Hrvatska domoljubna i moralna vertikala

Među hrvatskim novinarima koji su preminuli ovog ljeta bio je i Benjamin Tolić, čija smrt doduše nije bila udarna vijest kao u slučaju dvojice njegovih kolega, niti su mu posljednju počast odali najviši državni dužnosnici. Jedino je na komemoraciji bio nazočan u ime ministra Gordana Grlića Radmana ministar savjetnik Domagoj Knežević. No kakvu je ulogu Tolić posljednjih desetljeća imao ne samo na području hrvatskog novinstva nego i u kulturi, publicistici i politici te koliko je značio svojim prijateljima bilo je jasno vidljivo na komemoraciji koju su mu u Matici hrvatskoj u prepunoj Dvorani Jure Petričevića 21. rujna organizirali njegovi zemljaci, Zavičajno društvo Posušje u Zagrebu. Benjamin Tolić rodio se u Osoju kraj Posušja 8. srpnja 1943, a umro je u Zadru 11. kolovoza 2022. Po struci filozof i germanist, radio je kao profesor u zagrebačkim školama, izložen progonima komunističkih vlasti. Nakon uspostave samostalne Hrvatske bio je ministar savjetnik u Bonnu od 1992. do 1994. i generalni konzul u Zürichu od 1995. do 1998, a zatim do 2000. glavni urednik Hine.

U 21. stoljeću bio je aktivan i u politici, u strankama Hrvatski blok i Jedino Hrvatska, no najprisutniji u javnosti bio je po kolumnama koje je pisao u Hrvatskom slovu i na nekoliko internetskih portala, a poslije ukoričio u knjigama. Kako je na komemoraciji u ime organizatora kazao Ferdo Širić, Tolić je bio intelektualni, duhovni i moralni gorostas, nepokolebljiv i neustrašiv, no prije svega jednostavan i pošten čovjek. Podsjetio je na teške godine Tolićeva ranog djetinjstva, kada je s nepune dvije godine ostao bez oca, koji je kao vojnik završio u Njemačkoj i 1945. poginuo u Mainzu. Njegov grob posjetit će prvi put tek u dobi od 48 godina. S majkom je otišao u Slavoniju, gdje je upoznao svoju suprugu, istaknutu teoretičarku književnosti akademkinju Dubravku Oraić Tolić, s kojom je dobio kćer Ivu Tolić, biofizičarku svjetskoga glasa.

Benjamin Tolić – ugledni hrvatski publicist i diplomat

„Jarmi i križevi života nisu ga slomili, čak štoviše, ojačali su ga. Shvatio je da je sam sa sobom, da mu je knjiga jedini prijatelj, i postao je vrsni intelektualac silne širine. On je hrvatski Tacit, jer njegove su kronike anali rimskog Tacita. To znanje nije zadržao na sebe, nego je poticajno djelovao na svoju obitelj, koja je hrvatski znanstveni Olimp. Četiri njegove ljubavi bile su obitelj, narod, crkva i domovina. Nije mario za materijalno, bio je čovjek duha i kontemplacije. Prezirao je bahate i nedostojne svoga položaja“, rekao je Širić, spomenuvši da je Tolić to gestom pokazao prema dvojici hrvatskih političara dok su bili na vrhuncu moći.

„Benjamin Tolić na svoj je autentičan način obilježio hrvatski kulturni prostor i politiku, prije svega zbog svoje karizme i elokventnosti te karakterne dosljednosti“, rekao je Damir Pešorda, koji je govorio o Toliću kao autoru osam knjiga ogleda: Haaški sapun, Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka, Tko smo mi?: ogled o naciji i državi, Sanaderova dionica, Kraj neovisnosti, Vesele karmine, Kolonijalno koprcanje i Tiranija prostote.

„To su zaokružene i koherentne cjeline, a dobro pogođeni naslovi upućuju na postupno razdržavljenje Hrvatske. Tolić je zaokupljen urušavanjem hrvatskog suvereniteta pod pritiskom globalizacije i revitalizacijom jugoslavenstva. Konkretni su događaji u Tolićevim kolumnama samo polazišta za dublji uvid. To su kratki čitljivi eseji pisani prepoznatljivim stilom koji karakterizira logična jasnoća, autorov istančan ukus, iskričav duh i golema erudicija te imaju literarnu vrijednost. Često se koristi dijalogom, a draž kolumnama daju pomno birani naslovi“, rekao je Pešorda.

O suradnji s Tolićem govorio je dugogodišnji glavni urednik ugašenog Hrvatskog slova Stjepan Šešelj ističući da je Tolić svakim svojim napisom i izgovorenom riječju potvrđivao da je hrvatska domoljubna i moralna vertikala. Novinar Hine Mate Kovačević iznio je nekoliko crtica iz Tolićeva života, primjerice kada su on i Tomislav Ladan osamdesetih godina akademiku Radoslavu Katičiću kazali da će Hrvati imati svoj hrvatski jezik tek kad dobiju svoju državu, a da će nju dobiti tek kad budu imali bar jednu satniju hrvatske vojske. U strahu od onoga što je čuo Katičić je istrčao na ulicu, a nakon nekoliko godina došao im čestitati na vidovitosti. Kao glavni urednik Hine Tolić je htio da agencija objavljuje što više informacija s hrvatskog područja, što dio Hinine uprave nije mogao razumjeti. Kovačević je spomenuo i događaj kada su se Tolić i djelatnici Hine peticijom izborili da se na zgradu izvjesi hrvatska zastava, iako je tadašnji ravnatelj to branio čak i u prigodi državnih blagdana s obrazloženjem da je Hina javna, a ne državna ustanova.

Nekadašnji političar Ivić Pašalić govorio je o Tolićevu djelovanju na poziciji političkoga tajnika Hrvatskog bloka od 2002. do 2007. „Bio je naš politički ideolog kakvih na hrvatskoj političkoj sceni nema. Osoba takve širine, intelekta i hrabrosti, koje znaju formulirati političku ideju, nema ni blizu ravnih Benjaminu Toliću. Bio je intelektualac s potpuno jasno oblikovanim životnim i političkim vrijednostima“, kazao je Pašalić. Sjećanja na druženja tijekom mladosti iznio je nekadašnji ministar kulture Antun Vujić, dok je akademik Anđelko Akrap ispričao brojne anegdote iz razdoblja kad je Tolić predavao njemački u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi, iako je imao prešutnu zabranu rada u prosvjeti. „Kada su mu ponudili da predaje i marksizam, glasno je rekao da nije kvalificiran predavati vjeronauk. Imao je široku naobrazbu, ljudima je govorio otvoreno, te su ga voljeli i oni koji se nisu s njime slagali“, kazao je Akrap.