Norma Jeane i Marilyn

Ni šest desetljeća nakon još nerazjašnjene smrti oko koje se i dalje pletu brojne pretpostavke i teorije, trajna holivudska ikona i platinasta plavuša Marilyn Monroe ne prestaje intrigirati javno mnijenje diljem svijeta. Ne samo pratitelj(ic)e trač-rubrika i gledatelj(ic)e šarenih šoubiznis-emisija nego i ambicioznije autorice i autore u gotovo svim granama umjetnosti. Štoviše, pogotovo njih, jer praktički ne prođe ni godina, a da netko umjetničkim djelom s Merlinkom kao motivom ne pokuša, a redovito i uspije privući pozornost na objekt svog djela, a svakako i na sebe. Ove godine tako samo na Netflixu imamo priliku pogledati čak dva filma koji tematiziraju nesretnu sudbinu Norme Jeane Mortenson, dokumentarac Zagonetka Marilyn Monroe: Vrpce za koje nikad niste čuli redateljice Emme Cooper i recentnu premijeru Plavuša scenarista i redatelja Andrewa Dominika. A do kraja godine premijeru bi trebao doživjeti i TV-dokumentarac Postati Marilyn (Becoming Marilyn) autorice Michèle Dominici, u kojem bi trajnožareća ikona velikog ekrana trebala biti predstavljena iz njezine vlastite perspektive. Autoričina je nakana da, za razliku od svih onih koji interpretiraju njezin život i sudbinu, istodobno i tragikom i glamurom obilježena glumica i simbol seksepila 20. stoljeća progovori vlastitim glasom.

Plavuša je adaptacija proznog djela, dominantno fikcijskog istoimenog romana američke književnice Joyce Oates / Izvor IMDb

Tom idejom vodio se i Andrew Dominik, zanimljiv novozelandski filmaš koji se tijekom proteklih dvadesetak godina afirmirao kao hrabar autor sklon nekonvencionalnim pričama, u ekranizacijama kojih razvidne artističke pretenzije spretno zamata u naizgled čisto žanrovsko ruho, koje pak efektno obogaćuje mračnijim, tjeskobnijim i prljavijim detaljima. Dominik je i autor kojeg neprekidno privlače intrigantne biografske priče, pa se tako u humornoj krimi-drami Chopper pozabavio likom i djelom drugoga najpopularnijeg australskog odmetnika Marka Choppera Reada, a u vestern-drami Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda ponudio je grubu, snažnu i dokumentaristički uvjerljivu, ali i neobično poetičnu interpretaciju sudbine legendarnog odmetnika. I kad režira dokumentarce, kakav je Još jednom, ali s osjećajem, o finaliziranju mračnog albuma Skeleton Tree Nicka Cavea, nedugo nakon tragične smrti glazbenikova sina Arthura, Dominik iskazuje snažan afinitet za nelagodne i melodramske intimne priče. On u radu često poseže i za zanimljivim proznim predlošcima, pa je u Chopperu adaptirao knjige Marka Brandona Reada, u Ubojstvu Jesseja Jamesa... roman Rona Hansena, a u gangsterskoj drami Ubij ih nježno roman Cogan´s Trade Georgea V. Higginsa.

I Plavuša je adaptacija proznog djela, dominantno fikcijskog istoimenog romana američke književnice Joyce Carol Oates. Premda jest riječ ponajprije o fikciji, koja se prema riječima same autorice ne smije smatrati biografskim djelom, zbog brojnosti biografskih detalja i sočnih epizoda iz života Norme Jeane malotko se osvrće na to upozorenje. K tome, upravo su sočni detalji i njihov izravan prikaz – tu su i dvije razmjerno eksplicitne scene seksa, od kojih jedna s Johnom F. Kennedyjem – ono zbog čega se o filmu ponajviše i govori, zbog čega se osporava.

U izvedbi Andrewa Dominika, a može se pretpostaviti da je tako i u romanu na kojem se film temelji, Marilyn Monroe prikazana je kao tragična, autodestruktivna i doslovce podvojena osoba. Tijekom filma ona je naizmjence Norma Jean i Marilyn, od traumatičnog djetinjstva uz psihotičnu majku Gladys (odlična Julianne Nicholson) preko manje ili više glasovitih i(li) kultnih filmova u kojima je glumila te nesretnih brakova, do smrti na krevetu u kući u kojoj je živjela sa psićem. Pritom je u segmentima u kojima je gledamo kao Normu Jean fotografija u boji, jer tada je protagonistica prava i autentična osoba, dok je u segmentima u kojima je Merlinka fotografija crno-bijela, dijelom u skladu s njezinim pretvaranjem da je netko i nešto što nije, a dijelom u skladu s filmovima u kojima je nastupila i koje je ključno obilježila. Psihičko, a donekle i psihofizičko propadanje djevojke i žene koja je čitav život čeznula za ocem kojeg nikad nije upoznala, i koja je u svim u filmu neimenovanim muževima, od Jamesa Doughertyja preko Joea DiMaggija do Arthura Millera, tražila „taticu“, prikazano je dojmljivo, s mnogo stila i artističkog odmaka. Psihofizički su je zlostavljali praktički svi, od majke preko sinova Charlieja Chaplina i Edwarda G. Robinsona do DiMaggija, koji nije razumio njezinu nesreću. Jedino je s Millerom, sugerira film, bila sretna. Čitavog je života bježala od svog filmskog lika, od seksepila djevojke s duplerice koji ju je presudno odredio, kao i od toga da je svi neprekidno iskorištavaju, i u tom bijegu tonula sve dublje u ponor beznađa i autodestrukcije. Ana de Armas s osjećajem za nijanse utjelovljuje sva njezina duševna i tjelesna stanja, a sličnost glumice s Marilyn Monroe ponekad zapanjuje, osobito u rekreiranim najpoznatijim fotografijama i sekvencama znamenitih filmova, od Ne moraš kucati, Niagare i Muškarci više vole plavuše (Majmunska posla Howarda Hawksa preskočena su) do Kako se udati za milijunaša, Sedam godina vjernosti (sa znamenitom scenom iznad otvora za ventilaciju) i Neki to vole vruće.

Djelo Andrewa Dominika jest pretenciozno i možda odveć artistički usmjereno, katkad i na rubu eksperimentalnog filma, te možda preko nekih važnih detalja i epizoda prelazi površno, no svakako nudi zanimljiv pogled na ženu koja se izgubila u paklu podvojenosti i nesreće.