Šarm čiji osmijeh brzo blijedi

Unutrašnji život likova u Marthalerovim osebujnim komedijama, odnosno lkokovskim klaunerijama (Jacques Lecoq), može trajati do u beskonačnost. Proslavljeni švicarski izvođač, skladatelj i redatelj ustrajava na jezičnoj slojevitosti. Iako glumac u njegovim pomalo ekscentričnim predstavama prati logiku vlastitog tijela, on se ne izražava isključivo fizički nego i vizualno, muzički te naravno govorno. Ponavljanje i jednoličnost ritma istrzana stalno vrtnjom pojedinih obrazaca, ali i opiranja slijeđenju zadane logike, izvedbe premješta u nedefiniranu prošlost, posljedično i izolaciju. Njegova Murx den Europäer! Murx ihn! Murx ihn! Murx ihn ab! u berlinskoj Volksbühne obilježava devedesete igrajući četrnaest godina zaredom (1993–2007). Kostimi i prepoznatljiva scenografija ispunjavaju postdramski prazan, hladan prostor. Suradnja s Annom Viebrock na osamdesetak predstava (uglavnom opernih produkcija) predstave odvodi u bezdomne predjele poput čekaonica, staračkog ili vatrogasnog doma te azile. Nema psihološkog realizma, likovi bivaju i lebde u izmišljenom svijetu. Nerijetko su ga, iako dijeli epohu s Frankom Castorfom, teorijski približavali „apsurdnom naturalizmu“ (zbog očita Beckettova utjecaja), „burlesknom realizmu“, „snobovskom dadaizmu“, „melankoličnoj dekadenciji“. Epiteti sugeriraju dvojaku percepciju. S jedne je strane lebdeća meditativnost, a s druge donekle skučen elitizam.

Savršeno i bezimeno, opeglano i otuđeno predgrađe / Izvor HNK Promo

U kazalištu Marthalera ne zanima navijačka atmosfera, stoga su i reakcije podijeljene (posebno kad je riječ o tradicionalnijem tipu festivala poput onog u Bayreuthu, gdje je postavio Tristana i Izoldu). Crpi iz glazbenih stihova, fraza, plesnih pokreta, gesta, promatranja, fantazija i glumačkih improvizacija. Izvođači su precizni poput plesača na žici. Briše granice između teksta, izvedbe i glazbe te je njegov svijet podjednako dramski i glazbeni. Na Festivalu svjetskog kazališta s glazbenom apsurdističkom komedijom Nemam pojma i stalnim suradnikom, škotskim glumcem Grahamom F. Valentineom te glazbenikom Martinom Zellerom, ponovno nam donosi repetitivnost geste, ali i zavidan izvođački raspon koji će se iscrpljivati u prekidima te inzistiranju na tautologiji. Neprestano padaju ključevi iz ruku, trga se pa lijepi, uzaludno se skupljaju leteće Biblije i propagandi letci iz sandučića, no stvarnost je neumoljiva. U scenografiji anemičnoga hotelskog stubišta (Duri Bischoff), gdje su vrata prozor u novu zafrkanciju, tek nas pjevanje otrgne iz osamljenosti kad je komunikacija sa susjedima takva da ili nemaju sluha za bližnjeg ili nemaju ono što tražimo (mrvicu šećera ili maslaca). Savršeno i bezimeno predgrađe toliko je otuđeno i opeglano da čak i lopovi imaju popis. No ono što ih čeka iza vrata jednako je neočekivano: „Nemam novaca. Slabo zarađujem jer ne volim raditi.“

Posvećenost Valentinea i Zellera jedan je od svjetlijih momenata komedije, kojoj je slabost nepovezanost i rastrgani ritam te predugi recitali. Izvan mekanog komentara na suvremeni način življenja ne nude ništa novo osim zamorna pretjerivanja na koje kao gledatelj možemo i ne moramo pristati. Praznine ispunjava Zellerovo violončelo te gromoglasan smijeh onog dijela publike koji prihvaća igrariju od prve minute. A ona se sastoji od već viđena arsenala – postavljanja bijelog okvira na bijelome zidu, blebetava radijatora, neobjašnjivih intimnih trenutaka u čijoj se suludosti rastvara prepoznatljiva poetika. No ispod svih tih šumova, maštovite klaunerije, koju prati manufaktura hinjenih emocija, zapravo nedostaje slojevitosti. Šarm je to čiji smijeh brzo blijedi, a preciznost čvrsto ostaje na tjelesnom, izvanjskom. Godinama na Festivalu svjetskog kazališta gledamo brižljivo građene kulise spremne s propovjedaonice agresivno ili potpuno suptilno prokazivati osobne pukotine, ali i pukotine kapitalizma. Godinama također gledamo čvrstu glavnu struju i gostujuće predstave koje se vrte na turnejama slična senzibiliteta. Kontinuirano nedostaje iznenađenja, pa i pomaka. Nepredvidljivosti nužne za umjetničke iskorake. Za dobru predstavu nije dovoljno izmamiti osmijeh i trljati ruke s poznatim imenom, potreban je, kao što sam već mnogo puta dosad dometnula – skok u nepoznato.