Je li žanrovska književnost uvijek trivijalna?

Da su krimići i danas jedan od najpopularnijih žanrova, jasno je čim uđete u bilo koju knjižaru. Svaka od njih ima zaseban odjeljak posvećen takvim knjigama, a među dvanaest najprodavanijih djela 2021. u Hrvatskoj tri su krimića. Statistike Knjižnica grada Zagreba također govore o velikoj potražnji za krimićima. No kada se odlučite za čitanje knjige koja pripada tom žanru, problemi kao da tek počinju. U poplavi takvih djela vrlo je teško pronaći ona koja su zaista „dobra književnost“.

Zabavni, ali manje vrijedni romani

Još od utemeljenja žanra u 19. stoljeću s Edgarom Allanom Poeom i Conanom Doyleom, kriminalistički su romani stekli iznimnu čitanost, ali su dugo pripadali tzv. zabavnoj književnosti, za razliku od „visoke“, unutar koje se pišu doista vrijedna književna djela. U tom su smislu krimići, kao žanr s jasno određenim pravilima kako pisanja tako i recepcije, dugo smatrani manje vrijednim romanima. Kada je postmodernizam srušio oštru granicu trivijalne i visoke književnosti, to je s jedne strane dovelo do ozbiljnijega shvaćanja složenosti kriminalističkog žanra, a s druge do niza novih problema. Jedan je od njih i hiperprodukcija krimića, što onda znači i raslojavanje nekad relativno homogena žanra, pa tako danas postoji niz podžanrova kriminalističke književnosti: od tradicionalnih potraga za ubojicom, preko trilera, psiholoških trilera i skandinavske varijante žanra do romana zabavljenih forenzičkim aspektom rješavanja ubojstava. Svima je pak zajednička podjela na „prosječne“ krimiće i iznimna ostvarenja. U velikom broju krimića koji su u nas objavljeni posljednjih godina ima i doista vrhunskih ostvarenja, koja ćemo pokušati prikazati prema podžanru kojem pripadaju.

Whodunit

Usprkos svim mijenama kriminalističkog romana, i danas se pišu „standardni“ krimići, dakle romani koji uglavnom počinju umorstvom, a radnja prati otkrivanje ubojice. Takav tip krimića engleska terminologija naziva whodunit i zapravo ga je vrlo teško vješto napisati. To je čak dvaput pošlo za rukom engleskoj autorici Lucy Foley s romanima Lovačka družina (Mozaik knjiga, 2020) i Popis uzvanika (Mozaik knjiga, 2021). Oba djela pisana su po istom, za autora vrlo zahtjevnu obrascu tzv. zagonetke zaključane sobe. Nije riječ o doslovno zaključanoj sobi, nego metafori za roman u kojem se ubojstvo događa unutar jasno ograničena prostora, što znači da ubojica mora biti jedan od ljudi koji tom prostoru pripadaju. U Lovačkoj družini deset tridesetogodišnjaka koji su zajedno studirali na Oxfordu sastaje se u malom hotelu na osami u škotskim brdima kako bi zajedno dočekali novu godinu. U hotel dolaze 30. prosinca, a onda ih snježna oluja odsječe od ostatka svijeta. Na Novu godinu jedan od njih je nađen mrtav. No to još nije najgore: ubojica mora biti jedan od njih. Lucy Foley majstorski vodi liniju radnje od veselog susreta prijatelja, preko polagana rasta nejasne napetosti među njima do kulminacije pronalaska tijela i nužnosti otkrivanja ubojice. Napetost se na pripovjednoj razini postiže stalnom izmjenom pripovjedača, pa tako svako poglavlje pripovijeda jedan od likova. Takva izmjena perspektiva osnova je i Popisa uzvanika. „Zaključanu sobu“ tamo predstavlja mali otok blizu irske obale na kojem jedan bogati i uspješni par odluči proslaviti svoje vjenčanje. Njihovi su uzvanici birani, no niz naizgled malih problema – poput mrlje na vjenčanici koju izaziva mladenkina kuma te kumove zdravice koja baš i nije puna dobrih želja – kulminirat će ubojstvom. Otkrivanje ubojice bacit će drukčije svjetlo na mladence. Oba romana odlične su suvremene obrade obrasca koji je proslavila Agatha Christie. Sama priča uvelike počiva na psihološki nijansiranu suprotstavljanju likova, kao i na kritici obrazaca ljudskog ponašanja, poput održavanja prijateljstva koje odavno ne postoji iz navike te licemjerno sudjelovanje u slavlju ljudi kojima zapravo ne želiš ništa dobro.

Trileri

Za razliku od „standardnog“ krimića, u trilerima se u fabuli naglašava napetost, strah i uzbuđenje. Osobito su popularni tzv. psihološki trileri, koji se oslanjaju na raščlambu psihe likova i motiva njihovih postupaka, pogotovo ako je riječ o ubojstvu. Najbolji je roman tog žanra unatrag nekoliko godina Nijema pacijentica Alexa Michaelidesa (VBZ, 2019), u kojem autor uspijeva povezati zanimljivo pripovijedanje u prvom licu, koje se izmjenjuje s odlomcima Alicijina dnevnika, s neobičnim zapletom. U fabuli važno mjesto ima i grčka tragedija, pa se tako triler povezuje s najboljim djelima tradicionalne visoke književnosti. Sve pripovijeda psihijatar Theo Faber kojeg zaintrigira slučaj pacijentice Alicije Berenson. Ona je optužena da je ubila muža trima hicima iz pištolja. No problem je što otad Alicija nije progovorila: ne brani se, ali i ne priznaje krivnju. Samo šuti. Theo odlučuje sve svoje znanje upotrijebiti da bi je naveo da progovori, što će mu na neki način i uspjeti. Osobita je vrijednost ovog izvanrednog trilera njegov kraj. Sve, naime, završava doista neočekivanim obratom, koji će otkriti kako je samo pripovijedanje djela zapravo vođeno na dvjema, a ne samo na jednoj vremenskoj razini. Složen, zanimljiv i neočekivan zaplet uz neobične likove, uvođenje psihijatrijskih uvida i „štosa“ koji je upotrebljavala i Agatha Christie glavne su odlike ovog iznimnog trilera. Novi roman Alexa Michaelidesa uskoro će objaviti VBZ pod naslovom Djeve moraju umrijeti. I tamo će autor posegnuti za grčkom tragedijom, psihološkom razradom likova i neočekivanim obratom u priči o istrazi ritualnog ubojstva studentice Zoe na sveučilištu Cambridge. Žrtvina teta, psihologinja Mariana Andros, počinje istragu na svoju ruku, iako se nije oporavila od tragične smrti voljenog muža. Iako rasplet donosi neočekivan obrat, djelo u cjelini nije tako uspjelo kao Nijema pacijentica.

Psihološki trileri

Tematika ljeta prisutna je u još jednom vrlo dobru psihološkom trileru, Zadnje što sam vam lagala Rileyja Sagera (Fokus komunikacije, 2019). U ljetnom kampu Nightingale četiri su tinejdžerice nerazdvojne: Vivian, Natalie, Alison i Emma. Jedne se noći prve tri iskradu iz bungalova, a da u noćnu pustolovinu nisu pozvale Emmu. Jutro donosi iznenađenje: djevojčice su nestale bez traga. Nakon petnaest godina Emma – koja je postala slikarica – ponovno posjećuje kamp te pokreće vlastitu istragu koja će rezultirati odgovorom na ključno pitanje: što se one noći zapravo dogodilo? Sager vješto stvara atmosferu napetosti, pa je ovo pravi primjer za ono što se engleski naziva page-turner. Sve je usredotočeno na psihološku razradu, u prvom redu Emme, a onda i drugih djevojčica, a upravo to će i dovesti do rješenja zagonetke, kao i do svojevrsna obrata na kraju romana.

Triler u pravom smislu te riječi djelo je Ruth Ware Okretaj ključa (Mozaik knjiga, 2021). Kako se i očekuje, i tamo postoji ubojstvo, ali temelj je svega zapravo polagano razvijanje vrlo neobične atmosfere nelagode i straha. Kada Londončanka Rowan Caine dobije posao dadilje kod bogate obitelji u planinama Škotske, oduševljena je plaćom, ljubaznošću obitelji te golemom „pametnom“ kućom. Velebno zdanje na osami potpuno je kompjuterizirano, što Rowan najprije čudi, a onda počinje i plašiti. Kad ostane sama s troje djece, u kući se počnu događati neobjašnjive stvari koje izluđuju dadilju, baš kao i povremeno neobično ponašanje djevojčica. A onda jednu od njih nađu mrtvu. Rowan je optužena i osuđena na smrt, iako tvrdi da je nevina. Kraj romana donosi konačno razrješenje u obliku neočekivana obrata. Već i samo ime Okretaj ključa sugerira da je riječ o postmodernističkoj preformulaciji Okretaja zavrtnja Henryja Jamesa. Roman Ruth Ware u osnovi pripovijeda istu priču kao i Jamesovo djelo, ali sve prebacuje u suvremenost i stvara pravi krimić, u kojem dobivamo i konačne odgovore o onome što se zapravo zbilo. Takvih odgovora u Okretaju zavrtnja nema, pa je možda upravo zato djelo Ruth Ware vrlo dobar triler, ali ipak samo triler, a ne jedno od najvažnijih djela engleske književnosti, poput kratkog romana Henryja Jamesa o jednoj dadilji.

Skandinavski noir

U malom pregledu suvremenih krimića svakako se mora spomenuti važan podžanr, koji se u posljednje vrijeme sve više razvija. To je skandinavski kriminalistički roman, odnosno, kako ga engleska i američka kritika naziva, Scandinavian noir. Naziv sadrži geografsko podrijetlo tih djela: riječ je o autorima iz Norveške, Švedske, Danske i Islanda. No zemljopisni položaj u ovom slučaju uvelike određuje i glavni ton romana: dugotrajna zima donosi izolaciju i mrak, što rezultira turobnom, pa čak i zlokobnom atmosferom, otuda ono noir. Jedan od rodonačelnika žanra, Henning Mankell, autor je i nekih odličnih romana o inspektoru Kurtu Wallanderu, poput Čovjeka koji se smiješio (Mozaik knjiga, 2020). Wallandera u tom romanu za pomoć zamoli prijatelj odvjetnik, koji smatra da je smrt njegova oca sumnjiva, iako je proglašena prirodnom. Nakon nekoliko dana inspektor saznaje da je odvjetnik ubijen te kreće u potragu za odgovorima. Njegova istraga prati obrazac „standardne“ policijske procedure, no sa skandinavskim „štihom“: umorstva se događaju na zaleđenoj cesti, po mraku, u gustoj magli, koja kao da onemogućuje pravilno rasuđivanje. Osobitosti švedske klime podcrtavaju mračnu radnju, a u njezinu je središtu istražitelj koji, iako pripada policiji, funkcionira kao autsajder. Mankell je stvorio tip krimića koji pripovijeda složenu fabulu i malo-pomalo razrješava početnu zagonetku, pri čemu kritika suvremenih pojava u društvu, poput nemorala i pohlepe, ima važnu ulogu.

U tom je smislu i Jo Nesbø – vjerojatno danas najpopularniji autor skandinavskog krimića – stvorio i svog inspektora Harryja Holea. No dok su neka njegova starija djela, poput Šimiša i Leoparda, doista izvrsni složeni krimići s tendencijom kritike suvremenog društva, njegov zadnji roman, Kraljevstvo (Fokus komunikacije, 2020) slabije je ostvarenje. Vrlo su dobri romani Larsa Keplera, što je pseudonim bračnog para Alexandre Coelho Ahndoril i Alexandera Ahndorila. U Hipnotizeru iz 2009. javlja se po prvi put inspektor Joona Linna, a Dvostruki čovjek (Fraktura, 2021) njegov je osmi slučaj. Složena fabula pokušava riješiti slučaj otete šesnaestogodišnje Jenny Lind, za koju se smatra da je oteta blizu škole i odvezena u tegljaču poljske registracije. Inspektor Linna suočava se ubrzo s nizom smrti mladih žena te počinje utrku s vremenom sa serijskim ubojicom. Kao i drugi romani Larsa Keplera, i ovaj je page-turner, mračan, napet i zanimljiv, ali nije za svakoga zbog detaljnih opisa mučenja žena. Ti jezivi opisi nisu sami sebi svrha. S jedne su strane dio radnje te se u skandinavskim krimićima dosta često javljaju, dok su, recimo, u „standardnom“ krimiću gotovo nezamislivi. S druge strane, ti opisi nasilja upozoravaju na nasilje u društvu i odnos prema ženama te tako prelaze granice knjige koja ih sadrži, a Dvostruki čovjek gotovo da postaje društveno angažirana literatura. No u prvom je redu dobar kriminalistički roman, iako vrlo mračan, te njime zaključujemo pregled krimića iz naših knjižara.