Boćanje kao zadnja oaza starog načina života

Bilo da se boća, igra na balote ili se ide na jog, nematerijalna baština boćanja nosi sa sobom izniman identitetski pečat Jadrana i Sredozemlja. Hrvatski boćarski savez ove godine doduše slavi već sedamdeset godina postojanja, ali boćanje nije samo sport ili nadmetanje nego neizostavna spontana zabava i druženje nedjeljom i blagdanom, riječju – način života.

„Boće nisu teške, može ih stvarno igrati svatko i čuda su zabavne“, poruka je minulih naraštaja koji su ponovno oživjeli na izložbi Boćanje i boćarsko prigovaranje u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. Diljem Hrvatskog primorja, ali i kvarnerskih otoka i Gorskoga kotara, boćanje je bila omiljena razbibriga, o čemu svjedoče i izjave zapisane na panelima u vrtu Guvernerove palače. Tako poznati putopisac Dragutin Hirc potkraj 19. stoljeća piše: „Prolaziš li Dragom za blagdana, vidiš ujedno, kako ga žitelji poslije podne sprovadjaju. Odrasli momci saberu se na cesti i igraju na boče; djeca se zabavljaju čunjevi, koje si sami od drva izrežu, a prikraćuju si s njimi vrieme i odrasle djevojke, ako već nisu posjele u vežu ili na privrat da igraju na tombolu. Starci i starice čuče pred kućom i gledaju mladež, kako se zabavlja.“ To je slika koja se viđa diljem jadranske obale, a iako davna, može se i danas pronaći u skrivenim zakucima kako Hrvatskoga primorja tako i Istre, Dalmacije, zaleđa. Taj opojni poziv boćanja doveo je te kugle i u Zagreb i ostale krajeve kontinentalne Hrvatske. Igra se na balote, gospodo, i to posvuda!

Za boćanje nedjeljom valjalo se lijepo obući i uživati / Privatna arhiva

Boća, buća, balota ili bala rađena je prvo od kamena, potom od drva i umjetnih masa, a današnje su boće metalne. Igra je poprilično jednostavna: boće se kotrljanjem (zvano još bližanje ili koštanje) ili bacanjem (izbijanjem) nastoje približiti glavnoj kuglici, bulinu ili balinu ili izgurati protivničku boću. Boćališta su se nekako smjestila uz oštarije, a lokalno nazvana jog, ona su zadnja oaza staroga načina života. Ništa nije slučajno. Igru redovito prati druženje koje bi se redovito zalilo vinom i popratilo pjesmom. Obično se igralo za dupjak (dvije litre vina), a zimi za kuhano vino. Gotovo nikad nije se igralo za novac, jer bit nije u materijalnoj zaradi.

Plakat izložbe Boćanje i boćarsko
prigovaranje

Igralo je i staro i mlado, a fotografije s kraja 19. i iz prve polovice 20. stoljeća govore nam koliko je boćanje bilo važno za lokalnu zajednicu. Primorci su redovito bili dotjerani, u najboljim nedjeljnim odijelima i s kravatama, a nakon crkvenog bogoslužja uputili su se u lokalnu oštariju, gdje su se okušali u izbijanju. Već tada su ih mnogi slučajni prolaznici s iznenađenjem pitali zašto boćaju, a na lokalnom su narječju odgovarali: „To su gušti; da pasa vrime; povuče te kumpanija; jer je to jedna demokratska igra…“ Motivacija je presudna za održavanje svake tradicije, pa tako i za boćanje, koje se nekoć prenosilo s koljena na koljeno. Kako je potkraj 19. stoljeća zapisao Andrija Bortulin iz Belija na otoku Cresu, boćanje je uvijek bilo opuštanje: „Pokle se je šlovek celu šetimanu delajuć sakakor namučil, vaja mu malo i počinut, aš vero vavek, vakek delat se ne more. Zato komać dočeka nedeju al blagdan, da malo počine i da se pristojno, kako je Bogu milo, diverti.“ Sukus je to uravnotežena načina života, opreka teškome fizičkom radu koji je odlikovao živote naših predaka.

Autorica izložbe Ivana Šarić Žic pozvala je na dodatna sustavna istraživanja narodnoga boćanja ne bi li se time pomoglo upisu boćanja na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. U tome pomaže i profesionalni Hrvatski boćarski savez, koji je utemeljen 10. listopada 1952. upravo u Rijeci, a pod hrvatskim imenom djeluje od 15. siječnja 1992, kada je postao član Međunarodne boćarske federacije. Promicanje i održavanje tradicije, uz vrlo uspješno sportsko boćanje, nastoji privući mlađe naraštaje, kojima je boćanje ponešto staromodno i nezanimljivo. Potencijala za boćanje ima, ali ima i boćarskoga prigovaranja! Stoga je poruka izložbe: „Svakako svratite na neko obližnje boćalište… Uživajte u prizoru, dozvolite da vas ponese pulsirajuća energija. I zaigrajte i vi, zašto ne!“