Zub Richarda Wagnera

-

Smješten na berlinskoj aveniji Unter den Linden, Njemački povijesni muzej (Deutsches Historisches Museum) neizostavna je postaja na listi najvažnijih znamenitosti na razini cijele zemlje. U trenutku dok priprema novi stalni postav, uprava muzeja mami rijeke posjetitelja zanimljivim izložbama, od fotografskih portreta Angele Merkel do kulturno-povijesnih tema kao što je Richard Wagner i njemački osjećaj, kako glasi naslov izložbe postavljene od 8. travnja do 11. rujna. Postanak prve izložbe posvećene jednom skladatelju u spomenutom muzeju pomalo je neobičan. Uprava muzeja izvorno je htjela postaviti izložbu o kapitalizmu, što se sadržajno pokazalo prilično apstraktnom i nezahvalnom temom. Kompromisno rješenje našlo se u postavljanju dviju samostalnih izložbi, jedne (razumljivo) posvećene Marxu (izložbu Karl Marx i kapitalizam posjetitelji su mogli vidjeti od veljače do kolovoza ove godine), a druge, pomalo iznenađujuće, najvećem njemačkom skladatelju glazbene scene Wagneru, podjednako obožavanom i osporavanom u 19. st. kao i danas. Prema riječima povjesničara Philippa Springera, stručnog suradnika na objema izložbama, na osnovi životopisa Marxa i Wagnera moguće je iščitati mnogo o kapitalizmu, dok se život i djelo Richarda Wagnera, kako na izložbi ističe kustos Michael P. Steinberg, mogu promatrati kao karijera uspješnog poduzetnika.  

Plakat izložbe

Međutim, ključan termin u naslovu izložbe je osjećaj. Izložba je koncepcijski podijeljena u četiri dvorane tj. četiri osjećaja vezana uz Wagnera – bilo da ih je on gajio ili izazivao: otuđenje, pripadnost, gađenje i eros. Četiri lajtmotiva izložbe vode posjetitelje kroz Wagnerov mladenački otpor sistemu, sudjelovanje u revoluciji 1849. u Dresdenu i posljedično izgnanstvo (otuđenje), pozdravljanje njemačkog ujedinjenja 1871. i gradnju vlastitog utočišta u Bayreuthu (pripadnost), antisemitizam (gađenje) i sveprisutni eros u njegovoj glazbi – do mjere da je Izoldina ljubavna smrt tumačena kao oslikavanje orgazma glazbom. 

S druge strane, kao sjajan skladatelj i ujedno sjajan prodavač svojih glazbenih proizvoda, Richard Wagner odlično je ćutio osjećaje publike koja ga je slijedila u sve većem broju. To što je s Wagnerovom popularnošću rastao i broj njegovih protivnika u ovom je slučaju manje važno – skladatelj je polako gradio tržište svojih zaljubljenika koji su 1876. s nestrpljenjem dočekali otvaranje operne kuće posvećene samo njemu, one u tada gradiću Bayreuthu na sjeveru Bavarske. Ipak, osim najvećeg Wagnerova projekta, pri kojem je svojim izdašnim donacijama ključnu ulogu odigrao bavarski mladi kralj osobenjačke naravi Ludwig II., Wagner se „dobro prodavao“ i na bitno nižim razinama, što potvrđuju sveprisutne tiskovine tipa razglednica sa skladateljevim likom i onima iz njegovih glazbeno-scenskih djela. Pojava Richarda Wagnera stoga je po mnogočemu istovjetna s izumiteljima njegova vremena kao što su Gottlieb Daimler, Carl Benz ili nešto mlađi Ferdinand Porsche.

Ključna pretpostavka dobre izložbe je zanimljiva građa. Najveći dio eksponata potječe iz fundusa Njemačkoga povijesnog muzeja i velike Wagnerove zbirke iz Bayreutha, a mjesto u vitrinama našli su i izlošci iz drugih muzeja i privatnih zbirki, npr. originalni stolac na kojem je 1876. netko sjedio u publici na otvorenju kazališta u Bayreuthu. U Berlin je iz Züricha tj. nekadašnje Wagnerove vile a danas muzeja Triebschen stigla je i jedna skladateljeva svilena papuča – i s današnje perspektive izrazito skupocjen predmet, kao dokaz da je Wagner bio veliki ljubitelj života na visokoj nozi, čak i kada si to nije mogao priuštiti. Život iznad vlastitih mogućnosti itekako je svojstven dobu kapitalizma.

Izložba dojmljivo počinje zidom s Wagnerovim portretima – kojih je sačuvano neusporedivo više u odnosu na dvadesetak poznatih fotografija Karla Marxa. Gužvajući se na jednoj površini, Wagnerovi portreti nastali za njegova života prikazuju ga u svim mogućim kontekstima, od srednjovjekovnog pjesnika do karikatura i posmrtne maske. Wagner je snažno koristio prednosti fotografije, znajući da se radi o najboljem načinu gradnje vlastitog imidža. Međutim, sačuvane karikature svjedoče da nije svima bio simpatičan te da je još za života bio osuđivan zbog vlastitog antisemitizma. Izložak je i račun za narudžbu nevjerojatne tri litre parfema (radilo se vjerojatno o parfemu manjeg intenziteta nego kod današnjih), koje su skladatelju potrajale samo tri mjeseca. Pomalo morbidan eksponat je zub Richarda Wagnera – i to mliječni. Skladatelj je bio jedan od rijetkih ljudi koji je dugo imao mliječne zube, a vagnerijanci su nakon stručnih konzultacija zaključili da je kvaran zub skladatelju svojedobno nanosio teške bolove.  

Niti je predstavljena građa mogla a niti su postavljači htjeli prikriti činjenicu da je Wagner bio snažan antisemit, zbog čega su njegovi lik i djelo sporni do danas. Tako je jedan od eksponata i originalno izdanje eseja Židovstvo u glazbi (Das Judentum in der Musik), objavljeno pod pseudonimom Freigedank tj. Slobodan Mislilac. I možda bi cijeli esej ostao zaboravljen da ga skladatelj dvadesetak godina poslije nije ponovno objavio, ovaj puta pod svojim imenom, potvrđujući time radikalan stav da ljudi izraelitskog podrijetla nisu kadri stvarati umjetnička djela, bez obzira na obrazovanje i talent. Iz današnje perspektive znamo da se djelomično radilo o ljubomori usmjerenoj prema tada uspješnijim skladateljima Mendelssohnu i Mayerbeeru, što ni u kom slučaju ne opravdava Wagnerov stav.

Ako je suditi prema prepunom gledalištu kuće Deutsche Oper na posljednjoj premijeri u sezoni 2021/22, posvećenoj Wagnerovim Majstorima pjevačima, kojoj je prisustvovao nevjerojatan broj mladih, kao i prema činjenici da su izvedbe Prstena Nibelunga najavljene za listopad u Njemačkoj državnoj operi već odavno rasprodane, Richarda Wagnera još uvijek nije, a niti će tako skoro, okrznuti zub vremena.