Iredentizam je postao vladajuća ideja Italije

Desničarski savez predvođen postfašističkom strankom Fratelli d’Italia (Braća Italije, FdI) imat će apsolutnu većinu u obama domovima talijanskog parlamenta. FdI, desničarska populistička Lega i konzervativna Forza Italia osigurale su 112 od 200 mjesta u Senatu i 235 od 400 mjesta u Zastupničkom domu na izborima 25. rujna, prema brojkama koje je objavilo talijansko Ministarstvo unutarnjih poslova.

Nacionalistički proboj u Italiji dolazi nedugo nakon povijesnih rezultata Rassemblement Nationala u Francuskoj i krajnje desnice u Švedskoj – stranaka koje napreduju na pitanju migracija, poteškoćama integracije i napetostima zasnovanim na identitetu. Kako možemo odgovoriti na kulturološke brige i osjećaj društvenog pada, a da ne odustanemo od vrijednosti na kojima se temelji Europska Unija, počevši od solidarnosti? Druge strane više ne smiju zanemarivati ta pitanja. U suprotnom postoji opasnost da će sljedeći još viši nacionalistički valovi odnijeti cijelu ideju Unije nepovratno u zaborav. Europa po drugi put ulazi u neistraženo područje: prvi put je bio Brexit, a sada je riječ o povratku ekstremne ideologije na čelo jedne europske vlade.

Uspon Giorgie Meloni

Nikad prije nijednu vladu u zapadnoj Europi nije vodila desnica nadahnuta neofašizmom koja se otvoreno razmeće antieuropskim skepticizmom i ratobornim nacionalističkim populizmom. Ali činjenica da Europa ulazi u neistraženo područje ne znači da ne može uspostaviti kontrolne mehanizme dok još čeka nekoliko dostava europskog novca. Italija otvoreno skreće krajnjoj desnici, ali Europa mora pooštriti svoje mehanizme kontrole protiv onih koji žele destabilizirati samu EU. Ursula von der Leyen već je odgovorila Talijanima da EU ima alate kojima se može poslužiti i poručila im da pogledaju kako su prošle Mađarska i Poljska. To svakako nije dobar znak ni iz Bruxellesa.

Giorgia Meloni vodit će novu koalicijsku vladu sastavljenu od postfašističkih, nacionalističkih i iredentističkih stranaka / Snimilo Piero Tenagli / ipa-agency.net / PIXSELL

Uostalom, nisu Talijani velikom većinom izglasali povjerenje krajnjoj desnici. Izborni zakon „Rosatellum“ uveden u Italiji 2017, prema kojem se samo trećina zastupnika bira izravno, a ostali se određuju po listama ovisno o učinku stranaka, uvelike je smanjio odaziv birača. Nažalost, taj je zakon samo pojačao sve snažniji trend neizlaženja na izbore. Rezultat je gorak rekord: apstinencija je porasla za oko deset postotnih bodova na više od 36 posto, što je razina bez presedana na parlamentarnim izborima. Zbog nezadovoljstva, gađenja ili rezignacije više od 18 milijuna Talijana odlučilo je ne sudjelovati u ritualu temeljnu za svaku demokraciju. Sama je koalicija u poteškoćama. U Italiji je to uglavnom najžešći kritičar aktualne vlasti koji vrlo brzo dobije golemu potporu, dobije (obično prijevremene) izbore i onda jednako brzo opet izgubi popularnost jer mu stvarnost ne dopušta da održi svoja neostvariva izborna obećanja. Njihova vlada pada i drugi govornik zlatne riječi preuzima vlast i osvaja mase. Dvojica nacionalističkih koalicijskih partnera Giorgie Meloni već su doživjela takvu sudbinu: Silvio Berlusconi, osnivač Forza Italia, i Matteo Salvini, vođa strogo antiimigracijske Lege. Ništa ne jamči da će Giorgia Meloni završiti jednako.

Gospođa Meloni neskriveno je simpatizirala lik i djelo talijanskoga diktatora Benita Mussolinija, a dugo je isticala i oznake tipičnoga talijanskoga iredentizma. Posebno se to odnosi na Hrvatsku. Tako je prilikom ulaska Hrvatske u EU Giorgia Meloni govorila kako treba spriječiti hrvatsko članstvo sve dok Hrvatska ne vrati svu imovinu esulima (Talijanima koji su napustili Hrvatsku nakon poraza fašizma) i spominjala „povratak“ cijele Istre, Rijeke i Dalmacije Italiji. Ta retorika na talijanskoj sceni nije nova, ali se Melonijeva pojavila tek 2014. na čelu FdI-a zajedno s nekadašnjim vođom profašističke mladeži Talijanski socijalni pokret Ignaziom La Russom i Guidom Crosettom. Od 2020. predsjednica je Europske konzervativne i reformističke stranke koja na europskoj razini okuplja populističku desnicu, neofašističke i euroskeptične stranke te stranke društvenog konzervativizma. Kao i u drugim pokušajima okupljanja europske desnice, ni taj klub nije uspješan jer je riječ o programski vrlo različitim strankama, a često i nacionalistički suprotstavljenim. Među inim, Melonijeva je strastveno orijentirana prema negaciji povijesti i njezinoj reviziji prema iredentističkim načelima.

Povijest talijanskog iredentizma

Talijanski iredentizam nije nova stvar. Nastao je u 19. stoljeću nakon što je Giuseppe Garibaldi spojio razne talijanske državice u jednu Kraljevinu Italiju, koja je nakon Drugoga svjetskoga rata postala republika. Tada su novopečeni talijanski nacionalisti htjeli pod jednom kapom okupiti sve Talijane, kao i područja na kojima su u tom trenutku živjeli. Osim Korzike i Malte, tražili su i Nicu, Savoju, jonske otoke, Ticino, a ponajviše područja pod vlašću Austro-Ugarske: Istru, Julijsku krajinu, Trst, Rijeku, cijelu Dalmaciju s Bokom kotorskom te Južni Tirol. Na većini tih područja Talijani su bili manjina, što ih nije sprečavalo tražiti maksimalne teritorijalne ustupke. Stoga su napori Italije u Prvom svjetskom ratu bili usmjereni upravo prema tim krajevima, a među onima koji su se oštro suprotstavljali bila je i elitna lička postrojba jelačićevaca. Veliku većinu traženog Talijani su dobili tajnim Londonskim ugovorom kako bi se Italija pridobila na stranu Antante.

Slijedilo je razdoblje fašizma koji je donio trajno sjećanje na diktaturu, zatvaranja, logore, ubijanja, progonstvo. Hrvatski jezik trebao je biti zatrt, a Hrvati su bili toliko uplašeni da ne progovore materinskim jezikom da se i danas mogu pronaći starije generacije u Istri i na kvarnerskim otocima koje govore talijanski jer su ih roditelji tako učili. Korijeni antifašističkog pokreta u tim dijelovima domovine doista nisu bili komunistički, već isključivo protuiredentistički, a tomu je pripomagalo i narodu vjerno katoličko svećenstvo. Kraj Drugoga svjetskoga rata doveo je do izgona Talijana, kojem god političkom spektru pripadali, te komunističke okrutne odmazde nad mnogima od njih, koji su završili u fojbama.

Takav kraj talijanskoga iredentizma u našim krajevima danas služi kao povod za nacionalističke ispade. Iskorištena je i „vlada u izgnanstvu“, šačica fašističko-nacionalističkih romantika koji tvore samoprozvane „Slobodne talijanske općine u egzilu“. Tijekom dugih desetljeća pojavile su se ovdje i ondje, da bi 2001. došle u područje nacionalne važnosti jer je talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao zlatno odličje Slobodnoj talijanskoj općini Zadar, koja ne priznaje pripadnost Zadra Hrvatskoj. Potom je u prosincu 2007. Talijanska pošta izdala marku s fotografijom Rijeke koju je nazvala istočnom zemljom koja je bila dio Italije, a to je dovelo do talijanske diplomatske rasprave s Ljubljanom i Zagrebom. Iste godine talijanski je predsjednik Giorgio Napolitano nazvao pokolje u fojbama posljedicom krvoločne slavenske mržnje, izrazom slavenskog aneksionizma i barbarstvom stoljeća.

Važno je ukazivati na činjenice

Mnoge organizacije obilježavaju tu prošlost, a vrhunac nacionalističkog ushita bilo je postavljanje spomenika 2019. u Trstu Gabrieleu d’Annunziju, fašističkom prvaku koji je stvorio prvu fašističku republiku na svijetu – Slobodnu državu Rijeku. Iako zaneseni pjesnik i plejboj koji se poslije razočarao u fašistički savez s konzervativnim snagama, d’Annunzio je otvorio vrata razornoj politici ekstremnog nacionalizma i progonu ne-Talijana. Kao krajnji izraz te politike pojavljuje se i Giorgia Meloni. Pripajanje Rijeke i Istre Italiji nikada u njezinu mandatu neće biti predmet političkih rasprava. Izjavio je to i predsjednik Istarskog demokratskog sabora (IDS) Dalibor Paus nakon pobjede Melonijeve. Paus je sam pozvao buduću premijerku da se ogradi od „opasnih poruka“ koje su poslane u izbornoj kampanji. „Tražimo od buduće premijerke Meloni da se distancira od populističkih poruka koje su slane tijekom predizborne kampanje s ciljem pridobivanja glasova izrazito desno orijentirana biračkog tijela“, rekao je Paus, istaknuvši da „iredentističke poruke štete ugledu Italije u Europskoj Uniji i dobrosusjedskim odnosima s Hrvatskom, ali prije svega s pripadnicima autohtone talijanske manjine. Pitanje granice riješeno je prije više od sedamdeset godina i nikada neće biti predmet ozbiljne rasprave“, rekao je Paus.

To ne znači da je iredentizam mrtav. Kakav god on bio, dio je talijanske političke scene i unutarnje političke rasprave. Služi kao oživjela ideologija pokopane i poražene ideje koja se predstavlja na novi način i iskrivljava čitavu povijest. Izravne opasnosti možda nema danas, ali trajnim negiranjem povijesnih činjenica talijanski iredentisti stvaraju podlogu za moguće nove bitke u budućnosti. Giorgia Meloni važan je kotačić u tom iredentističkom stroju što računa na opipljive promjene na dugi rok.