Ekscentričnost u najboljem smislu riječi

Predviđanje kazališnog kritičara Jeromea Weeksa, koji je, vidjevši u rujnu 1993. probnu izvedbu mjuzikla Beauty and the Beast, prvog cjelovečernjeg kazališnog komada proizašlog iz novoosnovane kompanije Disney Theatrical, ustvrdio da će, „unatoč nedostacima što ih razotkriva razmjeno mala pozornica Theatre Under The Stars u Houstonu i povremenom izbijanju kiča sa scene, novi komad postati hit-mjuzikl na kakav je ovogodišnja brodvejska sezona čekala,“ pokazalo se, dugoročno i s odgodom, posve utemeljenim.

Fenomen Ljepotice i zvijeri

Razdoblje prethodno brodvejskom eksperimentu i nije bilo osobito sretno za kompaniju; nakon smrti osnivača suočena je s problemom nedostatka nove kreativne snage. Stoga je, na mjesto izvršnog direktora, doveden dramaturg Michael Eisner, a njegova se prva akvizicija, dovođenje skladatelja Alana Menkena i tekstopisca Howarda Ashmana, pokazala ključnom u stvaranju nove ere animiranog filma – u obliku mjuzikla izvedena Mala sirena ovjenčana je kritičkim pohvalama i, ne manje važno, kompaniji osigurala veliku zaradu na blagajnama kina. Ništa manje nije se očekivalo ni od 1991. lansirane cjelovečernje glazbene zabave, Ljepotice i Zvijeri, a projekt je očekivanja i nadmašio. U filmsku se povijest upisao kao prvi animirani film nominiran za Oscar u kategoriji cjelovečernjeg ostvarenja, a kritičar Frank Rich nazvao ga je „najboljom brodvejskom glazbenom partiturom 1991.“, hvaleći ga kao „bolji mjuzikl od svega što je te godine vidio na velikoj pozornici“. Panegiricima ohrabreni, čelni su ljudi kompanije priču isprva komprimirali u 25-minutnu minijaturu prilagođenu izvedbama u tematskom parku da bi je potom pretvorili u grandiozan kazališni spektakl.

Vanda Winter sjajno je naglasila dualnost svojeg lika / Snimila Ines Novković

Ne želeći ništa prepustiti slučaju, adaptacija je predana u ruke istom kreativnom timu; Menken je, na Ashmanove i stihove Tima Ricea, napisao još šest songova, libreto je prilagodila Linda Woolverton, a redateljsku palicu preuzeo Robert Jess Roth. No travanj 1994. mnoge je iznenadio; ono što je savršeno funkcioniralo u animaciji u kazališnom obliku izazvalo je mlake, počesto i negativne ocjene kritike. „Zabava za mase umjesto poslastice za prave ljubitelje kazališta“, „spektakl za gizdavce sa tek pokojim kazališnim elementom“, „predstava koja će puniti blagajne, ali bez imalo suptilnosti i mjesta za interakciju s gledateljskom maštom“ samo su neki od naslova koji su upozoravali na pretjeranu ukorijenjenost nove uzdanice u popularno i nedostatne težnje ka zadovoljenju istančanog ukusa probrane publike. „Postat će pravi mamac za privlačenje turista“, napisao je kritičar The New York Timesa. I premda u njegovu imaginariju takva kvalifikacija nije mogla biti pozitivno konotirana, bio je u pravu. Unatoč kritičkom zavrtanju nosom, Beauty and the Beast na brodvejskoj se pozornici zadržao punih trinaest sezona, u tom je razdoblju izveden 5461 put i time ušao u društvo deset najizvođenijih mjuzikala svih vremena. Matičnoj je pozornici privukao brojne gledatelje iz zemlje i inozemstva, a i sam je ansambl nekoliko puta krenuo na turneju po Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu. Kroz izvedbe brojnih, što amaterskih, što profesionalnih kazališnih skupina u nekom se obliku našao na pozornicama 115 gradova svijeta. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog posljednja je postaja impozantne rute.

Dvostruka Ljepotica

No nisu se Ljepotica i Zvijer hrvatskoj publici prvi put predstavili 24. rujna; osim nekoliko djeci prilagođenih inscenacija te riječke predstave podnaslovljene Treš bajka postavljene prema motivima bajke i filma, u listopadu 2006, u zenitu domaće fascinacije mjuziklom, redateljica Dora Ruždjak Podolski u zagrebačkoj Trešnji postavlja taj, sad već klasik, žanra, povjerivši glavne uloge mladim glumcima – Živko Anočić utjelovio je Zvijer, dok su se u tumačenju Belle izmjenjivale Renata Sabljak i Vanda Winter. Zanimljivo, za obje je redatelj i koreograf Leo Mujić našao mjesto i u novoj, Komedijinoj podjeli pa se Vanda Winter u subotnjoj, premijernoj alternaciji na pozornici ponovno pojavljuje kao Belle, dok Renata Sabljak tumači gospođu Kamilicu, u šalici zatočenu zaposlenicu dvorca definiranu blagom prisutnošću i majčinskim nagonom koji se s njezina sina Mrvice prelijeva na novu, ovisno o kutu gledanja, zatočenicu ili gošću začaranoga dvorca.

Priča stara vijek svima je dobro poznata, a suradnja s produkcijom Disney i dogovor s društvom Music Theatre International nisu ostavili previše prostora kreativne slobode autorskom timu, no rezultat je ipak vizualno dojmljiva, u najboljem smislu te riječi ekscentrična i raskošna ansambl-predstava hitoidnog potencijala. Da će tomu biti tako, jasno je, čim se, po uvođenju u priču glasom iz offa, pozornica okreće i razotkriva u scenografskoj punini (zaslužan je Stefano Katunar), orkestar pod ravnanjem Krešimira Batinića furiozno zasvira, a živahni ansambl ulijeće na scenu kako bi, u izvanredno koordiniranom pokretu, predstavio Belle. Vanda Winter (ponovno) uspješno ovladava tom ulogom, vješto prikazujući dualnost tumačenoga lika; njezina je vanjska krhkost izražena u pjevanim dionicama, dok unutarnju snagu i čvrstinu izražava u govoru, ponajprije dijalozima s Gastonom, seoskim fićfirićem čiju je preobrazbu od uobičajenoga, napuhanog, sebeljubivog i bahatog, ali bezopasnog razmetljivca do pravog, punokrvnog antagonista čiji nesretan kraj publika (čak i nesvjesno) priželjkuje uvjerljivo igra Fabijan Pavao Medvešek. Nažalost, tehničke su poteškoće onemogućile Igora Drvenkara u postizanju istog učinka pri utjelovljenju Zvijeri; kostim prilagođen zahtjevima najmlađe publike oduzima na snazi njegovoj pojavnosti (što zbog strogih ograničenja i ne treba zamjeriti kostimografkinji Manueli Paladin Šabanović), no poteškoće sa zvukom na početku drugog čina, krčanje i šuštanje u mikrofonu postavljenu unutar Drvenkarove maske bili su uzrokom nezanemarive nelagode u gledateljskom uhu. Dvojbena je, u tom kontekstu, i odluka tehnike da se, umjesto saniranja neke vrste, sporni mikrofon jednostavno ugasi pa je, postavljen uz druge, pojačane glasove, onaj glavnog glumca bio jedva čujan, što je Zvijer, u nekoliko scena, pretvorilo u zvjerčicu.

Izuzetni glazbeni dijelovi

Najuspješniji dio dvoipolsatnog spektakla, i vizualno najdojmljiviji, svakako su veliki glazbeni brojevi, među kojima prednjači Naš si gost, gdje se, u izvedbi dvorskog odbora za doček, izmjenjuju različiti oblici plesne komunikacije. Posebne pohvale stoga i redatelju Leu Mujiću, čije prvo upravljanje mjuziklom nipošto ne bi smjelo biti i posljednje. A ne smijemo zaboraviti ni prevoditelje, Ivanku Aničić za dijaloge te Vandu Vujnić Šupnjar i Dražena Bratulića za stihove. Zahvaljujući njihovu naporu izbjegnuta je česta zamka i premošćen osjećaj iščašenosti jezika pa Ljepotica i Zvijer zvuči kao da je na hrvatskom nastala. Sve to pripomoglo je da se svatko u publici osjeti kao dobrodošao i rado viđen gost zarad čije su zabave domaćini, u fizički zahtjevnu nastupu, ostavili srce na pozornici.