Biografija kao klica umjetničkog djela

U Zagrebu je u sklopu 20. Festivala svjetskog kazališta nedavno gostovala predstava Ispitivanje, produkcija belgijskog kazališta NTGent koja spaja dvojicu izvanrednih, naoko posve različitih, ali na neki način zapravo vrlo bliskih umjetnika – švicarskoga kazališnog redatelja Mila Raua i francuskog književnika Édouarda Louisa. Zamišljena kao propitivanje odnosa biografije i umjetnosti – u smislu korištenja biografije kao klice iz koje izrasta umjetničko djelo i umjetnosti kao alata oslobađanja od te biografije – predstava je zajednička i vrlo osobna kreacija dvojice dugogodišnjih prijatelja spojenih zajedničkom potragom za „umjetnošću stvarnog“. Izvorna je produkcija oblikovana kao performativno čitanje o sumnji i neuspjehu u izvedbi samoga Louisa, no kao takva nije zaživjela – ono što je zagrebačka publika imala prilike vidjeti 24. rujna u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu predstava je koju su Rau i Louis preoblikovali prema vlastitu tekstu i prilagodili kao poetičnu dokumentarističko-filmsko-scensku monodramu za glumca Arnea De Tremerieja.

Rauove su predstave temeljito istražene rekonstrukcije traumatičnih trenutaka u životima pojedinaca, ali i društva / Snimio Michiel Devijver

Hrvatska je publika dosad imala prilike vidjeti dvije Rauove predstave pa je već dobro upoznata sa specifičnom poetikom kontroverznog Švicarca ovjenčana titulom najuzbudljivijega kazališnog redatelja u Europi. Rauove su predstave temeljito istražene rekonstrukcije traumatičnih, tragičnih trenutaka u životima pojedinaca, ali i društva, širih društveno-političkih konflikata; minuciozno razrađene teatarske studije slika, govora i društvenih odnosa uobličene u vrhunska umjetnička djela – savršeno precizno idejno, izvedbeno i tehnički oblikovana multimedijalna prizorišta stvarnosti. Ono što Raua izdvaja nije samo pedantna dokumentaristička vivisekcija zbilje vještim spajanjem različitih rukavaca dramskog/dokumentarnog zbivanja/prepričavanja – od kojih su neki glumljene rekonstrukcije stvarnih događaja, a neki snimljeni dokumentarni materijal – koji se neprekidno preklapaju i izmjenjuju. Specifičnim izborom izvođača, koji obično uključuju ljude koji nisu profesionalni glumci, Rau kazalištu daje adrenalinsku injekciju autentičnoga življenja, ustrajno brišući granicu između teatra i života.

Isto, ali u književnosti, radi jedan od danas najslavnijih pisaca svijeta, Édouard Louis, kojega je 2014, sa samo 22 godine, na književni Olimp katapultirao debitantski roman Raskrstimo s Eddyjem, biografija evolucije autorova bijega od sebe – od svojega imena, podrijetla, djetinjstva, brutalnosti siromaštva i okrutnosti patrijarhalne ruralne Francuske – kako bi se ponovo „izmislio“ kao istinski slobodan čovjek. Duboko potresan roman o odrastanju u homofobnoj, primitivnoj i nasilnoj sredini pitoresknoga francuskoga sela – na samom prijelazu u 21. stoljeće u suvremenoj Europi! – Raskrstimo s Eddyjem autofikcijska je dekonstrukcija autorove pobune protiv roditelja, bijede, rasizma, čija je izvanredna literarna vrijednost Louisovo umijeće da autentično ljudsko iskustvo u kojemu svaka rečenica kipi potisnutim emocijama pretvori u ozbiljnu društvenu analizu mehanizama koji omogućuju perpetuiranje socijalnih nepravdi. Kada ste podvrgnuti beskrajnom nasilju u svakoj situaciji, svakom trenutku svoga života, i sami postajete nasilnici, u drugim situacijama i drugim sredstvima, kaže Louis. U potrazi za bijegom iz tog začaranog kruga, detaljno je analizirao svoju autobiografiju i opisao to u književnosti. Ipak, na samu početku predstave, pojašnjavajući zašto je odustao od ideje da sam glumi u njoj, Louis kaže: „Opet nisam uspio biti sretan.“ Njegov se alter ego na pozornici pita: Što sad?

Može li se, dakle, umjetnošću pobjeći od biografije? Može li umjetnost biti više od analize i rekonstrukcije života ili je ona samo melankolični zapis neuspješnog pokušaja oslobođenja?

Rauova i Louisova predstava ne daje odgovore na ta pitanja. No to po Rauovu mišljenju i nije posao kazališta – posao je kazališta da poziva na promišljanje, da udara u pleksus, izvlači tlo pod nogama, izbacuje iz cipela, da upozorava, što sve ovaj komad svakako čini. Rau ne vjeruje u kazalište kao sigurno mjesto – kao što ni Louisova književnost ne nudi ni sigurnost ni utjehu. Ispitivanje je izvanredan spoj njihovih različitih umjetničkih jezika, dojmljiv hibrid umjetnosti i života koji nastoji raščlaniti stvarnost grabeći u samu njezinu srž – u srce čovjeka u svijetu, danas. Doprijeti do srca umjetnosti i pokazati ono što je teško prikazati. Louis nije sasvim odsutan iz ove produkcije: izvrsni mladi glumac Arne De Tremerie alternira između izravna obraćanja publici i kameri, čija se snimka reproducira na velikom platnu, gdje se povremeno pojavljuje i sam pisac. Glumac i pisac jednako su odjeveni, jedan u prvome licu pripovijeda autobiografsku priču drugoga, koji je isprekidano prisutan na videu, razmjenjuju poglede i riječi, međusobno i s publikom, rušeći granice između kazališta i stvarnosti.

Kako se osloboditi nasilja? Kako ono prestaje biti dio ciklusa života?

Upirući svoj literarni prst u neuralgične točke društva, Louis gradi moćnu priču o patnji, boli i preispitivanju. Piščeva potraga za iskupljenjem artikulirana Rauovim kazališnim jezikom vrhunski su teatarski metamemoari koji istražuju tanku granicu između glume, življenja i preživljavanja.