Kosti domovine

„Vaš jubilej me opet sjeća koliko sam ostario! Ne vjerujem nikako da sam star, kad se slučajno u ogledalu vidim, pa ugledam sijedoga starca – zgražam se kad mislim da sam ja to!“ Te je sentimente u povodu 25 godina službe Ćire Truhelke u sarajevskom Zemaljskom muzeju u austrougarskoj Bosni s njim podijelio njegov „prijatelj i kum“, negdašnji njegov učitelj, Izidor Kršnjavi. Četrnaest godina poslije, 1925, prolazeći dijelom Zagreba koji je nazvao središtem prosvjete, potezom od tadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice (današnjeg Hrvatskog državnog arhiva), obrtne škole i muzeja, pa do zgrade sveučilišta i kazališta, Truhelka je u sebi osvijestio da taj veliki „kulturni vijenac kakvog nema nigdje u svijetu osim u malom Zagrebu“ svoju egzistenciju duguje u velikoj mjeri upravo Izidoru Kršnjavom. Nekoliko dana poslije piše iz Osijeka „presvjetlom gospodinu kumu“.

Na godišnjicu Velikog potresa 1884. godine posvećena je palača Akademije te je svečano otvorena njezina Galerija slika, a tim je povodom Truhelka objavio prilog u dnevniku Pozor i niz feljtona u tjedniku Vienac.

„Čitam u ovdašnjim novinama, da slavite svoju osamdesetgodišnjicu, pa se i ja kao Vaš stari đak, koji Vam zahvaljuje toliko dobra, pridružujem čestitarima, koji Vam od svega srca čestitaju na toj rijetkoj slavi i žele, da Vam Bog udijeli svaku sreću, te da Vas ona i dalje prati do skrajne granice ljudskog života.“

Kuferaši za hrvatski
znanstveni probitak

Svoju skrajnu granicu ljudskog života Ćiro Truhelka dosegnuo je prije upravo osamdeset godina, napokon u Zagrebu za kojim je čeznuo gotovo čitavog života, od kojega je većinu proveo u Sarajevu. Prst sudbine koji ga je vezao za njegova učitelja Izidora Kršnjavog, s kojim je gajio doživotno prijateljstvo, epistolarnim putem kada drukčije nije bilo moguće, vezao ga je i za Sarajevo i austrougarsku Bosnu, za tamošnji Zemaljski muzej, koji je opisao „prevelikim za Bosnu i tijesne prilike u kojima Bosna živi“. Hir sudbine ga je tako, kao Sarajliju, vezao i za Miljenka Jergovića, koji je Ćiru Truhelku svrstao u sebi omiljenu kategoriju kuferaša – svojevrsnih austrougarskih karijernih putnika namjernika koje on, ipak pogrešno, opisuje gotovo kao anacionalne. Truhelkina obitelj doista može poslužiti kao primjer kozmopolitizma Austro-Ugarske Monarhije. Ćirin otac, Antun, bio je učitelj iz Češke koji se doselio u Hrvatsku radi namještenja (kuferaš) te je tamo oženio Mariju Schön, Njemicu iz Mađarske. Poslije su stoga Truhelkini u sebi ujedinili austrijski, češki, mađarski, hrvatski i bosanski (orijentalni, turski) imaginarij. Ipak, svaku iluziju anacionalnosti odbacuju tragovi prošlosti koje nam je ostavio Ćiro Truhelka, poput osnivanja hrvatskog kluba u Sarajevu te njegov živi interes za politička zbivanja u Hrvatskoj kao i smjer kretanja hrvatske kulture koju je i sam oblikovao svojim radom. Poseban trn u oku njemu i Kršnjavom bio je Vlaho Bukovac, koji je, riječima Kršnjavog, „prava nesreća za naše mlade umjetnike, jer ih na švindelsko fušanje navadja, a što sâm u poslednje vrieme radi čisti je ‘Kitsch’“.

Izvor: HR-HDA-835. Truhelka Ćiro, 9.1. Atelier Schädler, Ćiro Truhelka, oko 1900.

Ono što je Ćiro Truhelka radio u svome životu nikada nije bilo nazvano kičem, ali je postalo svojevrsna tema prijepora kada su se javili njegovi nasljednici na poziciji u Zemaljskom muzeju te zanijekali i omalovažili njegov rad. Dolaskom 1990-ih stigla je i obrana rada i života Ćire Truhelke u analizama, prvenstveno Nives Majnarić Pandžić, ali i izdanju zbornika radova nastala na temeljima pedesete obljetnice njegove smrti koju je obilježila Matica hrvatska. „Matičari su mi poručivali, da je radnja preznanstvena, prevelika, niveau hrvatske naobrazbe da je još prenizak, i da radnju preradim.“ Truhelkine riječi Kršnjavom sugeriraju visoku razinu znanstvenog integriteta, jednako kao što to sugeriraju i nalozi upravitelja Kallaya Mommsenu i, poslije, Thallóczyju za ocjenu znanstvenog rada u Bosni. Oba puta ocjena je bila pozitivna. Svojevrsnu revalorizaciju i obranu rada Ćire Truhelke pruža i spomenuti Miljenko Jergović iako ga koristi, ipak, u druge narativne svrhe. Nužne obrane njegova lika i djela, dakle, ima sasvim dovoljno.

Domovina je za žive

Da se nije nikada pomirio sa životom u Sarajevu, svjedoče njegovi opetovano eksplicirani planovi i želje o povratku u Zagreb. Samo da se djeca osove, samo da se financijska situacija poboljša, razlog za razlogom i čežnja se pretvori u život. Trideset i pet godina poslije, malo nakon Prvoga svjetskog rata, piše svom dobrom Kršnjavom da ne može pronaći smještaj u Hrvatskoj. „Danas osim par sretnih starosjedilaca u Hrvatskoj kao da samo ratni lihvari i tuđi izmet konjekturista imade pravo na ljudsko živovanje, a kulturnim radnicima nema mjesta ni na buništu. … ako mi u domovini nema živu mjesta, nema mi mjesta ni mrtvim kostima.“ Za razliku od Preradovićeva bezuvjetnog nacionalizma, Truhelkin je dolazio s uvjetom. Domovina je za žive! Pišući iz pozicije čovjeka koji je doživio narodno oslobođenje, ali je pritom ostario provevši 35 godina u Bosni, iz pozicije čovjeka zgađena prijenosom kosti velikog pjesnika „da se istakne par aranžera, koji bi inače morali ostati nezapaženi za kulisama – nule, kojima bi pjesnikovo ime kao jedinica imalo davati neku vrijednost“, ostaje moralni svjetionik koji „shvaća duboku poeziju Preradovićevog putnika i gorku ironiju onog svečanog prenosa kostiju“. Nešto što hrvatski branitelji zasigurno osjećaju jednakom dubinom, sličnim ogorčenim sentimentom.

Gdje su ruke tvoje majke

Sad da skupe suze sina?

Gdje koljeno, da počine,

Da si teško brjeme skine?

Gdje je tvoja domovina?

(Petar Preradović, Putnik)

Na koncu mu se ostvarila dugogodišnja čežnja.

* * * *

Tko je bio Ćiro Truhelka? 

Ćiro Truhelka rodio se u Osijeku 1865. S očeve strane bio je Čeh, dok je majka bila Njemica iz obitelji koja je generacijama živjela u Mađarskoj. Studirao je povijest i povijest umjetnosti. Kao student počinje surađivati sa Strossmayerovom galerijom, gdje poslije postaje i kustos. Dobiva posao ravnatelja Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, gdje je između ostalog pokrenuo izgradnju nove zgrade.

Na istraživačkom području posebno se bavio stećcima i arheološkim iskapanjima. Usavršio je tehniku uzimanja otisaka. Između ostalog istraživao je područje Glasnice, Gorice kraj Posušja, otkopao ranokršćansku baziliku u Zenici, istraživao lokalitete u dolini Lašve i oko Stoca, srednjovjekovno Jajce. Dio svojeg istraživanja posvetio je i bosanskoj crkvi. Putovao je Europom, upoznavao Europljane s povijesnom ostavštinom Bosne, u ono doba gotovo potpuno nepoznate, a organizirao je i znanstvene skupove u Sarajevu kako bi povećao vidljivost arheoloških otkrića.

Neko vrijeme radio je kao profesor na Filozofskom fakultetu u Skopju.

Politički je bio pravaš, što se djelomično odrazilo na njegovo nasljeđe, jer je prešućivan u socijalističkoj Jugoslaviji. 

Od njegovih znanstvenih djela možemo navesti: Prethistoričke gradine na Glasincu (1891), Katakombe u Jajcu; Sojenica u Donjoj Dolini (1903), Nalazi brončane dobe iz Tešnja i okolice (1907). Ostala djela obuhvaćaju mu knjige: Kraljevski grad Jajce (1904), Kulturne prilike BiH u doba prehistoričko (1914), Starokršćanska arheologija (1931), Studije o podrijetlu (1941) i Uspomene jednog pionira (1942). Preminuo je u Zagrebu 1942.