Accipite Iudith! – Dvorno ju primite!

Priređujući izbor iz Marulićevih latinskih i hrvatskih djela, Mirko Tomasović i Tonko Maroević nazvali su ga po sintagmi iz jednog stiha u Juditi (VI, 440) Plavca nova (1971). Svoj izbor obrazložili su „kapitalnim značenjem tog spjeva u povijesti hrvatske književne kulture“. Time su zapravo samo potvrdili otprije općepoznatu tvrdnju Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1869. da je autor Judite „otac umjetnog pjesničtva u Hrvatah“ – što je poslije pretvoreno u „otac hrvatske književnosti“. Poznato je i zašto je Marko Marulić zadobio status oca hrvatske književnosti. Judita – objavljena tiskom 1521. – prvi je autorski ep hrvatske književnost ispjevan na narodnom jeziku. Štoviše, Judita je bila prvi ep na jednom od živih slavenskih jezika uopće, između Jadranskog i Japanskog mora. Nakon višestoljetne hrvatske pismenosti na hrvatsko-staroslavenskom jezičnom amalgamu, Marulićevim izborom narodnog jezika kao književnog medija tada najuglednije književne vrste (epa), prema Danteovu modelu volgare illustre, postala je smjerodavna za kasniji razvoj književnog jezika, odnosno hrvatske književne kulture. Ipak, unatoč takvu statusu Judita je tek nedavno objavljena ujedno u historijsko-kritičkom, studijskom i faksimilnom izdanju venecijanskog prvotiska iz 1521. Riječ je o izdanju koje je priredio Zvonko Pandžić, koji je otprije – držim nedostatno – poznat kroatističkom studiju (priredio je kritičko izdanje dotad nepoznata prijevoda Schlegelova romana Lucinda Tina Ujevića, 2002; priredio je kritičko latinsko izdanje i komentar uz vlastiti prijevod prve hrvatske gramatike Bartola Kašića Osnove hrvatskoga jezika – Institutiones lingue Illyricae, 2005; preveo je i komentarima popratio udžbenik poznate njemačke slavistice Nicoline Trunte Staroslavenska riječ, 2021; prema firentinskim rukopisima za tisak je pripremio „prvu hrvatsku poetiku“, tj. latinske komentare na sonete Lorenca Veličanstvenoga Jure Dragišića oko 1485. i, konačno, što se tiče Marulića najvažnije, objavio je knjigu Nepoznata proza Marka Marulića, 2009, u kojoj je donio uvide koji će moguće uputiti marulologiju u novom smjeru jer je riječ o najvećem pomaku u utvrđivanju kanona Marulićevih hrvatskih djela nakon Kukuljevića i Vatroslava Jagića).

Izd. Knjižnica Male braće, Dubrovnik, 2021.

Minijatura portreta Ovidija (autoportreta Marulića) uz proemij Metamorfoza (Opera. Bonus Accursius, ed. Venetiis 1489)

Površna prosudba Judite

Nova Judita prikazana je, dakle, trima inačicama teksta. Prvo se donosi tekst u izvornom slovopisu, pri čemu su, između ostaloga, strelicama označene razlike u pisanju, odnosno tiskanju enklitika Marulićeva vremena. Tako je sačuvan izvorni tipografijski oblik riječi, pri čemu faksimil prvotiska (izrađen prema jedinom u cijelosti sačuvanu primjerku prvotiska koji se čuva u Knjižnici Franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku) u trećoj tekstovnoj inačici služi kao kontrolna instancija kod dvojbenih lekcija. Izdanje venecijanskog prvotiska kritički je obrađeno tako da je kolacionirano drugo (1522) i treće izdanje (tiskano 29. siječnja 1522. po mletačkom, tj. 29. siječnja 1523. po današnjem kalendaru). Razlike su zabilježene u tekstualno-kritičkom aparatu. Pandžić napominje da su prva tri izdanja Judite objavljena još za autorova života, pa je stoga on mogao štogod mijenjati. Zato je, prema tradicionalnoj metodi historijsko-kritičke filologije, u nedostatku autografa i apografa, usporedio samo tri tiskana izdanja. Kasnija izdanja Judite ili radovi drugih autora spominju se samo u slučaju da donose potkrijepljene tekstualne emendacije u odnosu na prvotisak. Svoje pak emendacije u osnovnom tekstu Pandžić komentira ad locum u kritičkom aparatu. U drugom aparatu komentiraju se književni izvori (similia) Judite. Studijsko izdanje otisnuto je transkripcijom u suvremeni hrvatski slovopis i osuvremenjenom interpunkcijom uz tek pokoji tumač riječi u aparatu, i to kada je riječ o danas teško razumljivim pojmovima i izrazima. Istoj svrsi služi i Rječnik Judite na kraju knjige.

Marulićeva inkunabula Marcijalovih Epigrama s brojnim Marulićevim komentarima / Znanstvena knjižnica, Dubrovnik, ink. 64

Utvrđene izvore, na koje je uputio u kritičkom aparatu, Pandžić je na sustavan način „hermeneutički“ razmotrio iz „književnopovijesne i idejnopovijesne perspektive“, čime je izbjegao suvremena „metajezična“ interpretacijska naslojavanja, u iznimno obuhvatnu predgovoru. Uz, dakako, historijsko-kritičko izdanje, upravo je studija izvora iznimno vrijedna i smjerodavna. Njome se prvenstveno korigira, sada se čini, površna prosudba da je Judita (i Davidijada) „biblijsko-vergilijanski ep“. Pandžić donosi u aparatu izvora, a prema odgovarajućim pjevanjima Judite, cijeli latinski tekst Knjige Judite iz Vulgate. To je važno jer se, nakon studije Petra Skoka (1950) biblijski tekst spominjao tek usputno, a i kada se spominjao, izostale su napomene da je današnji biblijski tekst sačinjen prema Spetuaginti (grčkoj Bibliji), koja se s Jeronimovom Juditom (Vulgata) podudara tek u polovini sadržaja. Na odgovarajućim mjestima biblijskog teksta Pandžić je preslikom objavio i vlastoručne komentare i markiranja sama Marulića iz njegova vlastitog jednosveščanog primjerka Vulgate (Biblia sine commento), koju je Pandžić identificirao u Splitu u Znanstvenoj knjižnici (R-532). Da je Marulić posjedovao veliku, četverosveščanu Biblia cum commento (komentari Nikole od Lyre, Williama Britanca i Matthisa Döringa), otprije je poznato (objavio ju je elektronički kao prilog svojoj knjizi Marcus Marulus and the Biblia Latina of 1489, Franz Posset, 2013).

„Izmjena jezične paradigme“

Što se tiče drugih književnih izvora, izdvajaju se Dante, Petrarca, Ovidije, Marcijal, Boecije, Augustin. Pritom je, smatra Pandžić, upravo Dante (uz Jeronimovu Juditu i njegov prolog Knjige Judita, koji Pandžić također donosi i u latinskom originalu i u prijevodu na hrvatski) najvažniji Marulićev izvor i poetički uzor. Što se posljednjega tiče, riječ je, dakako, o Danteovoj koncepciji volgare illustre ili volgare aulico. Pri čemu je, smatra Pandžić, kod Marulića riječ o „izmjeni jezične paradigme“ (postojeću paradigmu hrvatsko-staroslavenskog književnog amalgama zamijenio je „novohrvatskim pučkim jezikom“) u hrvatskom jeziku (tipizacije à la staročakavski, istočnočakavski, čakavsko-štokavski, dopreporodni jezik i sl. anakrone su – ističe Pandžić). Danteskne odraze Pandžić je detektirao u samu epu, ali i u posveti splitskom kanoniku i Marulićevu krsnom kumu don Dujmu Balistriliću (koja je „programatski tekst“ i koju je Pandžić također pomno razložio). Poveznice s Petrarcom, posebice s njegovim epom Africa, smjerodavne su za novo tumačenje Marulićeva petrarkizma. Štoviše, Pandžić tvrdi da je Marulić „najveći hrvatski petrarkist“. Razlog neprepoznavanja Marulićeva petrarkizma Pandžić vidi u tome što se Petrarcu isključivo povezuje s njegovim Canzonierom. To je pak pristup razvijen u romantizmu. U ranom novom vijeku znatno popularnija bila su druga Petrarcina djela: De remedis utriusque fortune (za koju je Pandžić ustvrdio da je izvor dijaloške pjesme Utiha nesriće, a ne kako se mislilo, da je njezin izvor De remediis fortuitorum Seneke Mlađega; uz to Pandžić je odraz misli iz spomenutog Petrarcina djela detektirao i u Juditi) i latinski ep Africa. Dakako, Marulić je poznavao i Canzoniere (tiskao je svoj prepjev kancone Vergine bella na latinski, i to kao epigram u svojemu Evangelistariumu, a poznati su i njegovi prepjevi dva Petrarcinih soneta na hrvatski).

Nadalje, u Pandžićevoj Juditi (u predgovoru i komentarima) donose se i mnogi drugi iznimno zanimljivi uvidi i novootkriveni topoi vezani uz mnoge druge autore (spomenuti Ovidije, Marcijal, Boecije, Augustin, ali i dr.). Izdvajam pronicave uvide u invokacijsku poetiku Judite, njezinu ikonografiju (originalnost piktoralnih sekcija – visibile parlare – Judite), pri čemu je posebno zanimljivo Pandžićevo uvjerenje, koje povezuje s jednim stihom i marginalnom bilješkom iz Judite (III, 131 i 131 in marg.; prema Ovidije, Met. I, 10–11), da je minijaturni portret Ovidija na inkunabuli Metamorfoza koju je posjedovao Marulić (čuva se u franjevačkoj knjižnici na Košljunu) zapravo Marulićev autoportret.

Također, iznimno su vrijedni i uvidi u kulturnopovijesni kontekst ne samo ranoga novog vijeka nego i našeg vremena, primjerice, proslava Marulićeva 500. rođendana 1950. godine, zatim novo tumačenje Marulićeve oporuke. Konačno, u Pandžićevoj Juditi donose se razne Marulićeve iluminacije i rukopisne zabilješke kao ilustracije njegova rada na pripremi epa.

Dakle, trostruko obrađen i priređen tekst Judite, uz aparate i komentare (na način kako su izdavana Danteova djela) te iznimno instruktivan predgovor zasigurno je važna osnovica budućih studija o Juditi. Budući pak da je, tvrdi sâm Pandžić, riječ o prvom u nizu kritičkih izdanja Hrvatskih djela Marka Marulića, očekujemo da ćemo uskoro vidjeti i nova Pandžićeva izdanja Marulićevih hrvatskih djela. Njih Pandžić na kraju predgovora taksativno navodi i napominje da će biti priređena diplomatičkom transliteracijom i fonematičkom transkripcijom usporedno. Tim izdanjima omogućit će se uvid u način Marulićeva rada, prevođenja, u terminologiju, hapax legomena i sl. Tako bi se, ističe Pandžić, trebala omogućiti ne samo verifikacija nego i možebitna falsifikacija pretpostavljene atribucije rukopisa. Kako god, već ovo izdanje Judite velik je doprinos kroatistici i šire, razumijevanju hrvatske, pa i još šire, u nekoj mjeri i ranonovovjekovne književne kulture. I ne manje važno, riječ je o svojevrsnom terapijskom doprinosu samoj metodologiji suvremenih filoloških istraživanja, odnosno književnokritičkih interpretacija koje su u središte postavile intertekst i pritom potpuno isključile kontekst. Pandžić je, naime, Marulića čitao u kontekstu njegova književnog djela, njegove lektire, vlastoručnih rubnih bilježaka i crteža na knjigama iz privatne knjižnice, njegovih poetičkih i filozofijskih pretpostavki. Dakako, popisnik ovih redaka manje-više svjestan je da je upravo napetost konteksta i interteksta, književnog djela i stajališta obilježena vlastitom lektirom, ili, bliže Pandžićevu akademskom milieu (njemačka filologija i filozofija), istine i metode, gotovo nerazrješivo čvorište. Sve u svemu: dovoljno je razloga da Pandžićevu Juditu dvorno primimo.