Rasplesani spomenik veza Zagreba i Praga

Jedan je od najvažnijih, ali i najtajanstvenijih graditeljskih spomenika u Zagrebu južni portal crkve svetog Marka o čijim autorima i vremenu nastanka nema suglasja među povjesničarima umjetnosti, no najraširenija je teorija da je portal plod veza Zagreba i Praga te da su ga radili učenici slavnog praškog graditelja Petra Parlera početkom 15. stoljeća. Potkraj 20. stoljeća pojavilo se još jedno djelo kao plod veza Zagreba i Praga, ovog puta u glavnom gradu Češke i svjetski poznato – neobična poslovna zgrada na obali Vltave nalik na plesni par prozvana Kućom koja pleše. Idejni začetnik i jedan od dvojice projektanata češki je arhitekt Vlado Milunić, rođeni Zagrepčanin, koji je najpoznatiju suvremenu prašku zgradu kreirao u tandemu sa svjetski poznatim kanadsko-američkim arhitektom Frankom Gehryjem. Milunić je umro 17. rujna ove godine i tako je sa životne scene otišao istaknuti češki Hrvat, osoba zanimljive biografije. Rođen je u Zagrebu 3. ožujka 1941, a u Češku je došao u burnim okolnostima napetih odnosa SSSR-a i satelitskih zemalja s Jugoslavijom nakon njezina izbacivanja iz socijalističkog bloka 1948. Njegovi roditelji, komunisti i liječnici Atena i Josip Milunić, zatekli su se nakon donošenja Rezolucije Informbiroa u Pragu po povratku s usavršavanja u SAD-u i u sukobu Tita i Staljina stali na stranu sovjetskog diktatora te se aktivno uključili u rad prosovjetske skupine emigranata. Sin Vlado i tri kćeri živjeli su u Zagrebu i poslije u Opatiji, a roditeljima će se pridružiti tek 1956, kada su ih jugoslavenske vlasti napokon pustile, na intervenciju Staljinova nasljednika Nikite Hruščova. Roditelji Vlade Milunića odbijali su ponude da se vrate u Jugoslaviju i tadašnja Čehoslovačka postala im je nova domovina. To je bila tek prva okolnost koja je dovela do nastanka Kuće koja pleše, a ubrzo je slijedila druga. Obitelj Milunić preselila se u zgradu koja je prije nacionalizacije pripadala uglednoj obitelji Havel i u kojoj su živjeli roditelji tada mlada književnika Václava Havela. S Havelom se upoznao i Vlado Milunić, koji je 1966. u Pragu diplomirao arhitekturu te nakon tri godine usavršavanja u Parizu 1969. počeo raditi kao arhitekt, u partnerstvu s kolegom Janom Línekom, s kojim je iduća dva desetljeća uglavnom projektirao zgrade javne namjene.

 Vlado Milunić, Izvor St VM at Czech Wikipedia

Kuća koja pleše Vlade Milunića, dovršena 1996, simbolizira i hrvatsko-češke veze koje stoljećima karakterizira sklad, ali i sposobnost da čak i u teškim vremenima donose vrijedne rezultate / Izvor Wikipedija

Havel je u međuvremenu postao jedan od vodećih čeških disidenata, stekao je i zatvorski staž, a 1986. zamolio je Milunića da mu projektira podjelu stana koji je nakon smrti roditelja naslijedio s bratom Ivanom. Zbog druženja s državnim neprijateljem broj jedan Milunić je bio pozivan na razgovor u tajnu policiju, ali nije klonuo duhom. Havelu je čak radni stol s ležajem od ostatka dnevne sobe odijelio rešetkom kako bi se i kod kuće osjećao kao u zatvoru, no osim šala dvojica prijatelja vodili su i ozbiljne razgovore pa su se jednom dotaknuli i susjedne prazne parcele na kojoj je nekad bila stambena zgrada srušena u američkom bombardiranju Praga 1945. Milunić i Havel počeli su maštati o tome da se ondje sagradi zgrada s kulturnim sadržajima koja bi nastavila niz važnih kulturnih objekata koji se protežu uzduž Vltave. Tada je to dakako bila utopija, ali događaji su išli neplanirano. Havel je 1989. nakon pada komunističkog režima neočekivano postao predsjednik Čehoslovačke i ideja se uz njegovu potporu mogla početi ostvarivati. Milunić je razrađivao plan o kući koja bi bila simbol Baršunaste revolucije i reflektirala atmosferu slobodnog društva i tako je smislio kuću nalik na plesni par. Ideja je dobila odbijenicu stručnjaka, ali našao se investitor, nizozemska tvrtka Nationale Nederlanden te se kao rješenje nametnula ideja da se Miluniću, koji nije bio osobito poznat, kao autor Kuće koja pleše pridruži neki slavni svjetski arhitekt kojega će biti teško odbiti. Igrom slučaja odabran je Frank Gehry iz Los Angelesa, s kojim je Milunić brzo našao zajednički jezik i nakon interkontinentalnog projektiranja 1994. započela je izgradnja Kuće koja pleše, dovršene 1996. Nije postala objekt namijenjen kulturi, nego poslovna zgrada, ali praškim turistima to je svejedno i rado ju fotografiraju. Štoviše, od praških znamenitosti češći su motiv kamera samo Hradčany i Karlov most. Naravno, zavoljeli su je i Pražani.

Miluniću je Kuća koja pleše donijela slavu i nove poslove, ponajprije u Češkoj, ali čak i u Kini, no ne nažalost i u domovini Hrvatskoj. Sudjelovao je na međunarodnom natječaju za uređenje središta Rijeke i predložio da se na delti Rječine izgradi grupa tornjeva koji bi dominirali Kvarnerskim zaljevom, po uzoru na San Gimignano u Toskani, uz središnji park s kulturnim i sportskim sadržajima i plažom uz more. No plan nije prihvaćen pa „hrvatski opus“ Vlade Milunića čine tek idejna rješenja za spomen-ploče u čast Josipa Jurja Strossmayera i Augusta Šenoe postavljene u Pragu na inicijativu Hrvatsko-češkog društva iz Zagreba, koje je posljednjih godina uspjelo zainteresirati hrvatske medije za tu važnu osobu suvremenih hrvatsko-čeških odnosa pa čak i izboriti se za hrvatsko državno odlikovanje, Red Ante Starčevića, koji je Miluniću dodijeljen 2019. Kuća koja pleše s obzirom na ukupne okolnosti koje su kumovale njezinu nastanku i na svoj rasplesani izgled na neki način simbolizira i hrvatsko-češke veze koje stoljećima karakterizira sklad, ali i sposobnost da čak i u teškim vremenima donose vrijedne rezultate. Također, globalna poznatost Milunićeva najpoznatijeg djela simbolički upućuje na hrvatsko-češke veze kao svjetski relevantan fenomen čvrsta prijateljstva dvaju naroda koje ne povezuje zajednička granica, nego brojne vidljive i nevidljive spone građene tijekom povijesti.