Sad je to i tvoja priča

Malo je pisaca u nas tako rezolutno i gotovo niotkuda stupilo na proznu scenu i odmah privuklo pozornost kritike i publike kao što je to učinila Đurđica Čilić svojim knjigama Fafarikul (2020) i Novi kraj (2022). „Niotkuda“ valja shvatiti uvjetno, a odnosi se na činjenicu da prije nije imala objavljenu knjigu vlastite umjetničke proze; ali pritom treba imati na umu da su ti autobiografski zapisi koji su se našli među koricama Fafarikula prethodno bili objavljeni na njezinim Facebook-stranicama (pa tako dijelu publike koja prati društvene mreže njezina proza ipak nije stigla iz nigdine). U nešto užim kulturnim krugovima Đurđica Čilić i prije toga bila je poznato ime – docentica je na katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, objavljivala je stručne i znanstvene radove o poljskoj književnosti 19. i 20. stoljeća, pisala književne kritike i prevodila poeziju i prozu s poljskog jezika. U njezinim šturim biografijama stoji da je rođena 1975. u Livnu, odrasla u srednjobosanskom gradiću Vitezu, a u Zagrebu, gdje živi od 1994, diplomirala je polonistiku i kroatistiku.

Izd. Disput, Zagreb, 2022.

Ono što je u prvoj knjizi Đurđice Čilić (posvećenoj kćeri i sinu) većini publike vjerojatno odmah upadalo u oči – autoričina neočekivana uporaba minimalističkih proznih oblika (crtica i kratka priča iz svakodnevnog života), krajnje labava kompozicija koja se ogleda u vremenskom i prostornom diskontinuitetu zbivanja te forsiranje autobiografske tematike – čitatelji će registrirati i u drugoj autoričinoj knjizi (sada posvećenoj roditeljima). Na pitanje zašto su joj odgovarali upravo ti kratki oblici, u jednom intervjuu iznijela je praktičan odgovor kako ona živi „vrlo dinamično, brzo, povišeno, u trku. Radim na fakultetu, prevodim, brinem se za dvoje djece, svaki dan plivam, nastojim biti korisna u zajednici kad god za to nađem vremena.“ A posljedica je takva životnog „galopa“ da ne može naći vrijeme za višednevno sjedenje i pisanje fikcije. To, na koncu, ne isključuje mogućnost da će ga jednoga dana ipak naći.

S obzirom na vječnu intrigantnost i osjetljivost autobiografske tematike – a ona se u autoričinim knjigama na mnogo mjesta javlja kao velik izazov – spisateljica je u nekim intervjuima dobila pohvale za iskrenost tekstova, intimnu otvorenost i, dakako, pitanje u kojoj se mjeri poklapaju glavni lik, lik pripovjedačice i osoba koja se potpisuje kao autorica tih dviju knjiga. Kao književnoteorijski visoko osviještena osoba Čilićeva ne može odgovoriti drukčije nego da u književnosti „nema iskreno i neiskreno, ima samo uvjerljivo i neuvjerljivo“. Postoji, na koncu, i ta famozna autofikcija (autobiografska fikcija), u kojoj se poštuje dvostrukost ugovora između autora i čitatelja: autobiografski, koji od autora zahtijeva da istinito pripovijeda o svom životu, i fikcionalni, koji mu daje slobodu u tom pripovijedanju i oslobađa ga odgovornosti za izmišljanje. Specifičnost je autofikcije upravo u tom nerazrješivu paradoksu u kojem će se naći čitatelj: ne može doznati što je istina u tekstu. Pa se Čilićeva u jednom trenutku legitimno dohvaća i te mogućnosti i kaže: „to što pišem je autofikcija i nisam se ni nakon prve ni nakon druge knjige osjećala kao da sam svoju privatnost izložila svijetu. Možda i zato što držim da knjige zapravo uvijek govore nešto drugo u odnosu na ono o čemu eksplicitno govore.“

Kojoj književnoj vrsti pripada Novi kraj? Osobno bih knjigu odredio kao zbirku priča i crtica (ne mislim da su u krivu ni zagovornici romana), kao i Fafarikul, s kojim dijeli mnogo toga – od likova, mjesta zbivanja, fragmentarne kompozicije, motiva i tema do svjetonazora. No dok je Fafarikul knjiga o mladima (budućnosti), knjiga Novi kraj govori o roditeljima (prošlosti) nastojeći rekonstruirati minulo vrijeme, život u njemu i ono što se iz njega nosi kao nasljeđe, „prava mjera odnosa“. (1) „Dok je sve dobro i dok su mame žive, djeca ne mare ni za majčinu sadašnjost, a kamoli za prošlost. Kad se pred djecom pak prostre budućnost u kojoj je majčino mjesto prazno, sve iz prošlosti dobiva na važnosti.“ (2) „Cijeli sam život nastojala ne sličiti svojim roditeljima. Otići od njih, i kilometarski i kulturološki. Odbaciti njihovu vjeru, njihove navike, fraze, geste, stavove. Sad sam u središtu svog života, kad shvaćam da je to nemoguće. Jer svaka rijeka ide moru svom.“

Zbirka Novi kraj, melankolična ali i snažna knjiga o zavičaju i zavičajnosti, o prijateljstvima i dobrim ljudima, o brizi za napuštene životinje, o uličnim žanr-scenama i čitanju karaktera na bazenu, nastala je, kaže spisateljica, u jednom od emotivno najtežih razdoblja u njezinu životu: kad je doznala da joj je majka teško bolesna pa je gotovo svaki vikend odlazila autom iz Zagreba u Vitez. Tamo je od majke slušala priče o njezinu životu, bilježila ponešto od toga što bi čula, a ona ju opominjala da o tome ne piše, „to je moja priča“. Jednom je Semezdinu [Mehmedinoviću] ispripovijedala to o majčinu pričanju i svom bilježenju, a on je na to rekao: „Ipak ti to sve zapiši. To jest njezina priča. Ali je sada i tvoja.“ S tri rečenice na tri posljednje stranice knjige nastao je briljantan kraj ove zbirke priča i crtica:

„Kad neka osoba umre, ostaje samo naša priča o njoj.

To je kraj.

Idemo dalje.“