Multiverzumska igrarija

Dva ovelika oblutka, sivkasti i smećkasti, uspravno stoje na šljunčanoj visoravni, uz rub velikog kanjona koji se proteže dokle oko seže. I razgovaraju. O smislu života, pojednostavnjeno rečeno. Prizor je klasično raskadriran odmjerenim izmjenama totala, dvoplana i krupnih planova. Dijalog nepomičnih kamenova – koji predstavljaju jednu od inkarnacija majke i kćeri, protagonistica filma – ne čujemo, ispisan je u slici, a zvučno je praćen tek nejakim hukom vjetra. Traje gotovo dvije i pol minute. Netom prije toga kratak odsječak strelovite, jedva čitljive izmjene kadrova, svojevrstan, može se i tako shvatiti, prikaz vizije, unutarnje borbe glavne junakinje, koja se upravo sukobljava s predstavnicima zakona. Oba prizora uvelike eksperimentalnoga izraza i duha nedvojbeno odaju da filmaši itekako računaju na sklonost, volju i sposobnost gledatelja za prihvaćanje i usvajanje naglašeno stiliziranih zamisli, postavki i rješenja, kao u kakvu ostvarenju koje bismo očekivali u programu festivala eksperimentalnog filma kao što je – u nas, primjerice – 25 FPS. Autori slikopisa namijenjenih zabavi široke publike obično ne čine takve iskorake. Odnosno, široka publika obično ne hrli gledati takve filmove, osobito ukoliko sadrže mnoštvo prizora apstraktno asocijativnoga duha, a da k tomu nisu pregledno i razumljivo objašnjeni.

Sve u isto vrijeme (Everything Everywhere All At Once, 139 min, 2022) redateljsko-scenarističkog para Dana Kwana i Daniela Scheinerta – to im je drugi cjelovečernji igrani film; prvi je bio Švicarski vojnik (Swiss Army Man, 2016) – obiluje izrazito nerealnim, logičko-zdravorazumski jedva dokučivim skokovima, preokretima, saltima, vratolomijama. Nemalo se, doduše, verbalno pojašnjava, no posrijedi su toliki slojevi i zamrsice da će malo koji gledatelj uistinu razumjeti više od toga da se radnjom, eto, otvaraju, susreću, prožimaju razni (usporedni) svemiri, univerzumi, oni iz danas popularnog pojmovnika multiverzuma ili višesvemirja. Ipak, unatoč gustoj neproničnosti, komedija akcijske fantastike Sve u isto vrijeme ostvarila je visoku gledanost i postala jedna od zapaženijih ovogodišnjih komercijalnih uspješnica te bruto zaradom većom od 100 milijuna dolara komercijalno najuspješniji film američke nezavisne distribucijske tvrtke A24. Dotad je, sa zaradom od 80 milijuna dolara, to bio film strave Naslijeđeno zlo (Hereditary, 2018) Arija Astera.

U središtu priče američka je obitelj Kineza, vlasnika praonice rublja u Dolini San Fernando, danas. Glavnu riječ vodi odlučna majka Evelyn (Michelle Yeoh), dobrodušni otac Waymond (Ke Huy Quan) doima se mekušcem, buntovna kći Joy (Stephanie Hsu) kući dovodi djevojku Becky – što majka, usprkos dobroj volji, ne uspijeva prihvatiti – a velik stres u međusobnim odnosima izaziva činjenica da se nad njihovom radnjom upravo vrši porezni nadzor. Baš za razgovora sa strogom poreznom inspektoricom Deirdre Beaubeirdre (Jamie Lee Curtis), koji ne sluti na dobro, Evelyn će doznati da članovi njezine obitelji nisu oni, već bića iz drugog svemira, Alfaverzuma, a da je baš ona izabrana kako bi spasila multiverzum od iskonskog zla koje otjelovljuje njezina kći, odnosno Alfaverzumovo biće Jobu Tupaki. Uslijedit će brojne peripetije i zavrzlame usporednih zbiljskih, mogućih i spekulativnih bivstvovanja, sudbina, postojanja istih osoba u različitim – dvojnim, trojnim, višestrukim – egzistencijalnim izdanjima, mahom u znaku razvedeno koreografiranih borbi istočnjačkog stila, uglavnom potkrijepljenih humorom, pretežno onim što ga nazivamo pučkim. Oku privlačno, šareno, vatrometno. Bez dvojbe u ruhu zabave, ali ne bez težnje za mogućim širenjem vidika izvan ustaljenih shvaćanja o opstojanju svijeta u kojem živimo. Istovremeno i iz začudnog gledišta razmatrajući razmjerno tipična, većini poznata trvenja i nerazumijevanja među supružnicima te roditeljima i djecom.

Koliko će pojedinom gledatelju biti jasno, ovisi, dakako, i o njemu samu, iako se čini da su se Kwan i Scheinert više potrudili oko opće atraktivnosti cjeline negoli oko preglednosti priče i razložnog predstavljanja svjetonazorskih ideja. No riječ je o djelu popularne kulture, umjetnosti-zanatu snimki u pokretu, a ne o znanstvenom radu. Utoliko, zar ne, nije teško cijeniti nagnuće ka slikovnoj uzbudljivosti i kinetici, koja i jest u srži tog audiovizualnog medija. Ako i jest predug i kaotičan, možda i s viškom ornamenata, Sve u isto vrijeme unutar tzv. srednje struje zaneseno igrački iskušava i predočava mogućnosti koje se uobičajeno drže odveć zahtjevnima i nezanimljivima nespecijaliziranom gledateljstvu.