Što radimo kad pitanja postanu prevelika?

Malo je pisaca poput Karla Rühmanna, inozemnih, a domaćoj publici zbog životnog puta toliko intrigantnih. Spletom okolnosti Rühmann je 1959. rođen u bivšoj Jugoslaviji, gdje i provodi prvu mladost, a reminiscencije na djetinjstvo u toj zemlji poslužile su kao temelj romana Pikule crvene boje kojim se taj, inače autor devetnaest djela iz područja dječje književnosti, predstavio odrasloj publici. Nakladnička kuća VBZ nedavno je, u prijevodu Dalibora Jolera, objavila i drugi autorov roman, Heroj, metafizičku studiju o pitanjima krivnje, nevinosti i odgovornosti ispričanu kroz vizuru heroja i zločinca čije poglede na svijet uzburka pojava treće osobe.

Izdavač VBZ ujedno je i organizator festivala Vrisak u sklopu kojeg je Karl Rühmann nedavno posjetio Rijeku i predstavio roman. U kišno jutro prije nastupa porazgovarali smo o nekima od vječnih pitanja književnosti, ali i geopolitičke situacije ovih prostora. A budući da je riječ o veoma zanimljivim promišljanjima, bez mnogo mu oklijevanja prepuštamo pozornicu.

Snimio Franz Noser

Na književnoj ste se sceni javili knjigama za djecu, danas pišete i za odrasle. Čak i kad to nije tekstom istaknuto, implicitno je da se djeci obraćate iz perspektive odrasle osobe, dok u prethodnom vašem romanu, Pikulama crvene boje, odraslim čitateljima priču iznosite iz vizure djeteta. Što je toliko privlačno u izmještenoj poziciji? Kakve perspektive otvara onomu tko odluči iz nje nastupiti?

Oduvijek me zanima promjena perspektive i, s njom povezano, traženje istine. Želim li vas razumjeti, ne mogu to učiniti dok sam uhvaćen u svojoj perspektivi. Moram moći vidjeti svijet iz vaše perspektive. Gdje je poveznica s dječjom književnošću? Djeca razumiju priče mnogo bolje od nas odraslih, znaju da pričanjem priče stvaraš svijet. U tom času stvaran. Ona ne prave razliku između stvarnosti i mogućnosti kao odrasli. Zato djeca zaslužuju dobru književnost, a ne samo onu koja će ih podučavati, što se često radi. Najvažnije je da dobiju dobru priču, da ih podupremo u njihovu urođenom smislu za mogućnost. Uvijek me zanimalo kako napisati priču u kojoj će se dijete prepoznati. To obično ide s promjenom perspektive i sve se priče vrte oko toga.

Zato kad pričam, želim govoriti o mogućnostima. Nikad ne govorim o stvarnim ljudima i događajima, već iz zbilje uzimam mogućnost i poigram se njome. To možete primijetiti i u mojoj književnosti za odrasle jer dijete, čim se osjeti ugroženim, mijenja perspektivu i iz ich-forme prelazi u pripovijedanje u trećem licu. Promjena perspektive dovodi do toga da se ne osjeća ugroženim onime što se oko njega zbiva. U Pikulama je nekoliko takvih primjera, gdje iz stvarnosti uzimam mogućnost i onda to iskušam u književnosti, da vidimo može li se stvoriti nešto nova.

No Heroj je roman namijenjen odraslim čitateljima pisan iz potpuno odrasle perspektive. Je li bilo poteškoća s njegovim pisanjem? Koliko je emocionalnog angažmana utrošeno?

Bilo je dosta teško. Rat na Balkanu uzeo sam kao građu, podlogu. Ali htio sam napisati roman o ratovima između dojučerašnjih susjeda. Ne globalnim sukobima nego ratovima na malom prostoru, ratovima s onim tko ti je do jučer bio blizak, a sad je neprijatelj. Nije mi bila namjera napisati roman o konkretnom ratu nego poći od te građe.

Ja taj rat ne prihvaćam, ne mogu s njim izaći na kraj. I dalje ne razumijem. Taj je rat vodila moja generacija, a mi smo s istim knjigama odrastali, s istim pjesmama, s istim Bijelim dugmetom. I sad su isti ti ljudi, a neke sam i poznavao iz gimnazije, počeli pucati jedni na druge!

S druge strane, ja sam pisac i pitao sam se kako s tim izaći na kraj. Nisam povjesničar, ne moram objašnjavati činjenice, ali moram stvoriti likove i njima dati riječ, što opet povezujem s književnošću za djecu. Moram stvoriti protagoniste i izmaknuti se jer, ako se umiješam, opet ću objašnjavati. Pitao sam se kako napisati priču da ljudi ne razumiju što se zbivalo jer ni ja sam ne razumijem. Htio sam da osjete, da nešto dožive, da ponovo osjete konflikt u malom.

Bilo je teško držati distancu pa, samim time, i pripovijedati. A za moj je način pripovijedanja distanca ključna. Zato moji protagonisti pišu pisma. I sretna je slučajnost da u Haagu nije dopušteno korištenje interneta pa su pisma stvarno bila nužna.

Kažete da se još pitate kako se rat mogao dogoditi. Mislite li da bi bio manjeg intenziteta da nisu postojali repovi prošlosti?

Definitivno! Naivno je misliti da ga ne bi bilo, ali Jugoslavija je bila više ideja nego zemlja. Budući da sam roman pisao na svojem, njemačkom jeziku, ponajprije za publiku u Njemačkoj, doživio sam ga kao filozofski roman, htio sam se baviti temom traženja istine, a ne pitanjem tko je u ratu bio u pravu, a tko u krivu.

Zato sam u roman uveo Anin lik, a s njezinom su pojavom u priču unesene emocije, prije svega strah – boji se sinovih pitanja. Teško mi je, čisto zanatski, pala njezina uloga jer su dvojica vojnika mogla u miru iznositi svoja razmišljanja, dok Ana djeluje bez odmaka. Ali kad filozofska pitanja pretočite u život, otvarate vrlo važna područja.

Trebalo je razgovorom doći do istine. Ali koje istine? U Pikulama prikazujete njezinu ovisnost o perspektivi. Je li s povijesnim odmakom teže ili lakše ustvrditi što je istina?

Ana u knjizi ne želi spasiti svijet. Spremna je sve zataškati do trenutka kad njezin sin odraste, a ona se pita kako će pred njegovim pitanjima. Tad kreće u potragu za odgovorima. Preneseno na Jugoslaviju, kad je završio Drugi svjetski rat, naši su preci odlučili sve ostaviti po strani i živjeti kako kaže drug Tito. A onda je mitske figure nestalo, pitanja su opet postala prevelika i reagirali su ratom. Dakle, što radimo kad pitanja postanu prevelika da bismo ih mogli pomesti pod tepih?

Važno je i pitanje razumijevanja. U knjizi general kaže Ani da ona neće shvatiti, a i u prepisci između generala vidimo da „drugi pričaju o slici, oni pričaju o okviru“. Uvjereni su da onaj tko nije vidio okvir ne može razumjeti sliku. Okvir kaže da su morali tako postupiti, takve su bile okolnosti. Vrlo se često, dakle, razgovor o ratu izbjegava pod izlikom da druga strana to ne može shvatiti.

Vrijedi li to samo za rat ili za sve teške teme?

Naravno, u svemu nam nedostaje dijaloga. Možda sam zato roman napisao epistolarno, htio sam im dati mogućnost da u miru predstave svoju perspektivu. Nije slučajnost što, dok su bili zajedno, o ratu nisu razgovarali. Čak se i pitaju zašto je tomu tako.

S distance pišu o tome, ali s razvojem situacije i njihovo prijateljstvo počinje patiti jer jednoga guraju u ulogu heroja, neželjenu ali ipak dopadljivu, dok drugoga osude. A on se ne smatra krivim. Ili barem ne više krivim od onog oslobođenog.

Gdje se povlači granica krivnje i tko bi je uopće trebao povući?

U romanu se čak pitaju kako svoje postupke objasniti nekomu tko ne poznaje tu vrstu odgovornosti. Okrivljenici imaju vlastito razumijevanje krivice, a ono se uopće ne poklapa s onim pravnika, koji moraju formulirati i definirati kategorije prema kojima ih mogu osuditi ili osloboditi, a te nemaju veze s osjećajima. Zato se slučajevi prepuštaju pravnicima. Donose se presude, ali one često nisu pravedne nego usiljene. Je li netko kriv, to zna samo on.

Distanca je dobra jer pravnici nisu emocionalno uključeni pa najbolje slažu slagalicu. Orijentiraju se samo po debelim knjigama i što se više na njih oslanjaju, to će presuda u pravnom smislu biti pravednija. Ali pitanje je hoće li postići razumijevanje.

Maloprije ste njemački nazvali svojim jezikom. Odrastali ste u bilingvalnom okruženju. Koliko vam je to bilo opterećenje? Jezik je važna identitetska odrednica, a situacija se vjerojatno usložnjava kad je posrijedi jezik demoniziran poput njemačkog u doba vašeg djetinjstva.

Njemački je bio moj prvi jezik, a u stvarniji kontakt s hrvatskim došao sam tek kad sam s osam godina dobio nove roditelje. Nisam to doživio emocionalno jer mi je već onda bilo jasno da je to kako ću se zvati, kojim ću jezikom govoriti ili čijim državljaninom biti proizvoljna odluka nekog činovnika. Mene nitko nije pitao kako se osjećam. Tako se u meni usadio duboki osjećaj da to ne igra ulogu i zato sam danas protiv nacionalizama – još sam kao dijete doživio kako brzo netko na neki papir napiše što si. Danas vidimo što si sve ljudi umišljaju zbog nacije, a meni je to potpuno strano jer sam kao dijete vidio da to ne postoji.

Poslije su došli drugi jezici, danas pet jezika govorim i osjećam ih bliskima. Njemački mi je prvi jer na njemu najbolje pišem. Meni je svaki jezik pogled na svijet. Kad govorim hrvatski, malo sam drukčiji nego kad govorim njemački.

Gdje je vidljiva ta razlika?

To je emocionalni dio. Recimo, neki mi se problem čini nerješivim na njemačkom, ali onda o njemu promislim na hrvatskom i djeluje mi mnogo jednostavnijim.

Je li i to pitanje perspektive?

Svakako, promjena jezika jest promjena perspektive. Intenzivno to osjećam, vjerojatno zato što govorim tolike jezike i onda mi je taj osjećaj jako blizak. Mislim da bi ljudi trebali učiti jezike jer to pomaže relativizirati stvari koje ti se čine apsolutnima.

Osjećate li se onda ugodno u švicarskom višejezičju?

Da, u Švicarskoj je potpuno normalno da vam na pitanje postavljeno jednim jezikom odgovore drugim ili da s vama razgovaraju na francuskom, iako su razgovor započeli na njemačkom. Ta mi se ležernost sviđa, nema gradacije vrednovanja jezika.

S obzirom na tematiku romana, pribojavate li se pomalo reakcija hrvatskih čitatelja?

Ne pribojavam se reakcija, ali ne bih htio objašnjavati čitateljima da nisam ni na čijoj strani, da ne prljam Domovinski rat. Ne mogu na to utjecati, ali htio bih da publika roman ne promatra kao pristranu priču o ratu nego da u pisanju prisutnu distancu zapazi dok čita. I da bude kritična, da čitatelji promišljaju jesu li to i njihove istine. Da sami preuzmu ulogu promatrača. I ja sam promatrač, zato roman nije napisan u trećem licu jednine. Pozornicu prepuštam protagonistima, a želio bih publiku koja to tako i čita. Da ne vidi pokušaj objašnjavanja ili obezvređivanja. Mislio sam da knjiga pripada ovamo, ali možda sam podcijenio potencijal njezina pristrana shvaćanja.

No ne pripada li knjiga i dalje ovamo?

Naravno, nužno je razgovarati o teškim temama, bez obzira činimo li to voljno i s lakoćom ili ne. Piščeva je odgovornost stvaranje doživljaja, da čitatelji ne razumiju nego dožive. A ništa ne doživljavamo na isti način i zato je bitno da čitatelj uzme ono što želi. I knjige su doživljaji. Ne želim da svi moju knjigu čitaju na isti način. Dapače, pribojavam se toga. Ne želim da roman bude protumačen mojim pokušajem relativizacije i banalizacije. To bi me rastužilo.