Dobar komad u pravom trenutku!

Dobra satira obično je znak kriza – što je veća politička represija, a društvo nepravednije i siromašnije, to je potreba za satirom veća jer u suočavanju s apsurdima i anomalijama kulture izložene stresu nema ničeg boljeg od humora. Satira se mora percipirati i probaviti u svjetlu vlastitoga iskustva – komičan efekt i razumijevanje humora usko su povezani s proživljenim. Proizlazi, stoga, da blagostanje ubija satiru: ljudi kojima je dobro za anomalije ne žele znati niti ih primjećuju – kapitalizam je čovjeka učinkovito pretvorio u biće koje je lako zadovoljiti. A što je više tih ljudi, to je manje publike koja će hrliti u satiričko kazalište gledati predstavu koja se njima bavi. Uostalom, što je neko društvo slobodnije, to su te anomalije perfidnije, pa tako i lakše probavljive. Stoga ne čudi što je vrijeme kada je zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh – kao tadašnji Jazavac – proživljavalo svoje komediografske vrhunce odavno završilo, da bi posljednjih godina životarilo na programu laganih komada za širu publiku i autorskih projekata. Poneki satirični klasik, ako ga je i bilo, postavljan je bez prevelikih očekivanja. O domaćoj satiri pritom jedva da je bilo i govora.

Autorski tim uspješno se poigrao ozbiljnim političkim komadom / Snimio Luka Dubroja

Nakon što je mandat u prošloj sezoni započela autorskim projektom Happy End, koji nije baš ovjenčan panegiricima kritike, ravnateljica Kerempuha Sonja Kovačić novu je sezonu 2022/23. otvorila predstavom za koju se može reći da je napokon vratila satiru u to kazalište: Pseće srce prema noveli Mihaila Bulgakova u dramatizaciji Vedrane Klepica i Ivana Penovića te režiji Aleksandra Švabića pokazuje da je moguće postaviti na suvremenu pozornicu stotinu godina staru drsku satiru boljševizma i učiniti je – dobrom predstavom. Kako im je to uspjelo? Odgovor je – slobodna interpretacija, koja je političku parabolu onoga što je autor vidio kao neizbježnu degradirajuću metamorfozu socijalističke države, učinila zanimljivom i duhovitom za modernoga gledatelja.

Autorski je tim iskoristio sve raspoložive genijalnosti predloška i impresivno napisanu alegoriju komunističke revolucije, koja se izruguje njezinu iluzornom pokušaju radikalne transformacije ljudskog društva, vrlo originalno oblikovao kao postmodernističku farsu koja koketira s teatrom apsurda i melodramom.

Predstavu, kao i novelu, otvara sveznajući pripovjedač koji je pas. Tog psa, Šarika, a glumi ga Filip Detelić, upoznajemo kao šugavo ulično pseto koje mrzi proletarijat i gljive, a ni do juhe mu nije osobito stalo. Upravo su ga zalili vrelom vodom – krzno mu je otpalo, siguran je da će umrijeti. Dok se tako mota oko kućnih veža u potrazi za skloništem, nailazi ugledni doktor Preobraženski (Luka Petrušić) i Šarik u trenu postaje dio njegova šarolikog kućanstva: tu su kuhar (Josip Brakus), medicinska sestra Zina (Ana Maras Harmander) te liječnikov asistent Bormenthal (Matija Šakoronja).

Liječnik je ostatak ostataka buržoazije u ranim godinama Sovjetskog Saveza – njegov je svijet na zalasku, što postaje jasno čim na vrata zakucaju višestrukosti svevideće i svemoćne komunističke vlasti utjelovljene u jednom čovjeku, novom predstavniku stanara (Damir Poljičak), koji zahtijeva da dio velikoga doktorova stana bude predan na uporabu drugoj obitelji.

Pravi zaplet nastaje nakon što doktor – koji proučava načine na koje se ljudski organizam može pomladiti – Šariku transplantira ljudske testise i hipofizu. Pas doista postaje sve mlađi, no ujedno se polako pretvara u čovjeka – i to upravo u onakva čovjeka čije je organe naslijedio: postaje pijanac, prostak, varalica, lopov. Sad kad je čovjek, Šarik gubi sposobnost komentiranja drugih, a ujedno se pretvara u nešto što doktor najviše mrzi – postaje poklonik komunističke vlasti. Dapače, biva postavljen za načelnika moskovskog odjela Čistoće odgovorna za uklanjanje četveronožaca lutalica. Čovjek i pas farsično se prepleću u ljudskosti i lavežu.

Bulgakov je imao 33 godine kada je 1924. napisao Pseće srce. Njegov prikaz nedosljednosti i apsurdnosti sustava čiji netko kao Šarik, čovjek s psećom inteligencijom, može postati važan dio, ostaje okosnica predstave, ali nizom redateljskih postupaka dekonstruiran je kao suvremen komad, raspršenih narativnih i fabularnih linija, naglih prekida i gubljenja započetih rukavaca. Autorski se tim poigrava ozbiljnom političkom satirom i razvlašćuje ju, deapsolutizira, ali ne ispuštajući iz ruku konce Bulgakovljeve lucidne provokacije. Rezultat je zanimljiv hibrid, neka vrsta parodije satire koja publiku tjera na smijeh, ali i na autorefleksiju.

U ovoj dramskoj metamorfozi Bulgakovljev je predložak dobio interpretativnu opuštenost – Šarik je gotovo više melodramatičan nego bridak, doktor više otkačeni osobenjak nego gospodski genij autorove imaginacije – što ga čini dopadljivim za širu publiku, dok istovremeno nije izgubio subverzivnu snagu originala. Dobar komad u pravom trenutku – da se prisjetimo da totalitarizam u bilo kojem obliku baš i nije osobito poželjno rješenje.