Boj

NEPOVREDIVI DIO

Ulijevam u sebe vrelu leguru. Ništa mi ne može, iznutra sam od šamotne gline kamena. Želim samo ugrijati svoju tvrdokornu, mrzlu masu koja samom sobom hlađena i milovana, sada drhti. Izvana sam kao od pjene; nisam poput drugih, na van tvrdih, a iznutra mekih, no moja stamena kamenost u meni svejedno vrišti, zapomaže, traži svoje pravo na mekoću kakvu nose drugi ljudi, ali tek nakratko.

U stanicama moje nutrine koja je zaklon i koju ništa ne može probiti jer je obložena neprobojnom opnom, smješteni su moji voljeni, zatvoreni u stabilnost svojega značaja, branjeni od mogućih udaraca, tereta, neistina, jednostavno nepovredivi. Jedino takvima, zaključanima, položenima u utvrdu moje štićene unutarnjosti, ništa im ne može nauditi; vrijeme je već ionako učinilo svoje, no još je važnije da su od mene, i moje u mislima opetovane prošlosti, oslobođeni i posvema sigurni.

KĆERINSKI

Izglačala sam rubove svježih sjećanja. Morala sam. Trebalo je pomno zagladiti odrješite neravnine, jer moje srce ne bi izdržalo njihovu golemu zebnju, prkos i gnjev. Odjednom preplavljena nekom neobičnom ravnodušnošću, kao da ponovno učim hodati kroz postojanje lišeno tvoje razgovijetne ljubavi, razvrgnuta smisla, nasilno smaknuta s pijedestala.

Ja nisam više nitko, osim u vlastitoj pjesmi. Promatram se očima pomalo stranca, ne više onog djeteta od jučer koje me na drukčiji način uspijevalo voljeti. Samu sebe nemam, postala sam mrljom potisnute čežnje. Možda je bolest zaborava, jedan od načina na koji se ljudi bore protiv tuge, nadvladavaju svoju bol. Moguće je to čak svojevrsni, doduše bizarni, blagoslov za njihove duše koje vjeruju da ih njihovi voljeni, odavno umrli, fizički nisu nikada napustili.

Dok ne izgubimo nekog nenadomjestivog, dok u sebi ne osvijestimo sebe kao nedovršenu točku, nevidljivo izgriženu iznutra, štoviše nepripadnu, nećemo smoći snage izgraditi svoju cjelovitost na vlastitim razvalinama.

Voljeti snažno, kćerinski.

SUDBINA

Jutros sam osuđena ponoviti svoju zaboravljenu prošlost, suočena sa zrcalima koja iskrivljuju njezinu sliku.

Neočekivano, ugasilo se svjetlo u mom prozoru u kojem se surovo smjenjuju godišnja doba, ne dotaknuvši me, no istodobno, tek neznatni drhtaj koji je popratio mrak, kao da je razorio nešto u meni; ne da se imenovati. Potrebno je smireno sakupiti cigle, počistiti nered dok tijelo spava, a ja, kao podijeljeno biće, posljednji živući stvor na planetu koji rastvara svoja izmučena, gladna usta, umom, bdijem.

Dok mi se pogled još razbistruje, uperen prema sjeveru, uviđam ljepotu u zakinutosti koja rađa novim prednostima. Pretvaram se u piljevinu, a opet iz nje izranjam, čitava, izmjenjujući se sa sobom, iz nje niklom.

Možda je ovo ponajprije vrijeme u kojem trebamo pojmiti vrijednost rutine, običnosti, sitnica, značaj nas samih, takvih kakvi jesmo, bez ikakvih samonametnutih preinaka.
Sada kada smo na svojevrsnom resetu manje ćemo tražiti od svoje svakodnevice, sve dok i posljednju česticu ljudskog u nama ne zahvati nehaj i zaborav.

Da bih te zaštitila, moram samu sebe učiniti sigurnom i spremnom, poput majke s djetetom u opasnosti zrakoplova. Uvijek pomišljam na to dok se, nakon šetnje, razodijevam, a tvoje me oči prate, čekajući u redu za naoko jednostavnu ugodu, kao što je prosto zadovoljavanje žeđi.

Već smo znatno drukčiji, a da toga nismo ni svjesni, jer ovo sada, dok god je prašina, nadilazi naše osjećaje, bacakajući nas gromovitim stupnjevanjem od vrenja do hlapljenja.

U točki u kojoj više ne ovisimo o sebi rađa se sudbina.

BOJ

Svakoga jutra odlazim u boj. Ne dopuštam sunčevim zrakama da prevare mi dušu, da posustanem samo zato jer me ugodom hrani trenutni val. Moram hitro prijeći razdaljinu od krajnje vjernosti tebi, do povratka u samoživu sebe, prije no što zavitlam hladnim ili vatrenim oružjem koje držim u koricama na boku i, doduše, rijetko izvlačim. Dok ne prođem trasom bojišta na kojoj u redu stoje svi naši neprijatelji poredani kao vojska uz vanjsku ogradu vojarne, kako bi nas dočekali spremni za naš međusobni sraz, ošinuli s tisuću cirkularnih pogleda, prestrašili sikćući grozote svojim stisnutim tananim usnama, ne mogu s mirom pratiti tvoj hod. Ti prolaziš kao da se ništa značajno ne događa, no za mene rat je počeo pri samome izlasku, i trajat će sve do teškoga disanja pri uspinjanju uza stube, u tvoj dom. Pripravna sam na nedaće, naoko ležerno držim ruku na desnome boku, u sebi brojim korake, preračunavam, procjenjujem, pužem kroz šikaru, nečujno zavijam, dok se ljudi unatoč potmuloj tutnjavi potiho raduju nebu, ali samo na svojim omalenim prozorima i balkonima.

Voljela bih putovati s tobom u balonu iznad linije ratišta. Bi li nas dotaklo nešto na toj razini gdje se uklanjamo zbilji? Bi li pale na nas crne ptice, svojim kljunom grebući po nama, surovo zaposjedajući naš posljednji.let?

Rat se vodi na svim razinama, svatko je spokojan tek u kutku svoje sobe, do koje nas dvoje trebamo stići kroz mećavu metaka, izranjavani, pogaženi, s trpkim okusom u ustima od gustih tamnih sokova sadašnjosti.

PROTUTEŽA STRADANJU

Ponovo se vidim drukčijom u zrcalu, kao onomad kad si otišla, kad sam odrezala svoju kosu. Stršeća, mučna promjena; preinaka koja liječi. Bol koja kaplje usporeno, s dugim pauzama, kao krv s ranjenika koji, posve je izvjesno, neće umrijeti. Vidjeti sebe bez tebe u odrazu staklenoga platna, bez tebe postojeće, uvijek je slično samokažnjavanju, no istovremeno bizarno iscjeljujuće – sva ta tuga nakupljena u meni, pohranjena u vršcima nanovo odrezane kose. Vidim kako neusiljeno nestaje, s grčem u sebi doživljavam njezin pad, gotovo ga mogu opipati. Svaki dan bez tebe, ponovo – kao nova je, umjetno stvorena kazna, prelomljena u mojim vlasima i mome oku koje ih promatra.

Što sam sve činila kako bih sa sebe stresla bol; kao moj pas kad protrese mokrim od kiše krznom! I ta bi se bol doista iz mene ponekad sasula, no tek nakon zahvata koji je uključivao dublju, no mnogo kraću patnju, nešto popravljivo, mamac sa suprotne strane smrti, protuteža stradanju. Što li sam činila kako bih samo pustila glas, kako ne bih kročila bez smisla!

----

Snaga u nepripadnosti

U novom ciklusu Nepovredivi dio Stanka Gjurić donosi niz pjesama u prozi u kojima govori o odnosu intrizičnog i onog vanjskog, o unutrašnjem svijetu lirske junakinje. Suptilno ispisuje emotivna stanja ritmiziranim rečenicama dubinski se otvarajući, pjesnikinja ponovo gradi poetski omotač oko nepovredivoga dijela, zaštićenog, u kojem čuva sjećanja na one koji nisu tu, u kojem su i najdublji slojevi njezina bića. Izrazito lirične pjesme u prozi u tom su smislu intimistička, refleksivna i lirska dionica Stankina pjesništva. Pišući o refleksivnosti, kritičar Tin Lemac točno je primijetio da je riječ o iskustvu kao oštru sječivu refleksije. Refleksivnost nadsvođuje emotivni krajolik, ništa ne preteže, sve je uravnoteženo i skladno. Pjesnikinja je „zagladila odrješite neravnine“, i iz pozicije nekog drugog kao kroz objektivni korelativ promatra sebe i svijet. I na krhotinama nedovršenosti stvara cjelinu. Treba podsjetiti da je 2020. objavljena knjiga Nepremostiva – izabrane pjesme, izbor iz brojnih Stankinih pjesničkih knjiga, od Sedmog pečata iz 1981. do Posljednjih sati – video san iz 2011. Pišući o poeziji Stanke Gjurić, Ivan Tolj zabilježio je da je autorica još u prvoj zbirci Sedmi pečat dokazala raskoš talenta. Njezina pak odluka da bude svoja i da ispisuje svoje stranice kako sama hoće i osjeća, stajale su je mnogo u životu, njezin izbor bio je uvijek vlastiti put. Snaga Stankine poezije proizlazi iz nepripadanja grupama (i sama ističe nepripadnost), iz beskompromisnosti, mimo aktualnih pjesničkih tokova, kako je uočio Borivoj Radaković, iz posvećenosti pisanju, ali i filmskoj umjetnosti, u kojoj posljednjih godina također postiže zapažene uspjehe. 

Darija Žilić