Sigurni od udara asteroida… za sada

Teleskopi u svemiru i diljem Zemlje snimili su spektakularne posljedice sudara NASA-ine svemirske letjelice DART s asteroidom Dimorphos 26. rujna ove godine. To je bio prvi ljudski eksperiment sa svrhom skretanja nebeskog tijela, a u danima koji dolaze vidjet ćemo koliko se njegova putanja stvarno promijenila. Kinetički udar jedna je od mogućih metoda skretanja putanje asteroida, a DART-ova meta bio je binarni asteroid Didymos, koji se sastoji od većeg Didymosa promjera oko 780 metara i manjeg Dimorphosa promjera 160 metara koji kruži oko Didymosa.

Zanimljivo je da znanstvenici zapravo nisu mogli vidjeti maleni asteroid do neposredno prije sudara pa je zbog toga prijenos sama događaja bio vrlo napet. Mjerenje ophodnog vremena Dimorphosa oko Didymosa koristi se promjenom sjaja Didymosa kad Dimorphos prođe između njega i Zemlje. Očekuje se da će se Dimorphosovo ophodno vrijeme smanjiti nakon sudara, ali tek treba vidjeti koliko će ponašanje asteroida odgovarati računalnim modelima.

Spektakularne posljedice sudara NASA-ine svemirske letjelice DART s asteroidom Dimorphos 26. rujna / Izvor NASA, ESA, C.A Thomas, J. Li (PSI), STScI via CNP DPA

Prije udara svemirska letjelica DART ispustila je manji satelit, talijanski LICIACube. Ta malena svemirska letjelica pratila je DART na putu do njegove propasti, snimajući posljedice sudara. Svemirska letjelica Lucy, svemirski teleskop James Webb i svemirski teleskop Hubble također su snimali taj jedinstveni sudar. Europska svemirska agencija (ESA) poslat će 2024. još jednu letjelicu u istraživanje Dimorphosa i ostataka same letjelice.

Dimorphos i Didymos nisu opasnost za Zemlju pa je vježba skretanja putanje bila idealna zbog potencijalnih sličnih prijetnji našem planetu u budućnosti. Misija uključuje međunarodnu zajednicu znanstvenika koji se bave istraživanjem planeta i potiče suradnju više zemalja na globalnom pitanju zaštite našega planeta.

Sjetimo se da je prije 66 milijuna godina Zemlju zadesio najgori dan u njezinoj dosadašnjoj povijesti, kada je asteroid promjera dvanaest kilometara udario o površinu Zemlje. Znanstvenici su nedavno uspjeli rekonstruirati prve sate nakon tog događaja. Asteroid je nakon udara napravio rupu široku sto i duboku trideset kilometara. Nakon toga ta se rupa urušila sama u sebe, čime je formiran krater promjera dvjesto i dubine nekoliko kilometara. Danas je taj krater zakopan ispod Meksičkog zaljeva s oko šesto metara debelim slojem sedimenta. Dio se nalazi ispod poluotoka Yucatan. Taj sloj sedimenta geolozima je bio ključan za rekonstruiranje prvih sati nakon udara, što je značilo i početak nove geološke ere – kenozoika. Zbog siline udara more je bilo odgurnuto od kratera, a kada se vratilo i prešlo preko vrućeg kamenja izazvalo je snažne reakcije slične onima kao kada magma dođe do morske vode. Znanstvenici kažu da je udar izazvao gigantski val koji je udario u obalu udaljenu stotinama kilometara, ali se potom odbio i vratio s ostacima nataloženima na sam vrh stijene iskopane prije nekoliko godina. Znanstvenike je iznenadio nedostatak sumpora, što navodi na zaključak da je od siline udara izbačen u atmosferu. To zapravo podupire teoriju o izumiranju dinosaura, budući da bi velika količina sumpora pomiješana s vodom i izbačena u nebo znatno ohladila klimu i time drastično pogoršala uvjete preživljavanja za većinu bića na Zemlji.

U veljači 2013. godine Čeljabinsk, na granici Europe i Azije, pogodio je meteor, najveći koji je pao na zemlju u posljednjih sto godina. Eksplozija se, na sreću, dogodila tridesetak kilometara iznad Čeljabinska pa meteor nije pao usred grada niti je ikoga usmrtio. Ipak, oko 1600 ljudi lakše je ozlijeđeno, uglavnom zbog razbijena stakla. Iako je meteor, za pojmove meteora, bio relativno malen, neki znanstvenici tvrde da je njegova eksplozija bila jednaka eksploziji nuklearne bombe. Prema NASA-inim informacijama udarni val bio je jednak eksploziji jačine petsto kilotona, što je trideset puta jače od eksplozije bombe bačene na Hirošimu.

Tridesetog lipnja 1908. nad rijekom Tunguska u središnjem Sibiru dogodila se eksplozija tisuću puta snažnija od one prilikom bombardiranja Hirošime i Nagasakija. Dvjesto kilometara četvornih razoreno je, životinje su letjele u zrak, a snažna svjetlost vidjela se čak u Londonu. Većina znanstvenika pretpostavlja da je udar uzrokovao meteorit, no za to nema konkretnih dokaza. Jedan od najstarijih poznatih slučajeva udara meteorita stvorio je krater Vredefort Dome u Južnoafričkoj Republici, promjera tristo kilometara, a pretpostavlja se da je star oko dvije milijarde godina. Meteorit je mogao biti širok oko deset kilometara.

Postoje i druge metode odvraćanja asteroida od sudara sa Zemljom, kao na primjer uklanjanje površine asteroida laserom velike snage (isparavanje stijena stvara mlaz koji gura asteroid) ili nuklearnom eksplozijom u blizini ili postavljanje malih raketa na površinu asteroida. Za sve to jako je važno uočiti opasnost dovoljno rano da se možemo pripremiti. Najopasniji su asteroidi koji dolaze iz smjera Sunca jer su nevidljivi pa je nemoguće dati barem upozorenje da će udariti u Zemlju, kao što je to bio slučaj u Čeljabinsku.

Sve u svemu prvi uspješan test sudara letjelice mase pola tone s Dimorphosom važan je korak u zaštiti našeg planeta od budućih potencijalnih sudara s manjim nebeskim tijelima. Znanost je pokazala da može zaštititi život na Zemlji ako se ruke i mozgovi slože u zajedničke pothvate. Trebali bismo to jedinstvo iskoristiti u borbi protiv klimatskih promjena jer odgovor na globalnu prijetnju mora biti zajednički kao što je to bio i za problem ozonskih rupa.