjigu Hrvatska moderna umjetnost i nacionalni identitet, izdvojio kao najbolji, nije odgovarao ostalim članovima jer je vjerojatno previše poštovao tradiciju Paviljona i stanoviti elitizam, protiv kojeg se kulturni djelatnici stranke Možemo! zdušno bore. Dakako, riječ je o mojim pretpostavkama koje se zasnivaju na indicijama zasnovanim na njihovom pretjeranom zastupanju izvaninstitucionalne kulture te težnji k postupnoj transformaciji postojećih muzejskih i galerijskih ustanova prema neovisnoj (ma što to značilo) sceni.

Na glavnoj šetnici Crikvenice ovog se ljeta ukopala golema nedovršena zgrada agresivno remeteći zeleni pojas, gabarite dvokatnica i dojmljive fasade art deco vila / Izvor Facebook stranica Društva za unapređenje i poljepšanje Crikvenice i okolice

Djelomičnu potvrdu mog razmišljanja nalazim u intervjuu koji je Irena Bekić neposredno nakon izbora dala T-portalu 14. srpnja 2022. Između ostalog navodi: „Općenito gledano, čini mi se da se dosadašnja politika Paviljona vodila ka njegovu pozicioniranju kao elitnom mjestu za izlaganje elitne, ili bolje reći, elitistične umjetnosti pri čemu se kustoski diskurs kretao u okvirima već zauzetih potvrda. Osobno sam sklonija kustoskim i muzeološkim praksama koje u izložbe unose poliperspektivni pogled pa čak i izvjesnu količinu rizika... Želim promijeniti smjer u programskoj koncepciji s reprezentacije na proizvodnju umjetnosti i znanja i učiniti Umjetnički paviljon važnim partnerom u razvoju kulturnih strategija u gradu.“

Vjerujem da su to dijelovi programa nove ravnateljice, a iz toga mogu iščitati da je Paviljon zamišljen kao eksperimentalni laboratorij suvremene umjetnosti i da mu se dokidaju tradicionalne vrijednosti prezentacije povijesnih i suvremenih umjetničkih pojava, odnosno njegov stoljetni habitus, čime gubi prosvjetiteljsku i edukativnu funkciju. Također smatram da Umjetnički paviljon ne može i ne smije biti važan partner u razvoju kulturnih strategija u gradu jer time gubi autonomnost i postaje poluga proklamiranih političkih opcija. Napominjem da u Zagrebu postoji dovoljno muzeja i galerija kao i izvaninstitucionalnih udruga koje se „bave kustoskim i umjetničkim poliperspektivnim praksama“, a „proizvodnju umjetnosti“ ipak bih prepustio umjetnicima. Izborom takva programa možemo očitati i da je dio struke, kojoj je u svijesti paviljon kao izložbeni prestižni objekt prezentacije širokog spektra povijesnih, međunarodnih i suvremenih umjetničkih zbivanja, potisnut u drugi plan i da je upravno vijeće dalo prednost eksperimentu, čime se u potpunosti mijenja diskurs donedavno respektabilne i cijenjene ustanove. U istom intervjuu Irena Bekić navodi da joj je cilj izložiti „nama nedovoljno poznatu, azijsku umjetnost s ciljem rastvaranja perspektive prema globalnoj slici svijeta i pružanjem novog pogleda na globalni geopolitički razmještaj i postkolonijalne relacije, a time i na vlastitu poziciju“.

Takav koncept imao bi polazište u njezinoj interpretaciji povijesne uloge Paviljona jer za njega kaže da je „simbol procesa metropolizacije grada jedne male kolonizirane države... Stoga, možemo govoriti i o semantici kolonijalizma...“ Upozorio bih kolegicu, ako već na tim premisama gradi koncept „rastvaranja perspektive prema globalnoj slici svijeta i postkolonijalnim relacijama“, da Hrvatska nikad nije bila kolonizirana država, već da je bila konstitutivna i ravnopravna članica Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, Austrougarske Monarhije i obiju Jugoslavija. To što je njezin status u tim tvorevinama bio državnički marginaliziran u najvećoj mjeri možemo zahvaliti našim političarima, njihovoj nesposobnosti i korumpiranosti, zaštitnim znakom Hrvatske još od ubojstva kralja Zvonimira. Svjestan sam da je moje vrijeme prošlo i da dolazi vrijeme novih i drukčijih vrijednosti, ali ipak smatram da upravna vijeća, odnosno njegovi članovi delegirani od stranke na vlasti (mislim i na one prethodne), provode politiku koja šteti našem kulturnom korpusu, o čemu rječito govori strmoglavi pad civilizacijskih vrijednosti i kulturnih tekovina u posljednjih dvadesetak godina.

Iz izjava nove ravnateljice Irene Bekić može se iščitati da je Paviljon zamišljen kao eksperimentalni laboratorij suvremene umjetnosti i da mu se dokidaju tradicionalne vrijednosti prezentacije povijesnih i suvremenih umjetničkih pojava, odnosno njegov stoljetni habitus, čime gubi prosvjetiteljsku i edukativnu funkciju

Upravna vijeća muzeja ne pomažu ustanovama

Bio sam član upravnih vijeća Muzeja suvremene umjetnosti i Galerije Klovićevi dvori i nisam primijetio da većina članova radi u interesu ustanove, odnosno struke, već upravo suprotno. Tužno mi je bilo gledati i najčešće bezuspješno suprotstavljati se nekim kolegama koji zbog svojih sitno financijskih, karijerističkih ili revanšističkih razloga eklatantno i svjesno rade protiv interesa struke, a najčešće i ustanove koju zastupaju. Vijeća su, između ostaloga, zamijenila stručne kolegije koji više ne donose nikakve važne odluke, već su koncipirani kao savjetodavno tijelo ravnatelja ustanove, tek toliko da se kaže da struka još postoji. Smatram da su muzejske institucije znatno bolje funkcionirale kad je stručni kolegij upravljao ustanovom jer ju je bolje poznavao i time bio daleko kompetentniji za donošenje, ne samo stručnih, odluka. Ovako porezni obveznici izdvajaju za još jedan potpuno nepotreban i suvišan administrativno-birokratski oblik upravljanja u službi partije na vlasti koji, kako vidimo i u drugim područjima, a posebno u onima gdje je u optjecaju veći novac, gomila afere, sudske procese i financijske makinacije.

Ingerencije upravnih vijeća velike su pa postavljaju ravnatelje, zapošljavaju stručno osoblje, kreiraju programe, čak se miješaju u dovršene izložbene koncepcije, ali u biti ne pomažu ustanovama. Klijentelizam, malicioznost i osobnu korist zapazio sam kod većine članova s kojima sam sjedio, a najžalosnije je što je to bilo izraženije kod priznatih i etabliranih stručnjaka. Koliko nam je struka klimava, govori i nedavni primjer raspisivanja natječaja za kustosa u Zavičajnom muzeju Rovinj, kada je među brojnim nesuvislim uvjetima bio i onaj da će ravnateljica provjeravati znanje budućeg kustosa pitanjima iz Jansonove povijesti umjetnosti. Dakle, ravnateljica si, bez obzira na diplomu kandidata, koja je naravno uvjet za pristupanje natječaju, uzima pravo da bude važnija od katedre povijesti umjetnosti, gdje je navedena knjiga propisana za prijemni ispit, a takve sulude uvjete odobrilo je upravno vijeće.

Premda sam neke kolege na katedri obavijestio da je tim natječajem eklatantno narušen suverenitet struke, katedre i fakulteta, nitko nije reagirao jer misle da ih se to osobno ne tiče. Razilaženja i sukoba unutar svih struka bilo je oduvijek, štoviše oni su prirodni i poželjni, ali postojao je neki etički kodeks i stvorio bi se određeni konsenzus za neke važnije odluke ili su iznesena javna mišljenja. Danas se svatko brine za sebe i gleda svoje uske interese, a sukladno tomu nestala je etičnost i briga za napredak zajednice, a to je ono zbog čega se između ostalog dobivaju diplome na fakultetima. Nedavno mi se moja dobra znanica, poznata arhitektica, požalila da više nema volje ni razgovarati s kolegama, jer su poništili gotovo sve vrijednosti, a najgore je što jedno govore, a drugo rade.

Inflacija struke i u drugim područjima

Očito je da inflacija struke buja i u drugim područjima, u kojima se događaju znatno štetnije stvari s dugoročnim i neizlječivim posljedicama, a to su područja gdje su novčani iznosi i ulozi znatno veći negoli u našoj financijski bijednoj profesiji. Fascinantno je koliko je turistička apartmanizacija u nekoliko posljednjih godina uništila obalni i priobalni krajolik Lijepe Naše, s kopna, mora i iz zraka. Nicanje novih apartmanskih naselja, hotela, ruralnih vila s bazenima, bespravnih ili po lex specialis Anke Mrak Taritaš legaliziranih nakaradnih vikendica, pretvorba poljoprivrednih u građevinska zemljišta, ograđenih i rampama zabranjenih negdašnjih komunalnih putova i pristupa pomorskom dobru, sve je to uglavnom blagoslovljeno potpisima i pečatima struke. Ako netko i prozbori o očiglednim nepravilnostima i njihovim štetnim posljedicama, ako savjest i znanje stavi u službu zaštite zakonitosti i legalnih procedura, biva marginaliziran, postaje predmet podsmijeha, Don Quijote koji se bori s vjetrenjačama.

Primjera je mnogo. Tako se na glavnoj šetnici Crikvenice ovog ljeta ukopala golema nedovršena zgrada agresivno remeteći zeleni pojas, gabarite dvokatnica i dojmljive fasade art deco vila, odnosno prepoznatljivu stoljetnu vizuru jednog od omiljenih srednjoeuropskih ljetovališta s početka prošlog stoljeća. Projekt novoga hotela potpisuje arhitektica Branka Vuković iz arhitektonskog biroa ARHIV arhitektura i urbanizam iz Zagreba, nakon što joj je investitor ukazao povjerenje nezadovoljan prethodnim rješenjima koji su hotel ipak postavljali u koliko-toliko pristojne gabarite.

Konzervatorski odjel u Rijeci za taj je projekt izdao negativno mišljenje, ali investitor se žalio. Budući da je u međuvremenu Grad Crikvenica izglasao novi urbanistički plan, nije postojao formalni razlog da se žalba ne usvoji te je nadležno tijelo izdalo pozitivno rješenje. Da u ovom društvu ima volje, postojala bi koordinacija između stručnih službi, lokalne samouprave i zakonodavstva te se ovakve stvari ne bi događale. Od prvog projekta hotel je postupno rastao da bi konačno investitor u skladu s paralelnim promjenama crikveničkog urbanističkog plana promijenio projektante i odlučio se za visoko zdanje. Arhitekt Pero Vuković, vlasnik i direktor spomenutog biroa ARHIV arhitektura i urbanizam, arhitekt je s brojnim međunarodnim i domaćim uspjesima i, moram priznati, nije bez talenta. S obzirom na nakaradnu devastaciju koju je njegov biro proveo u Crikvenici, potpuno je nerazmjerno što govori u intervjuu koji je dao za GZD (GradimoZadar.hr) 23.veljače: „Naš je posao jako odgovoran jer ostavlja otisak u prostoru, u prirodi... Arhitektura mora biti društveno odgovorna jer se upisuje u prostor koji dijelimo svi... Politika je na žalost na negativan način involvirana u prostorno planiranje te se često prostorni planovi zbog nekakvih sitnih interesa znaju masakrirati...“

Šteta što su dečki iz Monty Pythona prestali djelovati jer ova zemlja bi im bila istinsko nadahnuće. Predložaka za scenarije koliko hoćeš.