Fascinacija novcem

Jozo Kljaković, šest godina mlađi prijatelj i suradnik Ivana Meštrovića, kao špijunski suradnik pukovnika Apisa i Crne ruke prebjegao je u Srbiju na početku Prvoga svjetskog rata, pa se našao i u divovskom povlačenju njezine vojske. U memoarima opisao je niz bizarnih i strašnih događaja, a jedan mi se posebno usjekao u pamćenje, i to zbog novčića. Naime, uz gladnu i iscrpljenu kolonu poraženih, negdje u kosovskim gudurama, stajao je vojnik s pečenim piletom, nudeći ga na prodaju za deset dinara. Ni Kljaković ni njegovi suputnici novca nisu imali pa su samo prošli kraj čovjeka, ali se pileta sjetio kasnije, kad je vidio dvojicu vojnika, na nekom odmorištu, kako ga jedu. „Imali ste novac?“, pitao ih je Kljaković, a oni su mu ravnodušno odgovorili, glođući batke, da su suborca jednostavno ubili.

Tih deset dinara iz Kraljevine Jugoslavije, srebrnih i sjajnih, moj je djed imao dvadesetak, a držao ih je u duguljastoj metalnoj cilindričnoj posudi od nekih lijekova. Nije bio posebno angažiran skupljač, vjerojatno i zbog svoje inertne naravi, a sačuvao ih je više zbog cijene srebra nego kolekcionarske vrijednosti. Premećući po rukama njih i druge primjerke iz njegove zbirke, odmalena sam upoznao kovanice iz raznih zemalja i razdoblja, s njihovim vladarima i apoenima, natpisima i motivima. Numizmatika je u tome slična filateliji, ali ima prednost: može opipati djelić stranosti, i osjetiti njegovu težinu – ili lakoću.

Snimio Aaron Chown Press Association / PIXSELL

Tih sam se djedovih novčića, koji sada počivaju negdje u mom ormaru, sjetio kad sam vidio da su u ponedjeljak puštene u optjecaj prve kovanice s likom novoga britanskog kralja, od 50 penija i 5 funti. Portret je izradio kipar Martin Jennings, autor više skulptura u Londonu, uključujući i kip Mary Seacole s Jamajke, pionirke sestrinske službe u 19. stoljeću, postavljene pred bolnicu Svetog Tome nasuprot Parlamentu. Kralj otkriva svoj lijevi profil, suprotno od njegove majke Elizabete II, koja je gledala udesno, u skladu s tradicijom britanske Kraljevske kovnice da novi vladar bude okrenut obratno od prethodnog. Natpis uokolo portreta također je tradicionalan: ∙ CHARLES III ∙ D ∙ G ∙ REX ∙ F ∙ D ∙ 5 POUNDS ∙ 2022 ∙”, pri čemu su prva dva slova kratica od Deo Gracias, a druga dva od Fidei defensor – „milošću Božjom“ i „branitelj vjere“.

Novac je oduvijek povezan s božanskim. Grci su mrtvacima stavljali novčiće na oči da mogu platiti Haronu prijelaz preko rijeke Stiks, u Starom zavjetu strogo je propisano da ga grešnici – primjerice, prostitutke – ne smiju davati u Hram, a u Novom se opetovano gomilanje novca uspoređuje sa svetim životom, ali paradoksalno: nekad se novac smatra grešnim, pa Isus traži da biramo između Boga i bogatstva, a drugi se put ekonomija zgrtanja, kao u prispodobi o skrivenim talentima, ističe baš kao pozitivan primjer. Kristovo upozorenje da Bogu treba dati Božje, a caru carevo, bilo je izrečeno nad rimskim novčićem, i ne bi se moglo primijeniti na novac kršćanskih vladara poput Karla III. – kršćanskih, doduše, po imenu, ali ne i po praksi. Zanimljivo je da ta praksa ne izaziva sablazan vjernika, ali skandalizira ateiste koji su u SAD-u višekratno tražili, čak i sudskim putem, da se s dolara ukloni natpis U Boga vjerujemo, što je odbijeno s pomalo neobičnim obrazloženjem da nije riječ o religioznom iskazu, nego o okamenjenoj državnoj formuli, slično kao u slučaju našeg zaziva na kraju predsjedničke prisege.

Slučajno ili ne, tradicija okretanja portreta na novčićima započela je baš s imenjakom sadašnjeg kralja, Karlom II, koji je uveo i važnu inovaciju u britansko novčarstvo – strojno kovanje, koje je nadomjestilo nekadašnju manualnu tehniku. Strojno kovanje omogućilo je da se novčići rade od tvrđih legura, a to je bilo važno zato što su do tada kovanice bile mekane pa se s njih lako moglo strugati ili čak guliti vrijedan metal. Zbog toga je u staro doba kolalo mnogo loših kovanica, stanjenih na razne načine, koje nitko nije želio nego ih se što brže rješavao u trgovini, zadržavajući kvalitetne za sebe. Tu je pojavu uočio u 16. stoljeću Sir Thomas Gresham, trgovac i bankar, formuliravši zakon koji se naziva po njemu, da loš novac istiskuje dobar (danas to vrijedi za vrijednosne papire – sumnjive svi žele uvaliti drugima, a za sebe zadržavaju naplative, uvaljujući svoj bankrot drugima). Tom je problemu nastojao doskočiti Isaac Newton, svojedobno nadglednik kovnice u Toweru, kada je uveo običaj da se na rub kovanica graviraju crte ili natpisi.

Ekonomisti nikad nisu točno utvrdili što je zapravo novac – je li to samo mjerna jedinica ili ima i vrijednost po sebi, a tako je i za običnog čovjeka, koji katkad novac treba da bi si nešto priuštio, a katkad ga čuva samo da ga ima. Fascinacija novcem, u kojem ne gledamo sekundarni potkrepljivač nego primarni, zadržala se i u naše vrijeme, kad zapravo više i nema novčanih transakcija, nego se samo mijenjaju neki brojevi u nekim fikcijama povezanima internetom. Novčić s kraljevim likom tako je relikt prošlosti, predmet skupljanja, slično kao što će uskoro biti i s našim kunama. A za kraj možemo dodati da Greshamov zakon ne vrijedi samo za novac nego i za ljude u optjecaju: oni vrijedni bit će negdje zadržani, onim bezvrijednima ne preostaje ništa nego javnost, mediji i politika.