Bez glumaca i gledatelja nema kazališta

Književnik Nino Škrabe 22. listopada navršava 75 godina života i ove godine obilježava 55 godina plodna umjetničkog djelovanja. Bio je to povod za razgovor u kojemu Škrabe govori o svojem životu i umjetničkom stvaralaštvu kojim je ne samo obogatio hrvatsku književnost nego i brojnu kazališnu publiku, koja je u njegovim kazališnim likovima prepoznavala i otkrivala dio svojega života.

Gospodine Škrabe, kao dramski pisac postali ste poznati kao dio trojca Senker – Mujičić – Škrabe. Kako je to počelo?

Naš prvi zajednički komad Bajka o kneževiću Sveboru početkom 1972. izvela je studentska družina Malik Tintilinić u današnjem kazalištu Trešnja. Prije toga u mojem rodnom gradu Jastrebarskom osnovao sam 1968. kazalište i u njemu režirao i adaptirao tekstove.

Koliko znam bili ste i novinar...

Za srednjoškolskih dana bavio sam se u Jaski novinarstvom, a za vrijeme studija djelovao kao suradnik međunarodne rubrike Sportskih novosti koju je tada vodio legendarni novinar Ante Škrtić. On je u meni vidio nasljednika i ja bih vjerojatno postao sportski novinar da za vrijeme studija komparativne književnosti nisam upoznao Tahira Mujičića i Borisa Senkera. Družeći se s njima, ali i s našim omiljenim profesorom Ivom Hergešićem, moj je život za sva vremena usmjeren prema kazalištu.

Zašto?

Kazalište me oduvijek privlačilo kao umjetnost u kojoj se prožimaju književnost, glazba, likovna umjetnost, film, strip, a ono što radiš odmah ocjenjuje publika.

Sjećate li se prvog povoda koji vas je „odvukao“ u kazalište?

Moj otac Ivica Škrabe, osnivač i kustos jaskanskog muzeja, bio je scenograf i kostimograf svih jaskanskih školskih i izvanškolskih kazališnih predstava i od malih me nogu vodio na sve probe i predstave. Za mojeg djetinjstva svakog ponedjeljka gostovalo je u našem gradu karlovačko kazalište čiji je ravnatelj u to vrijeme bio Mirko Merle, a najpopularniji glumac Vladimir Jagarić, obojica Jaskanci.

Što je utjecalo da postanete dramski pisac?

Dramskog pisca „stvorili“ su od mene Tahir i Boris. Tahir je od mene naručio tekst za našu studentsku družinu i režirao ga, Boris ga je dramaturški uredio i tako je rođen naš dramatičarski trolist.

Kako ste dijelili poslove u trojcu, za što je tko bio zadužen?

U stvaranju naših tekstova najvažniji su bili iscrpni razgovori, u kojima smo i do najmanjih pojedinosti dogovorili sinopsis djela i profilirali junake.

Što ste radili vi? Konkretno.

Zbog geografske dislociranosti obično sam pisao prve verzije. Ali sva trojica ravnopravno smo stajali iza svakog našeg teksta i svake rečenice. Iako smo bili različitih temperamenata, odrasli u različitim sredinama, obiteljskim prilikama i svjetonazorima, baš je to bila naša prednost. Jasno da je u takvu obliku suradnje trebalo zatomiti vlastiti ego i neprestano vježbati toleranciju. I inače kazalište je kolektivni čin i zasniva se na dijalogu, a nas su spajali spisateljski uzori, ljubav prema filmu i stripu, nesputana djetinjska zaigranost, a iznad svega odbojnost prema tadašnjem rigidnom političkom sustavu.

Prva kritika vlasti bila je Domagojada izvedena na sarajevskom MESU 1975, gdje je osvojila većinu nagrada, ali i trojcu priskrbila stigmu proturežimskih pisaca. Bio je to i vaš prvi veliki uspjeh?

Ne. Prvi naš veliki uspjeh bio je kultni mjuzikl O’Kaj, praizveden 1974. u Komediji, u režiji Vlade Štefančića i s glazbom Stipice Kalogjere.

Glede trojca, Domagojada je politici otvorila oči!?

Moglo bi se tako reći. Ali u „obračun“ s politikom krenuli smo s već spomenutim Sveborom, bajkom u kojoj glavni junak usred posvemašnjeg mraka traži oteto sunce. Bila je to zapravo naša reakcija na slom Hrvatskog proljeća. Sve je išlo dobro dok su junaci naših komada bili kauboji, Indijanci, vitezovi, mušketiri i vatrogasci, dok se radnja tih komada zbivala u prošlosti. Čak su tolerirali i kad smo ismijavali tadašnji Centralni komitet prerušivši ga u vitezove Okruglog stola. Tek kad smo u trećem dijelu Domagojade progovorili o današnjem vremenu i ismijali sekretara partijskog komiteta, nastale su nevolje. Bilo je i onih koji su nas htjeli zabraniti i zatvoriti.

Je li bilo saslušanja?

Mene nitko nije zvao ni na kakva saslušanja, a član neke partije ili stranke nikad nisam bio. Koliko mi je poznato, Zlatko Vitez bio je pozivan na neke ozbiljne razgovore, a tadašnja hrvatska vlast oglušila se na pozive iz Sarajeva koji su tražili naš progon i uhićenje. Taj incident s Domagojadom povećao nam je popularnost i naše predstave nakon toga bile su hitovi.

Postupci vlasti i općenito vlast bili su i ostali inspiracija i poticaj za mnoge kasnije samostalne komedije? Možda i razlog za osamostaljenje?

Nekog neposrednog razloga za osamostaljenje nije bilo, nikakvih sukoba ni razilaženja. U jednom trenutku sam se zbog obiteljskih razloga povukao u Jasku i posvetio jaskanskom kazalištu, tako da rad u trolistu nije više bio moguć. Mi smo i dalje ostali dobri prijatelji, a s Borisom već godinama surađujem kao pisac brojnih članaka o mjuziklu na stvaranju Kazališnog leksikona, čiji je on glavni urednik. Što se tiče postupaka vlasti kao inspiracije mojih samostalnih komedija, postoji jedna velika razlika. Dok smo djelovali kao trojka, o totalitarnoj vlasti nije se smjelo pisati već smo to činili prerušavanjem i maskiranjem sadržaja. Nakon uspostave neovisne i demokratske hrvatske države živimo u slobodnom društvu, gdje nema nikakvih zabrana i gdje se o svim problemima pa tako i o propustima vlasti može pisati otvoreno.

Je li vlast ipak bila razlog da budete komediograf, a ne pisac drama?

Mislim da moje opredjeljenje za komediju vuče korijene iz djetinjstva i dvije predstave koje sam tada gledao.

Koje su to predstave?

Jedna je Bogovićeva drama Matija Gubec, koja završava s užarenom krunom na glavi glavnog junaka, a igrala ju je jaskanska srednjoškolska grupa. Taj me kraj jako pogodio i poslije sam noćima sanjao tu krunu i tu tragediju. Druga je predstava karlovački Dundo Maroje, koji me oduševio razigranošću i obiljem smijeha. Tada sam postao i zauvijek ostao ljubitelj komedije, ali i štovatelj velikog Držića. Stoga sam se i kao pisac odlučio za pisanje komedija, a najveće tragedije piše sam život. Nema ljepšeg doživljaja za pisca od razdraganoga gledateljskog smijeha za vrijeme predstave i pogleda na nasmijana, sretna i zadovoljna lica nakon završetka predstave. To vrijedi više od svakog priznanja i nagrade. Taj terapeutski smijeh u ovoj Dolini suza, taj kratkotrajni prolazni trenutak sna o sreći, zvijezda je vodilja cijelog mojeg djelovanja, ne samo kazališnog.

Kada ste se osamostalili, jeste li strahovali da vas publika neće prihvatiti?

Nikad nisam strahovao od publike. Za nju pišem i dišem, ona je uvijek bila vjetar u mojim jedrima. Vjerujem da sam svih tih minulih godina dobro osjećao i pogađao glumačke i gledateljske želje i potrebe. Bez glumaca i bez gledatelja nema kazališta. Za mene postoji sveti kazališni četverokut: pisac – redatelj – glumci – gledatelji. Ako taj četverokut funkcionira, onda će i predstava biti dobra.

Čini li vam se da nam je stvarnost gora od one s kojom se „obračunavate“ u komedijama?

Pišem o ljudima i problemima koji nas okružuju. Stvarnost je takva kakva jest i meni kao komediografu pruža obilje građe za moje farsične i burleskne igrokaze, prožete humorom, satirom, a ponekad i oštrom, nesmiljenom kritikom. „Obračun“ je možda prejaka riječ za ono što u svojim komadima želim postići i na što želim ukazati.

Vjera mi mnogo znači, ona je oaza i trajna mirna luka u koju se sklanjam pred svim burama i olujama / Crkva je u tuđini bila i ostala čuvar hrvatske kulture, baštine i jezika / Opatovina i ja se volimo javno. Tamo u pravoj gladijatorskoj areni doznaš jesi li ili nisi pravi autor, tamo polažeš spisateljski ispit

Što je to?

Smatram da je svako ljudsko biće otok s blagom, ali istina je da ponekad treba dugo kopati da se dođe do tog blaga. Jednom je netko napisao da ja sve svoje junake pa i negativce volim. Na kraju krajeva i „desni razbojnik“ naposljetku se pokajao i ušao u raj. Vi me, gospodine Tunjiću, često u šali nazivate domobranom. Ovo je prilika da javno kažem kako je to za mene veliki kompliment. Ta i u Domovinskom ratu pobijedili su domobrani, tko drugi?

Je li netko kriv i odgovoran što nam je stvarnost takva kakva jest?

O mnogim problemima i „krivcima“ iskazao sam svoje sudove u mojim brojnim komadima. Vjerujem da sam se dotaknuo svih najvažnijih hrvatskih problema iz prošlosti i sadašnjosti – propast građanskog društva, crni i crveni totalitarizam, pretvorba i privatizacija, korupcija, dijaspora, crna kronika, nepotizam, kazališna kritika... Naša stvarnost odraz je stanja u Europi i svijetu. Nismo mi ništa bolji ni gori od drugih. Nakon jednopartijskoga komunističkog sistema uletjeli smo u višestranački sustav, a uz nametnuti obrambeni rat ušuljao se u Hrvatsku vulgarni kapitalizam praćen grozomornom „pretvorbom“. Najlakše je reći da je kriva aktualna vlast, ali je po meni jednako kriva i loša oporba!

Da?

U Jaski je situacija obratna. Tu su na vlasti oni koji su u državi oporba, a oporba su oni koji su u državi na vlasti. Ako mislite da je zbog toga situacija bolja, varate se!

Postoje li krivci? U vašim komadima ih ima.

Možda su ipak najveći krivci oni koji glasno prigovaraju i negoduju, ali ništa ne čine da se stvari promijene i poboljšaju. Svi koji misle da treba nešto poboljšati trebaju se uključiti u političku utakmicu ili na svojim radnim mjestima i u svojem djelokrugu nastojati ispraviti ono što ne valja. Veliku odgovornost snose mediji i društvene mreže koji sustavno šire loše vibracije i sve su rubrike, od politike do sporta, pretvorene u crnu kroniku. Po meni je Hrvatskoj hitno potreban treći, socijalkršćanski put, zasnovan na osuvremenjivanju nauka braće Radić i socijalnom nauku Crkve, ali o tom potom...

Jesu li krivi naši intelektualci u vodećim institucijama, u strukovnim društvima, na fakultetima...?

Živim u malom gradu i nisam previše upućen u rad institucija koje spominjete pa i ne mogu donositi objektivan sud o njihovu radu i nečijoj krivnji. Svatko je odgovoran za ono što radi pa i „intelektualci“. Što uopće znači ta riječ?

Recite.

Imao sam u Jaski dvojicu sjajnih prijatelja, jednog brijača i jednog neškolovanog fakina, a obojica su pročitali više knjiga te pogledali više predstava i filmova nego svi lokalni intelektualci zajedno.

Jeste li religiozni?

Jesam. Rođen sam u kolijevci biskupa i dolini kardinala. Odgojen sam kao katolik i vjera mi mnogo znači. Bez nje ne bih mogao živjeti ni raditi, ona je oaza i trajna mirna luka u koju se sklanjam pred svim burama i olujama. Od malih sam nogu ministrirao, a poslije sam se uključio u rad mjesne Crkve kao pastoralni vijećnik. Sudjelovao sam i na nedavnoj biskupskoj sinodi. Zanimljivo je da sam i prve samostalne dramske tekstove, božićne igrokaze, napisao za župne potrebe i to kao prosvjetni djelatnik pod pseudonimom. Možda je baš vjera razlog da je moja kazališna čaša uvijek napola puna, a ne napola prazna, da uvijek nastojim pronaći svjetlo na kraju tunela, da moji „negativci“ ne završavaju u paklu, da pišem komedije, a ne tragedije.

Ipak, možda je i Crkva svojim „djelovanjem“ suodgovorna za stvarnost koju živimo?

A propos stvarnosti, moj otac je bio prosvjetni radnik i morao je potpisati da neće ići u Crkvu ako želi dobiti posao. Crkva je u vrijeme komunizma često morala djelovati u katakombama i tada je bila bliža svojim vjernicima. S dolaskom demokracije i slobode Crkva je od države dobila određene povlastice, a dio klera zatvorio se u svoje „kule bjelokosne“ i odvojio se od običnog puka. Znatan dio svećenika, redovnika i redovnica i dalje je nazočan u životu Božjeg naroda, a često su u našim nažalost napuštenim selima ostali samo vatrogasci i župnik. Moram ipak ovom prigodom naglasiti jednu činjenicu. Kad sam ne tako davno gostovao s jaskanskim kazalištem u Švicarskoj, u Bernu smo bili gosti tamošnje katoličke misije. Baš kad smo ulazili u crkveno dvorište, završavala je misa za domaće vjernike, Švicarce. Iz crkve je izašlo tridesetak ljudi. Na hrvatskoj misi nakon toga bilo je 400–500 ljudi, raspjevanih, razdraganih, iz svih hrvatskih krajeva bivše Jugoslavije. Crkva je u tuđini bila i ostala čuvar hrvatske kulture, baštine i jezika. U to sam se uvjerio i pišući scenarij za dokumentarni film o australskim Hrvatima, koji su opstali kao zajednica samo zahvaljujući Crkvi.

Suvremenost nije nimalo ružičasta. Nema pravde kao u kaubojskim filmovima, koje osobito volite?

Imao sam tu sreću da sam odrastao uz veliku obiteljsku biblioteku i od malih nogu gutao sve moguće pisce. Moji miljenici bili su i ostali Matoš, Šop i Ivana Brlić-Mažuranić, Twain, Dickens, Kipling, Stevenson i Zane Grey te naročito poljski nobelovac Henryk Sienkiewicz, koji me naučio da umjetnost mora „krijepiti dušu“. Kao dijete provincijskog grada odgojen sam na filmovima, koji su se u našem kinu mijenjali svaka dva dana. Tada sam zavolio vesterne, u kojima je na kraju uvijek pobijedilo dobro, a glavni junak odjahao s voljenom djevojkom u sunčani smiraj. Vesterni i talijanski neorealistički filmovi znatno su utjecali na mene kao čovjeka i pisca, a kad bih morao izdvojiti jednu osobu koju smatram uzorom i učiteljem, onda je to John Ford. Kad bih mogao birati kako će izgledati Raj, odabrao bih Irsku iz Fordova Mirnog čovjeka ili pacifički otok iz Donovanova grebena.

Da lakše preživite nepravde i stvarnost, utočište vam je i jaskansko kazalište?

Da. Mnogi žitelji hrvatske metropole misle da se hrvatska kultura prostire od Mimare do Lisinskog, a da nakon Savskog mosta počinje blato. Od 1968, kada sam s prijateljima osnovao jaskansko kazalište, do danas, kroz njega je prošlo više od tri tisuće ljudi-glumaca, odigrano više od pedeset premijera i više od tisuću predstava. Gostovali smo diljem Hrvatske i Europe, dobili brojne nagrade i priznanja. Kao što je nekad moj otac mene zarazio kulturom i kazalištem, tako sam ja zarazio svoju stariju kćer Klementinu, koja posljednjih desetak godina uspješno vodi Kazalište Škrabe – ujedno je i predsjednica jaskanskog Ogranka Matice hrvatske – te je u tom razdoblju režirala deset vrsnih predstava, sa stotinjak malih i velikih glumaca.

Koliko ste komada napisali? Mnoge od vaših komedija vaše su adaptacije poznatih svjetskih komada.

Kao član trolista supotpisao sam šesnaest tekstova, kao samostalan pisac napisao sam za profesionalna kazališta trideset tekstova, a kao umjetnički voditelj, redatelj, autor teksta i adaptacija u jaskanskom kazalištu sudjelovao sam u stvaranju pedeset predstava. To ukupno čini 96 naslova.

Neki su od tekstova i adaptacije tuđih predložaka.

Jednom je netko napisao da je sve već ispjevano, snimljeno, odigrano. I Shakespeare i Držić napajali su se Plautom i Terencijem. Mnoga klasična djela pretvorio sam u igrokaze za potrebe jaskanskog kazališta. Onda sam krenuo dalje.

Je li Šenoina Ljubica bila prva adaptacija?

August Šenoa bio je ikona u našem domu. Kad mi je u ruke došla njegova komedija Ljubica, bio sam razočaran i odmah mi je pala na pamet misao da to treba dotjerati, a opet ne iznevjeriti izvornik i draga mi pisca. Kad se adaptacija Ljubice potvrdila kao puni pogodak, onda sam se odvažio i na druge slične operacije. Neki put birao sam ja predloške, a katkad sam radio „po narudžbi“. Nazvao bih taj dio mojeg stvaralaštva varijacije na temu – Brahms / Paganini. Možda je najveći mogući kompliment koji sam ikada dobio bila rečenica „Bog Vas blagoslovio!“ Šenoina unuka Zdenka nakon histrionske premijere Ljubice.

Najviše vaših komada praizvela je Glumačka družina Histrion i režirao Georgij Paro?

U vrijeme trojke i u mojem samostalnom razdoblju naše i moje komade igrala su gotovo sva profesionalna hrvatska kazališta. Redatelji koji su režirali najmanje tri moja djela jesu redom Vlado Štefančić, Zlatko Vitez, Jakov Sedlar, Želimir Mesarić, Georgij Paro i Zoran Mužić. Smatram se ipak prije svega histrionskim piscem i njihov sam najizvođeniji autor. Nikad nisam bio sretniji nego kad sam promatrao rijeku ljudi kako se slijeva prema Opatovini, kad sam u mraku pod srebrom mjeseca slušao smijeh razdragane publike. Opatovina i ja se volimo javno. Tamo u pravoj gladijatorskoj areni doznaš jesi ili nisi pravi autor, tamo polažeš spisateljski ispit. Sjajna suradnja s velikim Žoržom Parom i šest naših zajedničkih komada – tri histrionska i tri knapovska – nedvojbeno je kruna moje spisateljske karijere.

Uz komedije za velike ansamble pisali ste i nekoliko komada za dvoje glumaca...

Riječ je o mojoj „američkoj trilogiji“. To su komadi Plavi Božić, Dvije sestre – prvi hrvatski komad o Domovinskom ratu – i Sjećanje na Georgiju, svi u režiji Jakova Sedlara, praizvedeni redom u Los Angelesu, Chicagu i New Yorku. Ti su komadi proputovali cijeli svijet i s ponosom čuvam izreske izvrsnih osvrta i pisma naših iseljenika koje su ti komadi barem načas vratili u zavičaj.

Koji vam je vaš komad najdraži?

To je kao da roditelja upitate koje mu je najdraže dijete. Ipak, izdvojio bih histrionsku predstavu U Plavom podrumu, u kojoj se isprepleću moje dvije ljubavi, kazalište i nogomet.

Neki od vaših komada pretočeni su u filmske scenarije.

Dva moja komada – Plavi Božić i Sjećanje na Georgiju – pretočena su u filmske scenarije, a režirao ih je Jakov Sedlar.

Za prvi, pod naslovom Fergismajniht, dobili ste 1996. i Zlatnu arenu.

Da. Publika ga je jako voljela. Napisao sam i scenarije za desetak dokumentarnih filmova, koje su režirali Miro Mahečić i Jakov Sedlar. To su Sveta Hrvatska – o hrvatskim svecima i mučenicima – Hrvati i Australija, Hrvatske sportske legende...

Napisali ste dosta monografija i tzv. zavičajnih knjiga?

Napisao sam i uredio petnaest publicističkih izdanja. Sprijateljio sam se s Andrejem Mačekom, sinom velikana hrvatske povijesti Vladka Mačeka, rođenoga Jaskanca, i zajedno s njim napisao knjigu Maček izbliza, u želji da današnjem naraštaju prikažem njegov lik i djelo. Iza Mačeka je tridesetih godina stajalo osamdeset posto hrvatskih građana, a on je proveo u djelo nauk braće Radić, pregovorima ostvario Banovinu Hrvatsku, a za vrijeme rata nastojao poštedjeti narod od nedjela dvojice zlikovaca, Hitlera i Staljina. U knjizi Cico, koju sam napisao sa Zlatkom Kranjčarom, želio sam njegovim primjerom uz portret Zagreba i Beča dokazati da je nogomet više od igre. Ena Begović sa svojih sto kazališnih, televizijskih i filmskih uloga, ostvarenih u četrdeset godina života, zaslužila je monografiju. U Piscima jaskanskog kraja portretirao sam brojne poznate i nepoznate velikane pisane riječi koji su djelovali u mojem zavičaju, a u knjizi Plešivici s ljubavlju prikazao kako jedno malo selo nije samo vinska prijestolnica nego i kolijevka hrvatskog turizma, skijanja i sanjkanja.

Spomenuli ste Matica hrvatsku. Njezin ste član. Zašto?

Kako me možete pitati zašto? Jaskanski Ogranak Matice hrvatske obnovili smo 2010, a učinili smo to jer smo smatrali da Matica, kao ugledna nadstranačka kulturna ustanova, može objediniti sva nastojanja u očuvanju baštine i razvoju kulture kraja koji obuhvaća Grad Jastrebarsko te općine Žumberak, Krašić, Klinča Sela i Pisarovinu. S ponosom mogu ustvrditi da smo danas po broju članova najveći ogranak u Zagrebačkoj županiji i da smo u proteklih dvanaest godina realizirali više od petsto akcija.

Za kraj, što pišete i kada će to biti scenski izvedeno?

U pandemijskoj pauzi napisao sam dva scenarija za igrane filmove; jedan o četničko-talijanskom pokolju u Rami 1942. i njegovim posljedicama, a drugi prikazuje jednu neobičnu koronsku priču. S prijateljem Zvonimirom Kufrinom dovršio sam kapitalno djelo Jaskanski kraj u slici i riječi, svojevrsnu enciklopediju našeg zavičaja, a za jaskansko kazalište pripremam novi dječji komad.