Konjanici ban Jelačić i kralj Tomislav

U Zagrebu, kao i u mnogim drugim gradovima, ima konja i jahača. Spomeničkih, dakako. Najpoznatiji su oni koji na sebi vječno (ili dok ih tko ponovno ne smakne) nose neke znamenite ljude, mahom vojskovođe i/ili vladare (vladarice baš i nisu ovjekovječene kao jahačice). Vladarska su kipa u Zagrebu dva – kralju Tomislavu i banu Jelačiću. Ostala dva odnose se na istu osobu, sv. Jurja u borbi sa zmajem. Što je zajedničko svim tim kipovima? To što je jahač u svim situacijama pobjednik (u onome čime se bavio).

Oba naša vladara jahača na pijedestalu prolazila su kroz svojevrsnu kalvariju – ili dok još nisu bila ni postavljena ili kad su bila, pa ih je trebalo smaknuti. Svim takvim događajima uvijek, naravno, kumuje politika. Uostalom, ona i odlučuje komu će se spomenik podići, gdje će stajati, koliki će biti, tko će ga izraditi, a i tko će ga platiti. Da je tako, i sama sam se uvjerila kad sam u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu vidjela bistu pjevačice koju njezin kipar nikada uživo nije vidio, nego je djelo radio po fotografiji! Dakako, u isto vrijeme bilo je još mnogo njezinih suvremenika koji su je mogli portretirati mnogo vjernije, no odlučila je stranačka iskaznica dvorskoga kiparskog izvođača.

Ban danas ne prijeti Mađarima nego sabljom domahuje nekom neznancu na jugu / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Spomenik banu Josipu Jelačiću na glavnom zagrebačkom trgu otkriven je 16. prosinca 1866. godine, sedam godina nakon banove smrti (rođen je 1801. u Petrovaradinu, a umro 1859. u Zagrebu). Stajao je nasred trga i bio je okrenut prema sjeveru. Naravno, Mađarska je sjeverno od Hrvatske, pa ni smjer isukane banove sablje nije slučajan. S Mađarima baš i nismo odvajkada u prijateljskim odnosima, koliko god današnje Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH guralo misao da su Hrvati i Mađari poput braće. Znamo da je i posljednji hrvatski kralj Petar Svačić (Snačić) poginuo upravo u jednoj od bitaka s Mađarima, onoj na Gvozdu 1097. godine, pa se ta gora po njemu danas i zove Petrova gora. Jelačić je imao nemalu ulogu u gušenju mađarske revolucije 1848, no iz iste je godine i njegov proglas o ukidanju kmetstva, pa svatko može izabrati razlog zašto je ta godina na postolju banova kipa. Stari su se Zagrepčani redovito sastajali pod repom (konja na glavnom gradskom trgu), što je nekoć imalo više smisla nego danas, kad opet želimo „obnoviti tradiciju“. Naime, nekadašnje sastajanje pod repom značilo je da su se ljudi sastajali na platou u samom centru toga trga, pa ih se vidjelo sa svih strana, a danas, kad kip gleda na jug, pod repom znači već gotovo u prolazu (Harmica), što je više-manje skriveno sa svih strana.

Ban je lijepo stajao na svojem mjestu do kraja Drugoga svjetskog rata, kad se borba više nije vodila protiv Nijemaca, ali jest protiv nekih ljudi iz hrvatske povijesti, pa je omraza zahvatila i toga brončanog konjanika. Spomenik je pod okriljem jedne noći 1947. trebao nestati, kao i njegovo postolje. Da nije bilo dalekovidnoga muzealca Antuna Bauera, koji je dijelove rastavljenoga kipa spremio u podrum Gliptoteke, taj bi brončani konjanik zauvijek i nestao. Postolje je sravnjeno sa zemljom. Kasnije su studije pokazale od čega je bilo izrađeno (kamen iz Moslavine), pa je ponovno podignuto. Autorstvo kipa pripisuje se njemačko-austrijskom kiparu i ljevaču Antonu Dominiku Fernkornu (1813–1878), premda je kip djelo radnika njegove radionice, a Fernkorn ih je samo nadzirao. Posao je i dobio preko svoje ljevaonice, u kojoj su se od topova lijevali mjedeni dijelovi za budući spomenik, pa mu je Bečki dvor povjerio cijeli posao. Kip je ponovno postavljen na svoje mjesto 1990, ali ban više ne prijeti Mađarima, našim sudruzima u Uniji, nego domahuje sabljom nekom neznancu na jugu.

No dok jednom ne omrkne, drugom ne svane. Na trgu ispred Glavnoga kolodvora još je od 1940. stajalo postolje za kip kralju Tomislavu, no on je postavljen tek 1947. Kip je rad Roberta Frangeša Mihanovića (1872–1940) i prolazio je, kao i reljefi, kroz političku kalvariju četiriju režima. O tome se sve moglo pročitati na panoima oko spomenika, no kad god sam čekala tramvaj ispred spomenika, nikad nisam vidjela da ih itko čita. Sada da to tko i poželi, više ne može. Panoi su jednostavno nestali. Okolo se na travi izležava domaća mlađarija, strani turisti i sve brojniji inozemni radnici, koje hrvatska povijest ne zanima. Što je briga umorne Pakistance i Nepalce za našega kralja? Što je on njima? Oni se na travi žele tek malo odmoriti od naporna rada ili nesnosne vrućine. Kip kralju Tomislavu (iz kuće Trpimirovića) trebao je biti postavljen 1925, o 1000. godišnjici proglašenja Tomislava kraljem, no kipar je dobio narudžbu za kip tek 1928. Na njemu je radio deset godina. Spomenik je u listopadu 1947. postavljen na već podignuto postolje i kao kompenzacija što je nekoliko mjeseci prije uklonjen „kontrarevolucionar“ ban Jelačić s Trga Republike. S kralja Tomislava skinut je prvotni natpis koji bi u novije vrijeme mogao biti nepoćudan, pa je na njegovo mjesto stavljen samo hrvatski grb i godina 1925. Reljefi Ivana Sabolića Hrvatska mornarica i Želimira Janeša Pomirenje (Srba i Bugara) doslovno trunu u dvorištu palače Grlečić-Jelačić na Markovu trgu 9 (a palača samo što se nije srušila). Na spomenik su 1991. vraćeni Frangešovi reljefi. Spomenik je u svojoj povijesti izazvao tolike kontroverze, tipične za vječno nezrela društva. Od te bolesti bolujemo i danas (ili pogotovo danas).

Na poučnim panoima vidjela sam i ono što nikad prije nisam: razglednicu koja na tom velikom postolju od 1945. pokazuje zvijezdu petokraku. Ona je i dočekala kralja Tomislava 1947, nakon čega je zauvijek nestala. Naša posla, gore pa dolje.

Mašala!