O opsjednutosti lažnim optimizmom i materijalnim

Situacija isprva izgleda bizarno. Majka i kći u očito su napetu odnosu, razgovaraju odsječeno i kratko, ali je sve oko njih namješteno kao da su u kakvoj potrošačkoj arkadiji. Kći divlja, majka upada, ritam ne pada, facijalna ekspresija, smijeh i pokreti ne odgovaraju značenjima koja odmah počnu provaljivati iz izgovorenih rečenica. To je, otprilike, stanje koje publika zatječe već u prvim minutama predstave Meso, nastale po tekstu Lane Šarić. Riječ je o koprodukciji zadarskog nezavisnog kazališta Drama plus i tamošnjeg HNK-a, premijerno izvedenoj 3. kolovoza u zadarskom Kazalištu lutaka u režiji Vinka Radovčića i dramaturgiji Karle Leko.

Vizualno, predstava je sklona pretjerivanju,
koketiranju s kičem i karikaturom / Snimio Saša Čuka

Raskorak između viđenog i izgovorenog ukazuje na podtekst, na to kako odnos između majke i kćeri nije nimalo idiličan, ma koliko se one to trudile prikazati. Prikazivanje idile pada na prvom koraku, na samu početku drame. Tekst ne okoliša, a ne okoliša ni režija. Ono što je bilo bizarno u prvim minutama divljačkog smijeha s vremenom postaje scenskim znakovima odvedeno prema još većoj bizarnosti, nekoj vrsti travestije potrošačke ikonografije, tog kapitalističkog mehanizma prekrivanja psihičkog urušavanja trošenjem kako bi se na njega zaboravilo. Tu su popularni plamenci na napuhivanje, štikle i haljine, frenetična plesna glazba, vjenčanica i riža. Falusoidni dijelovi scenografije ukazuju na pozadinu odnosa majke i kćeri, a koji je zapravo, ispod konzumerističke politure, duboko perverzan. Majka, naime, kćeri funkcionira kao svojevrsna svodnica, odgaja je u sustavu vrijednosti u kojem je novac jedina i najvažnija kvaliteta, sve mu treba podrediti, a ljepota, iskrenost, ljubav samo su krinke u utilitarnoj jurnjavi za dohvaćanjem tog materijalističkog boga „za bradu“. Istina je sumorna i mučna, a kći svedena na meso, dehumanizirana, pretvorena u stroj za financiranje potrošačkih prohtjeva dviju žena. Unutarnje urušavanje, spretno prisutno na sceni od početka, a nikad potpuno eksplicirano, već onako kako to i stvarno obično biva, zapleteno i skriveno fasadom normalnosti i zabave, provedeno je tako poput lajtmotiva kroz dramaturšku strukturu mesa.

Vizualno, predstava je sklona pretjerivanju, koketiranju s kičem i karikaturom. Takva ikonografija dobro podupire tekst, čini da vizualno ponekad nadomjesti, a ponekad uputi na ono što u tekstu nije eksplicirano. Zapravo, dominantno bombastična scenografija (Josip Kresović), kostimi (Anita Goreta), svjetlo (Frane Papić) i pokret (Marin Lemić) čine kontrapunkt tekstu, razotkrivajući ono što on sakriva. Kontrast, iako isprva djeluje nesklapno, u konačnici se pokazuje pogođenim, funkcionirajući u dobru ritmu izmjena prizora i gradiranju bizarnosti, čime se gradi svojevrsna tragikomična atmosfera, rasap osobnosti, ali i društva, koji može potaknuti smijeh, no taj brzo zapinje u grlu, ustupajući prostor mnogo potresnijoj poanti potpuno poremećena sustava vrijednosti koji su majka i kći uspostavile.

Njih dvije igraju Jelena Miholjević (majka) i Iva Kraljević (kći). Miholjevićeva je lik izgradila postupno, s izmjenama od dobre i brižne do užasne strane, čime joj je kreacija na sceni ispala suptilnije i potpunije nego ona Kraljevićeve, koja je kćer oblikovala energično, ali bez osobitih pomaka. Odnos je, ipak, donesen snažno, naglašeno neravnopravno, pojačavajući tako tragiku i nemoć kćerina lika u otporu demonskoj majci.

Meso je predstava koja sve dovodi do krajnosti, ekstrema koji se može činiti namješten, no zapravo je vrlo aktualan i pogađa u srž suvremene dekadencije, opsjednutosti lažnim optimizmom, novcem i materijalnim. Približava je to brehtijanskom tipu kazališta, što je, u doba kada angažman u teatru često biva krinka za prazninu u predstavama koje se angažiranima prikazuju, svakako kompliment i topla preporuka.